(Hello. Ovo je predzadnji part, čisto da znate. Uspješno završavamo još jednu priču na mome profilu, možete li vjerovati? No dobro, više ću vam o tome pisati u idućem poglavlju. Samo mi dajte vremena da ispadne onako kako sam zamišljala, želim dati sve od sebe u to zadnje poglavlje. Ostavite glas i komentar. Hvala i volim vas xx)

"Doma sam!" viknem na ulazu dok izuvam debele čizme s mucastom podstavom. Jedino tako možeš izaći van u prosincu.

"Hej", Becca me poljubi u obraz kada stignem do nje. "Hladna si!"

Pogled mi padne na ogledalo u hodniku kojim ponovo prođem kako bih Bricku otkačila vodilicu s ogrlice. Obrazi su mi žarko crveni jer sam izjurila van bez kape i šala, samo u toplom kaputu. To je bilo dovoljno da mi se kosti smrznu. Iako sam uvijek više zimski nego ljetni tip, nemam volje ni za čime. Na životu me drži samo želja da ću se jednog dana probuditi pored Holdena i da će Rebecca ozdraviti.

"Oprosti", nakon nekog vremena joj uzvratim. "Ali i mene je zatekla, nisam imala pojma da će doći..."

"Tko? Peyton i Elliot?" upita me. Kimnem. "Della, ja sam u Hold..." nakašlje se i ispravi. Izgleda da je shvatila kako je to bolna tema u koju je bolje ne zadirati. "U tvojem sam stanu, znaš? Objema će nam goditi malo društva, tvoja sestra je bila ovdje prije dva tjedna, a vrijeme tako sporo prolazi. Ionako nemamo što za raditi."

Meni je sve tako brzo prošlo. Holden je otišao već sredinom, zapravo, više krajem ljeta. Od tada se u mom srcu nalravila ta rupa koju je on popunio kada je došao u moj život. Nisam niti znala da ta rupa postoji dok nije otišao. Dok nisam počela osjećati bol u prsima koliko mi nedostaje. Dok mi nije prestao uzvraćati pisma. Sve je bilo tako savršeno. Moji roditelji su saznali na grublji način jer nikako nisu htjeli prihvatiti da bih se uopće mogla družiti s takvim tipom, no možda su i bili u pravu.

Čime sam ja zavrijedila njegovu ljubav?

To je tako teško pitanje. Ja ne znam na koju je foru on mene odabrao u životu. Na koju je foru uspio pridobiti moje srce samo za sebe? Bog i ja znamo da ga nikada ne bih tako olako dala nekome nakon Brooka, a kako me onda on uspio pridobiti? I zašto se toliko trudio oko mene? Ne znam kako ću preboljeti taj splet okolnosti u kojima smo se našli. Ne znam hoću li ikada moći nastaviti dalje ako se ne vrati.

Ipak jedno znam; nikada neću prestati biti bijesna na vrijeme što nas je stavilo u ovu groznu poziciju. Postat ću prvom mrziteljicom vremena.

"Nemoj", prene me iz dubokog razmišljanja brišući tople suze. "Tako ti je samo teže, zar ne vidiš?"

Budući da sam sjedila na barskom stolcu u kuhinji siđem s njega kako se moja najbolja prijateljica ne bi naprezala. Podarila mi je jedan čvrst zagrljaj od kojeg su se svi ovi rasuti komadići moga srca barem malo približili jedni drugima. Malo su se povezali. Malo su se zagrijali. I malo mi je bilo lakše. Samo malo...

"Kako je bilo u šetnji?" kada se krene odmicati od mene, shvatim da su i njoj krenuli sjajni kristalići iz očiju, ali je spretno izbrisala svaki vidljivi trag da su ikada bili na njenome licu. "Ima li kakvih vijesti?"

"Nisam ništa čula", odmahnem glavom. "Ali zadivljujuće je što se ulice pune i zapravo ima ljudi po gradu." s obzirom na to da više nema opsada niti zabrana izlazaka, ljudi zaključuju da je opasnost prošla. U principu se samo čeka predsjednik koji će objaviti primirje. "Kako je bilo na fizikalnoj?"

Otkako smo izašle iz bolnice, dan ne može proći bez terenske sestre koja obilazi Rebeccu. Dogovorile smo se da će svaki dan u isto vrijeme, koje je obično nakon ručka, ali ne prekasno popodne, dolaziti s Beccom raditi na fizikalnoj terapiji jer joj je veći problem bio dolaziti u bolnicu. Usput joj je Grace previjala zavoje i davala upute za nove lijekove koji su neprestano stizali. Ako Rebecca u danu ne popije barem dvadeset tableta, to je kao da nije ništa niti popila.

U početku je bilo teško jer smo obje zaboravne, pogotovo ona, ali naučile smo na vlastitim greškama. Ponekad mi je znala prešutjeti za koju tabletu, no naplata je došla. Previjala se u bolovima ako ih nije uzimala, a izgovor je bio taj da ih ne može progutati što je apsolutna glupost. Kao da tabletu nisam mogla prepoloviti na dva dijela pa da ju popije u dva puta. Ja sam imala previše stvari na pameti da bih još razmišljala i o tome, ali morala sam početi jer se ona ponašala poput malog djeteta.

Grace je zapravo bila jedina osoba koja nas je posjećivala. Ona ima četrdeset i pet godina te se ponaša prema nama kao da smo njezine. Zna koliko nam je teško. Jednom prilikom spomenula sam joj i Holdena pa zna dosta toga o nama. I zna kakvi su nam roditelji. Grace nema vlastite djece pa smo joj mi dobro došle pod ruku, kao kakve tinejdžerice koje se nalaze u domu. Učila me kuhati. Doma nikada nisam imala potrebe nešto raditi kada smo imali ono zabadalo zvano gospođa Schmitt pa me mama nije učila kuhati. Tako su se naši susreti polako produljivali i odjednom je počela dolaziti prije ručka i ostajala sve do večere.

Nije da nikoga nismo pozivale, no stvari su se jednostavno trebale slegnuti. Išla sam nekoliko puta posjetiti gospodina Pietersona i njegova sina. U gradu sam vidjela i tu propalicu od Tylera. Imao je samo ruku u gipsu, prošao je s manjim ozljedama. Ne znam je li to zato što sam bila pod velikim stresom, ali tog sam trenutka htjela otići do njega i prokleti ga jer je preživio. Takva gamad poput njega dobila je drugu priliku za život dok Xavi svoju kartu za nazad nije dobio.

Naravno, sretna sam što je barem Becca ostala sa mnom, ali ne znam kako ću Xavija pustiti na miru da ode. Kao da ga uporno zadržavam u svome srcu jer nisam pomirena s činjenicom da ga nema, no itekako sam svjesna da bih trebala pustiti to na miru jer ne mogu ispraviti stvari, još uvijek nemam takve moći.

"Kamo si odlutala?" mahne mi ispred očiju. "Traži se Della na našoj adresi!"

"Tu sam", obratim joj se dobivši jedan zadovoljan smiješak. "Žao mi je, što si ono pričala?"

"Ustani", napravim kako je i zatražila. Čvrsto me uhvati s obje ruke i polako se osovi na vlastite noge.

"Rebecca!" viknem joj u uho i jako je zagrlim. "Ne mogu vjerovati!"

"Rekla sam ti da ću uspjeti!" ponosno uzvrati održavajući ravnotežu. "Za to smo se tako dugo molile, vidiš da je upalilo!"

Danas mi se nije mogla dogoditi ljepša stvar. Zapravo mi se već dugo nista tako lijepo nije dogodilo pa mi ova njezina gesta u potpunosti odgovara. Čovječe, toliko se mučila s tom fizikalnom terapijom i već se vide prvi rezultati. Noge su joj bile zakržljale od toliko ležanja u bolnici pa je praktički na novo učila hodati. Bila je zakinuta za toliko stvari, a sada se napokon sve vraća u normalu. Mislim da ću sestri Grace podignuti spomenik. Ona je pravo pravcato čudo!

"Ovo ćemo proslaviti", kažem joj. "Jako mi je drago zbog tebe, koliko si se trudila bilo je i vrijeme da te seksi noge ponovo prorade." nadodam. "Sjedni sada, ne želimo te preforsirati."

Male bore otkriju se na njezinom čelu kada iznervirano skupi obrve iako zna da joj želim samo najbolje. Do sada je naučila da me treba poslušati iz prve. U slučaju da je samo primijetila te borice, vjerojatno bi me slala u dućan po kremu protiv starenja. Mrgud jedan. Da mi je doživjeti dan kada će Rebecca de Rousse sa smješkom poslušati moje naredbe. Mislim da bi tada svijet mogao doživjeti svoj kraj...

"To su oni!" ponovo se razveseli kada čujemo zvono na vratima. "Odi otvoriti!"

Ovoga sam puta ja nju poslušala. Rukama je vješto gurala kotače svojih kolica sve dok nije došla iza mene. Duboko udahnem prije nego što otvorim vrata. Kako uopće izgledam? U posjeru nam dolaze moja sestra i njezin zaručnik, a ja se nisam uspjela skinuti iz trenirke. Ionako nigdje ne izlazim, mogla sam se barem danas srediti kada mi je bila prilika.

"Hajde, Della!" Becca me podsjeti u kojem se svemiru nalazimo, a to potvrdi ponovo kucanje na vratima i Brickov lavež.

"Brick!" opomenem ga. "Tiho."

"Dobrod..." krenem zaželjeti dobrodošlicu u naš stan.

"Gdje su?" upitam Beccu nakon što provirim izvan vrata i ne nađem nikoga u hodniku.

"Nemam pojma", slegne ramenima. "Kakva je to kutija?"

Čučnem, a suze mi momentalno navriju na oči kada ugledam i više nego poznat rukopis na kutiji. "Della?"

Isto kao što cvijet treba sunce da bi se otvorio ili kao što Lizzie treba tog tvog gospodina Darcyja da joj ne bi bilo dosadno, tako ja, Della Dawson, trebam tvoj osmijeh i tebe kako bi živio. Sretan rođendan.

Duboko tvoj,
Holden.

"Rebecca", jauk mi se otme iz usta. "I sama si rekla da znaš koliko mi je teško... zašto bi onda ovo napravila?"

"Kunem se da nemam pojma o čemu se radi", kažiprstom napravi nevidljivi križić na mjestu gdje kuca srce. "Zašto opet plačeš? Što piše?"

Drhtavim glasom pročitam poručicu, a zatim dlanom prekrijem usta i čvrsto stisnem oči. Nisam mislila da ću se ovako brzo slomiti. Samo... dugo mi nije ništa pisao, ovo je nešto što nisam imala prilike vidjeti posljednjih nekoliko mjeseci. Nisam dobivala ništa od njega, čak niti jednu ovako kratku poruku. I ovo je samo bila kap koja je prelila čašu. U ovom trenutku sam se slomila i ne znam što dalje. Ne znam kako ustati kada sam ovako jako pala. Hladan parket nije bio granica.

A njega nema.

"Della, ustani", zamoli me. "Pod je hladan."

"On je ovdje", nova mi zamisao padne na pamet. "On je ovo donio, sigurna sam u to Becca!"

"Dušo..." iskrivljeni osmijeh pojavi se na njezinom pokislom licu. Osjećamo isto. Ovo je poput telepatije. "Mislim da..."

Okrenem se na drugu stranu kako bih se pridržala za vrata, no u tom se trenutku susretnem s lakiranim cipelama i lijepim, bež trapericama. Srce mi krene lupati sto na sat. Osjećam kako mi želi iskočiti iz grudi ravno u njegove divne ruke.

O moj Bože.

O moj Bože.

O moj Bože.

Mogu li još koji put zazvati Boga?

Trepnem par puta kako bih se uvjerila da figura ispred mene nije samo plod moje mašte već itekako stvarna. Stoji ispred mene. Ne mogu se natjerati da pogledam gore. Srce će me ostaviti kada mu ugledam lice. Ugušit ću ga svojim zagrljajem. Začepit ću mu ta romantična usta tisućama poljubaca koje mu namjeravam dati otkako je onako iznenada otišao. I kasnije ću ga našamarati, definitivno ću ga istući za svaki infarkt koji mi je priredio.

"Dan!" čujem Beccin glas iza sebe i prije nego što uspijem podignuti glavu, primijetim vitke, bljedunjave noge u crnim salonkama kako se približavaju.

"Della!" Peytonina melodija mi ispuni uši. "Želim ti sretan rođendan!" zagrli me i, skupa s kutijom, povuče gore. "Sviđa li ti se poklon. Elliot", napokon shvatim kome pripada muška figura. "I ja smo te htjeli iznenaditi. Holden nam je ovo ostavio prije nego što je išao. Planirano je da ti dostavimo taman na tvoj rođendan."

Elliot pročisti grlo i time zadobije moju pažnju. Pruži mi ruku. "Buduća šogorice, želim ti sve najbolje!"

"Moja sekica ima dvadeset i četiri, možete li zamisliti?" hvata me za obraze kao da sam neko dijete dok se obraća zaručniku i Becci.

"Della?" kada primjeti suze u mojim očima, shvati koliko je ozbiljno. "Što je bilo?"

"M-mislila sam... da je on." razočarano ju pogledam i padnem u medvjeđi zagrljaj. Zakopam glavu duboko u njezino rame i kosu nastavljajući plakati. Rođendan mi nije bio niti na kraju pameti. Uza sve probleme koje imamo, on mi je bio zadnji na listi stvari na koje bih trebala misliti.

"Žao mi je..." zagladi mi kosu u nazad kako se ne bih ugušila od toliko toplih kapljica koje cure iz mojih očiju. Iza nje vidim Beccin neodobravajući pogled. "Nisam znala da ćeš ovako reagirati. Mislila sam da ćeš biti sretna..."

I jesam. Ne znam plačem li od sreće što sam barem nešto dobila od njega ili od tuge što on nije ovdje da proslavi sa mnom. Znam samo da je previše teško živjeti dok ga nema. Kao da sve više tonem prema mračnom dnu mora i ne mogu skupiti snage niti zraka da isplivam prema površini. Tu snagu i zrak mi je davao Holden. On je predstavljao svu onu vedrinu i blještavilo koje sunce daje moru. Sada je na mome srcu ostalo samo teško sidro za koje sam se uhvatila u nadi da će me povuči van. Sidro se okrenulo protiv mene. Trenutno se utapam.

"Smiri se, molim te", nova molba je ispaljena. "Donijeli smo tortu i klopu da se uništimo u nezdravoj hrani, imamo toliko toga za pojesti i istračati. Mi smo mlado društvo, zar ne?" svojom pozitivom pokušava izvući smiješak na moje lice. Učinim to samo da bi njima srce bilo na mjestu, pošto moje već nije.

Očito je da ga neću čvrsto zagrliti. Očito je da ga neću poljubiti. Očito je da ga neću uspjeti niti vidjeti jer ga nema. On fizički nije ovdje, a tko zna hoće li ikada više biti.