(Baš sam neki dan išla tražiti informaciju koja mi je trebala u prvim partovima i vidjela da mi je skoro na svakom obavijest u a/n da kasnim s nastavkom pa se opet ispričavam jer kasnim... ali tu je. Uživajte i ostavite mi koji glas i komentar. P.S. ovo vam pišem kao 17ogodišnjakinja. Prvo poglavlje sa 17 godina haha nije li to kul? Volim vas i hvala na svemu, posebno ovih 10K glasova xx)

"Daj da ti pomognem." pridržim joj ruku kako bi se lakše oslonila na mene jer je poželjela malo doći u sjedeći položaj kako bih je mogla počešljati.

Zahvali pa se još malo promeškolji na mjestu da bolje uhvati pozu koja joj odgovara. Lijepo sve smjestim oko sebe što sam donijela, a onda joj naštimam i zavoje na glavi kako bih oslobodila vrhove kose. Toliko me dugo moli da ju malo uredim da ovoga puta nisam mogla odbiti. Naprosto nemam srca reći ne nakon svega. Da mi kaže da joj donesem kremu iz Pariza, vjerojatno bih odletjela do tamo da mogu i isti dan se vratila.

Njezinom ljubičastom četkom pređem po ispucalim vrhovima. Nakon tri mjeseca i ona je svjesna da bi itekako trebala ošišati višak. Trebala bi i obojati kosu jer sigurno ima crni izrast. Rebecca je inače crnka. Kosa joj je toliko crna da joj obrve nikako ne mogu biti tamnije, što je zapravo jedno od pravila za koje mi je pričala; da bi obrve trebale biti barem za jednu nijansu tamnije od boje kose. Jedva čekam da se čitava situacija normalizira pa da konačno i ona dođe na svoje.

Rekla sam joj za Xavija. Ne odmah nakon što sam saznala jer se taj cijeli dan nisam usudila pojaviti u njezinoj sobi. Bila sam previše shrvana i morali su me smirivati tabletama na kojima sam, na kraju, i završila od previše stresa. Onda se ona još jedno vrijeme nije budila, ali morala sam joj se povjeriti. I rekla sam na glas. Nakon punog tjedna ja sam se usudila na glas priznati kako nam je najbolji prijatelj i cimer postao žrtvom rata, nemilosrdnog i hladnog ubojice.

"Bog uzima samo bolje od najboljih." na kraju sam joj rekla kada sam i zaplakala. Ona mi je u tom trenu stisnula ruku i suza je skliznula niz njezino lice.

To je bila prva reakcija od nje. Tada sam shvatila da me u potpunosti čuje, samo je još bila preslaba kako bi se cijela pokrenula. Pozvala sam doktore. Krenula je s fazom buđenja iz te polu-kome, kako je ja nazivam. Svaki dan je bilo sve više pomaka. Kosti dobro zacjeljuju. Jedino što me brine je njezin vid. Nešto ne valja s njime, a oni još uvijek otkrivaju što. Polako joj se vraća, no teško se privikava na svijetlo te se doktor boji da bi to tako moglo ostati još duže vrijeme, zato i ima zavoj preko očiju.

"Možda postaneš kao onaj lik iz Pirata s Kariba pa ćeš moći izvaditi oko kada god poželiš", nasmijavala sam ju danima unatoč toj groznoj nesreći jer joj je to jedan od njezinih najdražih filmova. I Johnny Depp. Pogotovo Johnny Depp.

Svakoga dana molim da joj bude bolje, njoj i ostatku ranjenih.

Od razgovora s njezinim doktorom također sam saznala da će ju kroz tjedan dana biti u mogućnosti otpustiti na kućnu njegu jer u bolnici više nema mjesta, a i Rebecca je sama rekla da želi doma što će zapravo biti izvrsno za nas obje jer sam ja već sve njezine stvari prenijela u Holdenov stan. Ne namjeravam ju pustiti samu, zajedno ćemo živjeti, baš kao što smo oduvijek i planirale. Mislim da bi za obje bilo previše bolno vratiti se u njihov stan. Budući da je i Brick dosta narastao, puno nam je bolje u stanu Holdenove bake koji je prostraniji. Tamo ćemo obje naći svoj mir i moći ću biti s njom dvadeset i četiri sata tjedno, unatoč sestri koja će ju skoro svaki dan obilaziti.

Trebalo mi je zapravo dosta vremena da se usudim kročiti u taj stan gdje su živjeli moji najbolji prijatelji. Mučila sam samu sebe prvi dan kada sam odlučila odvesti se s Brickom do njihove zgrade. Došla sam do ulaza i pobjegla nazad u bolnicu. Idući put, par dana kasnije, došla sam čak do ulaznih vrata pa tek onda pobjegla. Pretpostavljam da se to događa kada nisi spreman. Previše sam se forsirala oko toga da spasim stvar i učinim barem Becci život boljim jer zaslužuje daleko više nego što je dobila, isto kao i Xavi koji, nažalost, više nije s nama.

Nakon tih par puta ušla sam. Ključ je kliknuo u bravi i otključala sam vrata. Bilo je grozno. Kao da sam otvorila vrata prošlosti i sve me zapuhnulo poput kakvog snažnog vjetra. Sve je još uvijek bilo zaprljano bojama. Vidjela sam i nedovršenu sliku od te večeri. Ni sama ne znam što je ona zapravo trebala predstavljati, ali bila je lijepa, kao i sve što je Xavi svojim kreativnim rukama dotaknuo. Pratio je i sport, što sam mogla zaključiti po novinama koje su ležale na pultu. Da su barem on i Holden dobili malo više zajedničkog vremena, sigurna sam da bi se odlično slagali nakon što sam svom dečku objasnila da Xavi nije ništa drugo osim najboljeg prijatelja.

Naravno, nije sve išlo kao po špagi. Morala sam pospremiti. Morala sam Rebecci pomoći jer bi inače ona to morala napraviti, a nije bila spremna. Iskreno, nisam bila niti ja, ali morala sam. Moram biti jaka za sve oko sebe jer oni inače neće moći nastaviti. Samo se stavim na njihovo mjesto. Da sam ja sva ranjena i bolesna, a da je pored mene neka tužna osoba koja je uz to užasno pesimistična, pala bih u još veću depresiju od one u kojoj se nalazim. Becca u meni mora vidjeti neku pozitivu da bi i sama postala pesimistična oko svega jer sam joj ja trenutno jedina bliska.

Trznem se na zvonjavu svog mobitela i odahnem kada vidim tko me probudio iz razmišljanja. "Dobar dan gospođo de Rousse!"

"Bok Della", uzvrati mirnim tonom, ali svejedno zvuči kričavo jer ima visoki glas. "Možeš mi dati Rebeccu?"

Iako je to gesta koju ona ne može vidjeti, kimnem glavom i dodam Becci mobitel na uho. Čim je čula mamin glas, raznježila se i počela se jadati. Sve me to podsjetilo na moj prvi susret s njezinom mamom i tatom. Slični su kao i moji, nemaju previše vremena za nju i nije ih briga što im kćer radi. Sada je opet malo drugačija situacija zbog ove, namjerno izazvane, nesreće, no unatoč tome Becci nije lakše.

Njezini roditelji nisu uspjeli doći pružiti joj utjehu i podršku. Koliko god htjeli, nisu mogli prijeći granice. Svi putevi koji su do sada vodili do SAD-a su zatvoreni te je svima zabranjen ulaz, a i izlaz. Sada se, doduše, sve većinom pročistilo i najavljuju kako će Amerika napraviti sporazum s Rusijom, kako će nakon nekog vremena sve postati bolje. Ali što to meni osobno znači? Tolike žrtve su pale...

Od Holdena već dva mjeseca nisam ništa čula. Niti riječi. Nema pisama. Nema njegovih ljekovitih riječi koje bi me smirile. Nema ljubavi.

Kevin mi je prvih mjesec dana, koje sam provela u bolnici pored najbolje prijateljice, donosio pisma i isto tako ih odnosio. Najednom je prestao dolaziti. Od njegovog kolege, do kojeg sam došla jedne večeri kada sam Rebeccu uspavala poput male bebe, saznala sam da je jednom otišao po pisma te da je tamo morao ostati. Poslali su ga na ratište. Holdena su, pak, premjestili negdje i nemaju informacija o njemu. Nikakvih. Čak ni onu najmanju, a opet najbitniju. Strah me uopće misliti o tome, ali... je li on uopće živ?

Dok gledam Rebeccu kako se muči s ustajanjem pozovem sestru da joj pomogne. Moram odvratiti misli od Holdena premda mi je srce nevjerojatno očvrsnulo. Nikada ga neću zaboraviti spomenuti u molitvi ili ga se sjetiti radeći neke stvari koje sam prije samo s njim radila, ali mi taj muškarac jako nedostaje. Nedostaje mi njegov zagrljaj, njegov poljubac, njegov miris on sam.

Upravo iz tog razloga prekorim samu sebe svaki put kada ga se sjetim i krenem razmišljati o tome dulje od nekoliko minuta. Prekorim samu sebe, također, i kada krenem gledati slike na mobitelu. Prekorim se kada čujem njegovo ime koje još uvijek odzvanja u mojoj glavi iako je prošlo nekoliko mjeseci. Tako je lakše jer inače mučim i dušu i srce. Mučim cijelu sebe, a to si ne smijem dozvoliti uz Rebeccine poteškoće. Za nju i za Xavija moram ostati jaka. Dugujem im to.

"Mama te pozdravila", Rebecca šapne dok joj guram torbicu u ruke.

Znajući da neće vidjeti moju gestu, svejedno kimnem glavom. "Zahvali joj idući put kad se čujete."

"Evo otpusnog pisma", sestra nas prekine i uvalivši mi ga u ruke. "Budući da smo sve s vama dogovarali jer gospođica de Rousse nema nikakve rodbine ovdje, budite spremni da ćemo vas kontaktirati u vezi detalja o liječenju. Sutra će već rano ujutro doći dežurna njegovateljica kako bi vam neke stvari pokazala. Za danas imate samo tablete koje sam vam pripremila u kutijicu." zazvecka njome i pruži mi ju.

Znam da sam inzistirala na tome da se Rebeccu pusti kući jer me ona to zamolila, a i vjerujem da će tako biti lakše, ali sada mi se čini da sam trebala uključiti diktafon na mobitelu kako bih zapamtila sve ovo. Bit će to dug put do oporavka, no sve bih učinila za nju nakon što sam shvatila da bez nje ne mogu i kako je lako izgubiti prijatelja zbog ovog okrutnog svijeta u kojem živimo te ljudi koji su njime ovladali. Nikada se neću prestati ježiti na prizore koje sam doživjela u ovoj bolnici, počevši od trenutka kada sam ugledala Beccu pa do... do Xavija.

To su događaji preko kojih nikada neću moći prijeći, čak niti za nekoliko godina. Nitko nije toliko snažan. Premda sam imala Peytoninu podršku jer je ona spremno dolazila i u bolnicu i u Holdenov stan, to nekako nije bilo dovoljno. Nije mi mogla u potpunosti pomoći. Zapravo nisam sigurna hoće li to itko moći jer je moje srce stvarno jako popustilo, isto koliko je i očvrsnulo. Ali kako to drugima objasniti? Kako objasniti da sam već nekoliko puta umrla iznutra i da više nemam izlaza?

Da nema Becce... ne znam što bih si bila u stanju učiniti od jada u kojem sam se našla. Od savršenog života, kako su ga drugi vidjeli, došla sam do točke nestajanja. Točke u kojoj ne znam što dalje.

Protresem glavom kako bih se otarasila ružnih misli. Nije vrijeme za to, Della, zaista nije. "Nađemo se ispred stana, sve će biti u redu!" ohrabrim ju i pustim da ju u kolicima odvedu u bolničko vozilo.

Prije nego što mi je ostavila ruku čvrsto sam je stisnula u znak podrške i gledala kako odlazi. Dat ću im malo prednosti jer im duže treba da ju ukrcaju i iskrcaju. "Nedostajat ćeš nam!" okrenem se vidjevši da medicinske sestre grle Bricka. "Della, budeš ga dovela jednom u posjetu?"

Natjeram svoje usnice da se izviju u smiješak i dam obećanje. "Naravno."

Svima je prirastao srcu. Posljednja tri mjeseca gotovo smo svaki dan proveli ovdje, normalno je da im je prirastao srcu. Nekoliko ga je puta Peyton uzela k sebi na čuvanje, ali bi ga vratila nakon dan ili dva jer je bio tužan. Naprosto procvjeta kada se vrati k meni. Voli svoj posao psa čuvara i svjestan je da mora čuvati Beccu, a i on se njoj sviđa. Inače nije baš luda za životinjama, ali niti jednom se nije bunila zbog Brickova društva.

Kada shvatim da smo se zadržali dulje od očekivanog na parkiralištu od bolnice, sve lijepo pozdravim i zatim produžim korak do auta. Dosta je Brickovog šarmiranja ženskog roda. Baš kao i njegov drugi vlasnik, Holden, točno je znao što učiniti da zadobije pažnju jer je toliko pametan. I upravo sam o tome pričala... svako moje razmišljanje na kraju se svede na Holdena.

"Hop", pokažem mu da uskoči na zadnje sjedalo, ali dok sam ja sjela na vozačevo mjesto, on se već progurao na suvozačevo. Voli se voziti naprijed i sve vidjeti.

"Što ću ja s tobom?" ljutito puhnem zbog njegova neposluha, a on ostavi jedan mokar poljubac na mom obrazu. I kako onda točno da ostanem ljutita na njega? Samo me je užasno strah da mu se nešto loše ne dogodi jer sam svačemu svjedočila u ovoj protekloj godini svoga života.

Ruku spremno položim na volan, a drugu na mjenjač brzina i čvrsto stisnem. Često se uhvatim u situaciji kada se hvatam za zadnje slamke kako bih ostala prisebna i ne bih skrenula s puta, mislim, da ne odem daleko od zdrave pameti. Moram ostati prisebna ovdje na zemlji sa svojom najboljom prijateljicom kojoj treba pomoć. Njoj treba pomoć, a ne meni. Njoj i još puno ljudi koje muče problemi gori od mojih. Njoj treba pomoći. Za nju se trebam zauzeti.