(Noviiiiiiii :D 3000 riječi. Obaram rekorde ;) čitajte i slušam mišljenja. Ostavite mi koji glas i komentar, stvarno mi puno znače. Hvala što ste još uz mene i ovu priču. Puno mi znači. Volim vas xx)

"Uopće ne znam kako ti se ovo dalo čitati", primijetim. "Usput, Beyonce je na naslovnici i izgleda savršeno."

Od jučer sam u bolnici. Sestre su mi dopustile da ostanem, i meni i Bricku. Donijela sam stvari iz auta i uvela psa u sobu. Bilo je potrebno dosta nagovaranja za to, ali na kraju su popustili. Kako i ne bi? Toliki ljudi stradavaju da je ovo sitnica naspram ostaloga što medicinsko osoblje mora doživjeti ovdje.

Uspjela sam nabaviti i jedan Cosmopolitan pa sam joj ga odlučila pročitati. To je Rebeccin omiljeni časopis iz kojeg crpi svu inspiraciju za svoju odjeću. Obožava modu i sve u vezi s njom. Mislim da je zapravo njezina najdraža stvar modni dodatak zvan torbica, iako nije imala baš previše novaca kako bi si svaki put kupila markirane stvari. Nikada mi nije bio problem podijeliti s njom, zapravo je ormar u mojoj sobi bio uvijek širom otvoren za nju, doslovce, ona si ga je sama otvarala i posuđivala stvari.

"Znaš što?" upitam ju iako znam da neću dobiti odgovor. "Pročitat ću ti što mi je Holden napisao. Od tolike gužve potpuno sam zaboravila da mi je jučer stiglo pismo." inače ga pročitam točno taj dan kada ga dobijem, ali uza svu ovu strku to mi je bilo na kraju pameti.

Doktori su rekli da me može čuti. Zapravo, nisu to rekli baš tim riječima, ali ja sam tako shvatila. Ili moj mozak jednostavno odbija shvatiti drugačije. Najgora noć je uspješno prošla. Stanje joj se nije naročito poboljšalo, ali je prebrodila onaj ključan trenutak. Bori se kao lavica, ništa manje od nje nisam niti očekivala.

Prokopam po torbi čvrsto odlučivši da neću plakati. To sada nikome nije potrebno. Mislim, i sama vidim što se događa ispred mene. Najmanje što mogu je posložiti sve svoje kockice u glavi kako bih se zbrojila da sve ne bi palo u vodu. Rebecca ne treba čuti kako se slamam. Nije joj to potrebno. Upravo iz tog razloga otresem glavom kako bih odagnala loše misli i primim se čitanja. To će me smiriti.

Draga Della,
kao što već vjerojatno pretpostavljaš, ne mogu ti reći gdje se nalazim. Nemam puno vremena za pisanje i zato moje pismo poprilično kasni. Teško je uskladiti sve. Čitavo vrijeme su mi misli s tobom u Washingtonu. Imam tajnu dojavu da Rusi planiraju bombardirati dijelove Amerike. Čovječe, nemaš pojma koliko bih želio biti tamo samo da se uvjerim kako si dobro. Mogu li računati na tvoje obećanje da ne radiš nikakve gluposti? Moram znati da si na sigurnom.

Ruka mi napravi istu reakciju kakvu ponavljam iz dana u dan. Završi na mojim ustima dok razrogačim oči. Ovo je bilo planirano i on je praktički znao za to, samo je pismo stiglo prekasno. U svakom slučaju i da sam znala ovo ne bih se nigdje mogla sakriti jer nije bilo potvrđeno gdje će bombe pasti. To nitko nije mogao predvidjeti.

Tako te volim da mi toliko brutalno nedostaješ. Baš sam neki dan kasno legnuo u krevet i zamislio se. Budućnost nam je tako zamršena, ali još uvijek postoji. Ja se budem vratio, i ne sumnjaj u to. Ponovit ću ti takvo što još milijun puta ako treba samo kako ne bi zaboravila. I Bog i svi anđeli znaju da sam očajan što ne mogu biti pored tebe. Ta želja se u meni nikad neće ugasiti, to me gura dalje. No, dosta s tim romantičnim i osjećajnim stvarima jer je to trenutno najmanje bitno, moram ti još...

"I mene to gura naprijed", prošapućem nakon što završim odlomak. "I ja želim tebe pored sebe."

Čovječe, kada sam se ja uopće zaljubila u njega? Imam osjećaj kao da ga oduvijek znam. Ne želim se niti prisjećati kako je život izgledao bez njega. Oduvijek je tu bilo nešto, ali tek kada je otišao znala sam koliko sam se duboko zakopala s tim svojim osjećajima prema njemu. Volim ga i više nego što se to može opisati riječima.

Pogledam u Beccu koja i dalje nepomično leži, čitava zamotana u bijele zavoje. Više ne krvari. Sve su rane donekle zatvorene i dobro zbrinute. Proći će još mnogo dana do njezinog konačnog oporavka, ali i ovo je nešto. Nikada me ne bi ostavila samu. Čak i pomisao na to tjera me da se naježim.

"Ne zamjeri mi", šmrcnem kada više ne mogu izdržati. I tada suze krenu. Grcam toliko jako da ne uspijem vratiti pogled na pismo. "Ne zamjeri što nisam jaka poput tebe. Što ti ne mogu pružiti takvu potporu."

Emocionalno sam bila gotova poput ruševine. Nekad, dok je Holden još bio ovdje i kada sam bila u odličnim odnosima s Beccom, bila sam poput dvorca koji je svoje kule dizao visoko u zrak s potokom koji je tekao oko njega kako drugi ne bi mogli proći i uništiti mi sreću. Istina, moji su se roditelji tu i tamo znali provući kada bi vrata na kratko bila otvorena i narušiti mi mir, ali to nije bilo ništa naspram ove situacije. Sada od moga dvorca nije ostala niti zastavica koja se nekoć vijorila na vrhu. Samo ruševine. Kamen na kamenu.

"I ne znam kako da ti više opišem svoje osjećaje", maramicom brišem što mogu premda se to trenutno čini kao Sizifov posao jer nema smisla. Suze samo jure jedna za drugom. "Voljela bih da se što prije oporaviš jer ćeš znati koliko je sati čim me vidiš. Uvijek znaš." tople kapljice pređu mi preko usnica.

Brick se namješta točno uz mene i gura mi glavu u slobodnu ruku. Drugom ostavim pismo sa strane i nježno uhvatim svoju najbolju prijateljicu za ruku koja se nalazila ispod ne znam koliko slojeva bijele tkanine. "Volim te, Rebecca, i tako mi je žao što sam ti toliko prkosila u zadnje vrijeme misleći samo na sebe i svoju tugu." iskreno joj se izjadam, sada se stvarno nadajući iz dubine duše da me čuje. "Nedostaješ mi. I ti i Holden."

Xavi bi sada točno znao kako me utješiti, on je uvijek bio posrednik između naših svađa. Uvijek nas je uspio pomiriti jer je Rebecca puno tvrdoglavija od mene. Dobro je utjecao na nju, barem koliko je mogao s obzirom na njezin karakter. I oni su se puno svađali, ali još češće mirili. Čekaj malo...

"Xavi..." jedva izustim.

"Ne mislim nigdje pobjeći, vratit ću se." ostavim sitan poljubac na vršku njezinog nosa koji je bio gotovo jedini dio koji je naizgled virio iz zavoja. "Ti ostani ovdje", potapšam Bricka po glavi. "Dobar dečko."

Brišući neke zaostale suze razbistrim si pogled i uzmem mobitel u ruke. Xavijev broj je i dalje nedostupan. Zatvorivši vrata od Rebeccine sobe, krenem dolje niz hodnik. Ne snalazim se, ali ovdje smo sestra i ja krenule kada me uvela u bolnicu. Od tada sam se odbijala maknuti iz Beccine sobe pa joj nisam zapravo pomogla sa stvarima koje je prvenstveno trebala od mene. Sada se samo nadam da ću svog drugog najboljeg prijatelja naći među lakše ozlijeđenima. To mi je trenutno najveći san.

"Ne!" ženski vrisak mi potpuno ispuni uši. "Ne želim da ju dirate, to je moje dijete!"

"Gospođo..." jedna sestra ju prima za ruke dok se ona i dalje otima. "Gospođo, smirite se."

"Vi ste krivi, zašto ste je izvadili iz mene? Ona je samo moja, to je moja djevojčica!"

"Mrtva je, a i vas bismo izgubili na tom stolu da je nismo izvadili." doktor pokuša reći što smirenije jer oni uvijek svoje ponašanje moraju držati pod kontrolom. Ja spajam dijelove razgovora i mojem stanju šoka nema kraja. "Zamolit ću vas da se smirite, nije dobro za vaše stanje da paradirate po bolnici i plašite druge ljude."

"Margaret", doktor se obrati drugoj sestri do sebe. "Odvedite ju na njezin odjel. Kako je uopće uspjela izaći? U cilju nam je da pacijenti prežive, a ne poginu i to nakon svega što su prošli. Jadni ti ljudi iz kafića."

Ljudi iz kafića.

Procesuiram.

"Moje... to je moje... dijete..." zahlikne se od kašlja koji se odjednom probudi u njoj dok plače. Izgubila je dijete. Druga sestra u toj malenoj dekici nosi mrtvo dijete.

Olovne noge jedva vučem po podu kako bih se natjerala na kretanje. Što me još čeka? Na što je sve spreman ljudski rod? "Ne daju mi ga, to je moje dijete!" žena ponovi kada me u prolazu uhvati za majicu.

"Ž..." ne uspijevam prozboriti niti riječi. "Žao mi je..."

"Gospođo, molim vas", sestra joj se ljubazno obrati kada shvati da me ova i dalje ne pušta. "Idemo do vaše sobe da odmorite malo, ovo je puno stresa."

Kakav je osjećaj kada majka izgubi dijete?

Već osjećam kako se zelena boja proteže mojim licem. Ono nema više onu crvenu, rumenu boju kao inače. Muka mi je. Muka mi je od svih gadosti koje nevini ljudi moraju proživljavati zbog tuđeg nemara. Kojeg je vraga ovo trebalo? Ovaj rat... sve su to izlike za nešto mnogo, mnogo gore. Ne vidim svrhu ni u čemu. Kako mogu biti tako okrutni? Da je vlast u mojim rukama, preroštala bih nebo i zemlju samo da nađem krivce za bačene bombe, a onda bih počinitelje natjerala da posjete ovu bolnicu i vide što su napravili. Sigurno i oni imaju djecu. Zar ne mogu malo stati i razmisliti kako bi njima bilo?

Uredno svežem visoki rep dok i dalje hodam. Svi zidovi su bijeli. Ne snalazim se u odjelima. Vidim samo strahote kojima nisam niti sanjala da bih mogla svjedočiti. Strašno.

"Della Dawson?" star i umoran glas dopre do mene. "Della?!"

Vratim se nekoliko koraka nazad do zadnjih vrata koje sam prošla. "Gospodine Pieterson?" vidim kako mu je ruka u ogromnom gipsu pa priđem s druge strane kako bih ga zagrlila. "O moj Bože..."

"Jake!" gotovo ostanem bez glasa koliko zacvilim kada ga ugledam. Ima zavoj preko oba oka. "Tu sam!"

Hvata mi ruke i čvrsto ih stisne u svoje dlanove kao da sam mu zadnja slamka spasa. "Della..."

U očima mi se nakupi hrpa suza, ali im ne dopustim da prevale rub. Neću se sada slomiti, ne pred njima. Ne treba im još i to. "Ljudi, moram priznati da super izgledate."

Iskreno ih nasmijem, a Charlie se nastavi hihotati čak i nakon Jakea. "Ljepotice moja, otkud ti ovdje?"

"Došla sam vas malo posjetiti", namignem mu. Sada ću ja biti glavni klaun. Ima da se osjećaju bolje, ovdje je atmosfera kao pred umiranje. "Nije li to divno od mene."

"Naravno da je", složi se sa mnom.

"Kako si?" okrenem se Jakeu stisnuvši ga za ruku.

"Izgubio sam vid", ravnodušno će. "Barem tako kažu."

"Neka si ti živ", lagano ga potapšam po prsima. "Bog je imao na umu to dok te spašavao."

"Hvala Bogu što nisi bila tamo", glas mu nekako drhti, a njegovu, donekle, mrzovoljnost pripišem stanju u kojem se nalazi. "Tko zna što bi se tebi dogodilo, možda bi i poginula."

"Gdje nam je Brick?" napokon dobijem normalno pitanje od gospodina Pietersona.

"U drugoj je sobi s Rebeccom", pokušam što veselije reći, ali mi se u glavi odmah počnu stvarati slike nepomične Becce koja leži u svom bolničkom krevetu. "Ona... ona nije baš najbolje..."

"Jadna djevojka." proguta slinu i zdravom rukom obriše znojno čelo. "Dragi Isuse, što nas je to snašlo?"

Budući da su oboje bili ovdje, odlučim iskoristiti priliku da ih upitam za svojeg najboljeg prijatelja. "A Xavi? On nije bio tamo, nije li?" sigurno nije bio. Mislim, volio je Rumbu, ali nije volio izlaziti s Beccom.

"Tog dana bio je s njom." sruši mi svaku nadu da je Xavi ipak dobro. "Sjedili su u kutu koji je bio najviše zahvaćen. Zato sam i pretpostavio da gospođica de Rousse nije baš najbolje prošla. Prenesi joj moje pozdrave."

"Vratit ću se", obećam im i izletim iz sobe. Znam da je ludo, ali još jednom okinem Xavijev broj na mobitelu.

Ne odgovara.

Po milijunti put on ne odgovara.

Zagledam se po drugim sobama na putu do kraja hodnika, ali ga niti u jednoj ne pronađem. Nema mu traga. Imam osjećaj kao da je u zemlju propao. "Oprostite!" zaustavim sestru. "Ja..." zamislim se i priupitam samu sebe jesam li zaista spremna to učiniti. Je li mi to zadnja nada? "Ja..."

Podigne nacrtane obrve. Nema puno više godina od mene. "Vi?"

"Možete li provjeriti jedno ime je li na popisu ozlijeđenih u napadu?" zamolim ju.

Povede me sa sobom do recepcije i ponovo ne izbacuje ništa pod njegovim imenom i prezimenom. Niti kao ozlijeđena osoba niti kao žrtva. Nema ga. To stvarno znači da ću morati ući u mrtvačnicu u slučaju da je njegovo tijelo tamo, ali problem je što znam da on nije mrtav jer to nije moguće. S njim se dogodilo nešto skroz treće za što niti dragi Bog ne zna.

"Mogu li probati identificirati tijela?" napokon se odlučim na ovu izjavu, a ona potvrdno kimne. Dizalom se spustimo dva kata niže i ubrzo se nađemo pred teškim, metalnim vratima. Nekako sam to drugačije zamišljala, onako mračno i smrdljivo. Odvratan prostor.

Ovo nije bilo tako. Sve je čisto i uredno, samo što sam svjesna toga što se nalazi iza svakih vratašca u prostoriji. Svaki put kada bi se otvorila nova, na nekom dijelu tijela bi bila zavezana ceduljica s brojem. Tijela su samo broj, a brojeva je, u ovom slučaju, bilo i previše.

Sve sam negirala. Nisam gotovo nikoga znala. Neka su mi lica bila poznata jer sam bila sigurna da sam ih barem nekoliko puta vidjela u Rumbi. Neka lica nisam mogla povezati. Za neka sam se jako bojala da bih nakon nogu mogla ugledati Xavijevo lice. Ali nije bilo. Niti u jednom trenutku do sada nisam ga vidjela. Svi su ranjeni. Ranjavani više puta. Neka tijela su potpuno unakažena. Osakaćena. Ovo je strašno.

I mislila sam da mi se povraća od bijelih zidova, no mislim kako će mi definitivno najveća trauma biti ovi svijetlo plavi zidovi. Ne znam zašto sam pristala doći ovamo kada i sama znam da Xavi nije ovdje. Ovdje se nalaze ljudi koji su mrtvi i pritom su uništeni njihovi dokumenti poput osobnih i zdravstvenih iskaznica, vozačkih dozvola i sličnih stvari. Moj Xavi je dobro. Njemu nije ništa.

"Gospođice, još nam je jedan red ostao." kaže mi kada ja već krenem odlaziti jer smo završile s jednim zidom punim vratašca. Odvede me u manju sobu s još nekoliko metalnih pregradica.

Prva vrata se otvore, a ja zanijemim, baš kada sam gotovo počela pričati s njom. Šok. Nevjerica. "Gospođice, jeste li dobro?"

Prepoznajem lice.

Brzo se bacim na pod i koljena približim svom tijelu obgrlivši se rukama. Ovo ne može biti istina, ja to nisam vidjela. "Gospođice?" pokuša me uhvatiti za ruku kako bi mi pomogla da ustanem, no ja ju spremno odbijem.

"Ne želim..."

Ne želim vjerovati da je to on. To se ne događa jer mene Bog voli. Bog voli svaku osobu na ovoj zemaljskoj kugli i svakoga čuva. On čuva i Xavija. Ovo gore nije Xavi nego netko njemu sličan. Bog me nije kaznio. Bog ga voli.

"Molim vas", silom me pokušava udaljiti s mjesta na kojem sam sjedila, ali ne dam se.

"On nije mrtav!" izderem se na nju i svega glasa. Osjetim kako mi žila kuca u grlu. Sigurno se i vidi na vratu dok vrištim iz sveg glasa. "Ovo nije moguće!"

"Pozvat ću doktora", žena izjuri i ostavi me samu s desecima tijela. Ostavila me samu u mrtvačnici.

Nikada nisam mislila da će me tako jako zatezati oko srca. Taj osjećaj uopće nije lako opisati. Kao da će se srce toliko smežurati od tuge da će na kraju samo puknuti od jada. Kao da će mi oči izletjeti jer se ne želim natjerati da ponovo vidim taj prizor. Ne želim identificirati ovu osobu. Ne želim da me steže. Ne želim da me boli. To je takav pritisak u plućima da mislim kako ne mogu disati. Tako se osjećam ovdje na hladnome podu.

Ne mogu zamisliti život bez njega. Ako je on mrtav, to znači da me više nikada neće tješiti kad ću biti tužna. Znači da više nikada neće voditi nikakve razgovore sa mnom; ozbiljne, kao niti one potpuno besmislene i glupe. Nikada me neće prekoriti kada odjenem previše trapera. Neće me zaprljati s bojom ili iznenaditi s nekom izvanrednom idejom. Nikada me više neće dočekati ispred svog i Rebeccinog stana kao što niti neće živjeti više kao Beccin cimer. Više uopće neće živjeti. Ne živi. Mrtav je.

A što ću tek reći Rebecci?

Počinjem hiperventilirati dok plačem i polako dižem drhtavo tijelo uz hladan metal. Primim se za glavu toliko jako da poželim da se rasprsne. Ne želim više misliti. Ne želim više osjećati. Ne želim više živjeti ovaj život na Zemlji jer mi je donio više tuge nego sreće. Bog je povrijedio one koji mi najviše znače. Uzeo ih je od mene.

Možda sam se prije ponašala tipično, kao da me ova cijela situacija oko rata i ne uznemiruje baš toliko. Možda sam samu sebe jebeno zavaravala da to nije velika stvar. Da ću preživjeti. Da će sve ispasti dobro na kraju jer ako nije dobro, nije kraj. Ali kunem se da ovo je moj kraj. Osjećam kako mi se srce kida. Slama. Milijuni komadića bježe svaki u svome smjeru, a ja ne znam koji bih pratila.

Bile su to njegove oštre crte lica. Njegova zapuštena brada. Njegove genijalne obrve. Njegove usnice. Njegova tetovaža planina na zapešću desne ruke. Bio je to on.

Bog ga je uzeo k sebi.