(Ma znam da sam grozna. Ali i ja sam uzela godišnji... uživam na moru :D odmarate li i vi? Neću duljiti, bacite se na čitanje ovog, ali i čitanje onih nastavaka koje još niste ako slučajno zaostajete. 2800+ riječi je ispred vas, molim vas da mi ne odustajete na pola, dala sam cijelu sebe u pisanje. Pliz ostavite svoj cijenjeni glas i komentar ako vam se svidi poglavlje. Do sljedećeg nastavka. Volim vas xx)

"Hvala na kavi", Kevin se lagano krene dizati iz fotelje.

"Hvala na ovome", mahnem rukom u kojoj i dalje čvrsto držim pismo. Živ je.

Prošlo je barem dva tjedna ili više otkako mi je stiglo zadnje pismo. Kevin se zbog toga ispričao, ali rekao je kako je čak i za njih opasno raznositi pošiljku, kakva god ona bila. Danas je konačno došao taj dan da pročitam malo Holdenovih riječi, ali to će svejedno morati pričekati večer kada ću se konačno uvjeriti je li Becca u redu.

Ovo je treći dan pod strogim režimom. Rebecci i Xaviju više ne zvoni mobitel, samo sekretarica javlja da je isključen. Kao da su u zemlju propali; niti traga niti glasa od njih. Brick i ja, s druge strane, nismo uopće izlazili van. Domet nam je bio maleni balkon na kojem je on počeo obavljati nuždu jer nema gdje drugdje, a ja zato svako malo čistim kako nam ne bi smrdjelo. Nije humano, upravo zato što nas oni nemaju prava tako zatvarati. Ja ću van izaći na svoju odgovornost.

Kevin mi je osobno odlučio donijeti hranu i što već trebam nakon što smo se jučer čuli preko mobitela. Pitala sam ga za detalje o ulici gdje je bomba napravila najviše štete. Rekao je da je već jednom čuo za Rumbu, ali da nije siguran koji je točno dio Washingtona bombardiran, a na vijestima nam ne govore previše. Ovako sam bila sigurna da ću saznati iz prve ruke željene informacije. Nije mi ga u cilju iskoristiti... ali ako neke stvari mogu doznati prije nego drugi onda zašto ne pitati?

"Uživao sam u našem dugom ćavrljanju", našali se. Došao je svega na dvadesetak minuta jer ne može ostati duže, vraća se na posao.

"Naravno", složila sam se s njegovom izjavom.

"Lijepo je vidjeti barem jedno prijateljsko lice ovih dana. Baš si onakva kakvom te Holden opisao." srce mi kratko stane kucati nakon ovih riječi. Uvijek stane na spomen Holdenovog imena. "Molim te da ne radiš nikakve gluposti, čujemo se."

Kimnem zatvarajući vrata za njim i tada se malčice oslonim na njih. Trebao je doći do zraka. Trebalo je mnogo snage da bih se iskontrolirala svaki puta na pomisao o Holdenu da ne bih puknula ili napravila nešto tome slično. Jednostavno sam trebala predah od svega, a sada si nisam mogla dozvoliti odustajanje jer treba stići do Rebeccinog i Xavijevog stana na drugom kraju grada.

Ispod kreveta izvučem ruksak koji sam još jučer spremila. U njemu nije bilo ništa previše, samo malo odjeće, nešto novaca i hrane jer sam sigurna kako nitko od njih nije bio dovoljno produktivan i otišao do trgovine, a ono što su dobili, vjerojatno su pojeli. Ja, s druge strane, nemam previše apetita. Hrana je zadnje na što mogu obratiti pozornost. Nije kao da se selim kod te dvije budale, ali kada već idem tamo definitivno namjeravam malo ostati. Brickova hrana bila je jedna od stvari koje sam zaboravila ubaciti pa to sada učinim.

Po džepovima provjerim jesam li uzela sve ključeve koje sam trebala, a onda se napokon odlučim na taj korak. Moram vidjeti što tamo nije u redu i apsolutno me nitko ne može zaustaviti u toj namjeri. "Hajde Brick", pozovem ga nakon što mu svežem vodilicu. "Dobar dečko." kratko ga pomazim i otvorim prozor. To je to. Vrijeme je.

Duboko udahnem dok nogom prelazim okvir najvećeg prozora u stanu. Gledao je na stražnji dio zgrade gdje nije bilo fasade niti boje, samo dosadne, crvene cigle. Tamo su se nalazile i stepenice. Bilo je visoko, ali vodile su skroz do dolje što mi je jedino i odgovaralo. Morat ću malo potrčati do auta, no to me ionako najmanje brine. Treba prvo proći policiju dolje.

"Idemo", tiho ga pozovem te me on krene pratiti u stopu. Pritvorim prozor i navučem roletu kako se ništa ne bi primijetilo pa se zajedno spustimo. Oštar zrak nas je odmah pozdravio, ali nije bio poput dobrodošlice zbog konačnog izlaska. Bio je više kao upozorenje da nas vrati unutra.

Tiho silazimo promatrajući sve oko sebe. Ne znam kako ćemo proći neopaženo pored svih tih ljudi. Čini se kao nemoguće, ali nema šanse da se sada vratim u stan kada smo tako blizu auta. Relativno blizu. Zapravo, poprilično daleko...

Ruke mi počnu pulsirati od hladnoće koju osjećam, što od usamljenosti, a što od groznog vremena. Nisam se dobro opremila, bila sam sigurna da sam trebala ponijeti rukavice. Lice mi obično svake oštre jeseni i zime poprimi rumenu boju na obrazima. I na nosu. Pogotovo na nosu. Holden me bio prozvao Rudolfom. Donekle mi je i jasno zašto.

"Brzo, brzo", potaknem ga da potrči iza kontejnera za smeće gdje se na kratko sakrijemo gledajući kako se policajac i vojnik izmjenjuju. "Sad, sad, sad!" šapnem i ponovo nastavimo svoj put prema autu, ali Brick zapne za neko smeće i tako napravi buku. Povukao je čitavu vrećicu za sobom koja mu se zapetljala za šapu.

Prvo sam mislila da nas nitko nije čuo, no onda sam čula komešanje. Razgovor. Znaju da je netko vani. "Gospođice", taman kada ugledam naše prijevozno sredstvo, dubok glas zagrmi. "Gospođice, stanite!"

"Stvarno mi se žuri", pravim se kao da nisam znala za upozorenja od prošla tri dana. "Ne mogu pričati."

Iz daljine otključam auto i praktički odletim do njega. Jedva sam čekala da uđem unutra i s Brickom se odvezem dalje od ovog mjesta, iako je svugdje isto, ali barem će mi srce biti na mjestu zbog Becce i Xavija. Toliko sam nemirna otkako mi se ne javljaju, a takve su se grozote dogodile, da nisam mogla niti spavati. Niti jesti. Ne funkcioniram zadnjih par dana i gore je nego ikad.

"Gospođice, ovo su naređenja", ako mi još jednom kaže gospođice, odletjet će mu šaka u glavu. "Gdje ste krenuli?"

"To se vas ne tiče", odbrusim, pomalo iziritirano od čitave situacije. "Pustite me da prođem." pristojno ga pokušam zaobići jer je stao točno ispred mene.

"Ne mogu vam dozvoliti da odete, naređeno mi je..."

"Briga me što je vama naređeno!" očajno viknem na njega. "Najbolji prijatelji su sve što mi je ostalo u životu, a trenutno ne znam jesu li uopće s nama!" istresem se na njega jer je očito jedini u blizini. "Neću niti spominjati da mi se dečko bori za ovu zemlju, iako uopće ne bi trebao jer nema nikakve veze s Amerikom!" uperim prst u njega. "Ovo je moja odluka i idem na vlastitu odgovornost tako da mi nemate pravo ništa reći! Svima nam je teško, vjerujem da je i vama, ali ja sada stvarno moram otići i ne želim probleme."

Nakon što oboje teško dišemo zbog ove rasprave i žara borbe, napokon odlučim progovoriti. "Molim vas da me pustite. Ja stvarno moram ići."

Nevoljko me gledao i predomišljao se u vezi sa svime, ali na kraju ipak popusti. "Sve je čisto. Odjava." kaže u woki toki i vojnički me pozdravi.

Val olakšanja prođe mi tijelom kada se počne udaljavati od nas pa brzo strpam Bricka u auto. Bacam zadnji pogled na zgradu i vojnika koji se vraća na svoju poziciju. Što ako je ovo zadnji put da sam bila u Holdenovom stanu i vidjela ovu zgradu? On bi me zadavio da zna što namjeravam učiniti. Izlažem se velikom riziku, ali čak mi je i to podnošljivije od življenja u neznanju.

Vožnja poznatim ulicama Washingtona prestravljuje me. Ništa nije isto. Što se više približavam Rebeccinom naselju, više je nereda na njima. I, naravno, nema niti žive duše. Tek tu i tamo koji auto prođe, a da nije policijski ili vojnički terenac. I svi gledaju čudno. Samo budala bi u ovo vrijeme izašla. Kao da činite samoubojstvo gledajući smrti ravno u oči.

Ali, s druge strane, znam da nigdje nije sigurno. Tko može garantirati da u mojoj, tj. Holdenovoj ulici, neće baš sutra pasti granata ili nešto? Baš nitko. Zbog toga mi ovo nije ništa posebno, bolje da sam krenula po danu nego po noći.

Zaustavim se na početku Baker Street ulice gdje se nalazila njihova zgrada. Brick je ostao u autu dok sam ja poput idiota zvonila na portafon dok mi se apsolutno nitko nije javljao. Zatim pozvonim na neka druga prezimena, ali također ne dobijem nikakav odgovor.

Razbit ću stakleni dio vrata i ući unutra, nemam drugih ideja. Zamahnem nogom i udarim, ali očito ne dovoljno jako da razbijem. Možda ovo ipak nije staklo?

"Ovdje nema nikoga." jeza me prođe od nepoznatog glasa koji mi se obrati. Stariji čovjek kojega ispočetka uopće nisam primijetila sjedio je na stepenicama kod stražnjeg ulaza gdje sam se navirila da ga vidim.

"Kako to mislite?" zadrhtim od straha. Što se ovdje, zaboga, dogodilo?

"Svi su napustili ovu ulicu nakon napada. Većina ih je poginula, zapravo", ispravi se. "Prevezeni su u bolnicu negdje pet blokova dalje."

Željela bih sama sebi pregristi jezik i više ništa ne pitati tog neljubaznog starca, ali jednostavno se moram uvjeriti. Mora ju poznavati ako je susjed, ona je najglasnija osoba koju znam. Sigurno se barem nekoliko puta posvađala s njim. "Poznajete li Rebeccu de Rousse?" progutam slinu pokušavajući zvučati što uvjerljivije. "Ona je moja prijateljica." stegne me oko srca. "Najbolja prijateljica."

Njegov kašalj prolomi tišinu u kojoj smo se našli. "Srce", tepa mi. "Misliš li da ja stvarno poznajem svaku osobu u Washingtonu? Pogledaj u bolnici."

Ponovo nagne bocu alkohola i potegne nekoliko gutljaja, a potom dužinom cijelog rukava obriše dio tekućine koji mu je izašao iz usta jer ih je previše napunio. Zaudarao je sve do mene dok se nisam odmakla krenuvši u auto. S njim se ne da razgovarati, moram se sama snaći. Kada sam već ovdje, otići ću do te bolnice, premda sumnjam da su tamo. Ne želim to niti pomisliti.

"Brick, trebaš van?" okrenem se prema zadnjem sjedištu, ali vidim kako je ispružio noge. Spava. Baš njega briga za cijeli svijet. Da barem mogu imati njegov stav...

Ruka mi završi ravno na ustima kada pogledam mjesto na kojem je nekoć bila Rumba. Toliko sam se šokirala da nisam mogla nastaviti voziti, morala sam zaustaviti auto sa strane kako ne bih smetala na samoj cesti. "Ne..." topla suza zgrije svoj put kojim je otklizila iz mog oka. "Ne, ne, ne!" svakim novim ne svom snagom udarim šakama po volanu, toliko jako da su me počeli boljeti.

Ovoga nije bilo na televiziji. Ovo su nekako uspjeli zanemariti i ne emitirati na vijestima. Nitko nije spomenuo da je jebena bomba pala odmah pored kafića u kojemu sam provela jedne od najljepših trenutaka u životu. Nekako su slučajno izostavili ili zametnuli tu informaciju s uma, kao da je manje bitna za ljude koji su ostali u Washingtonu.

Izjurim iz auta kako bih otišla do, nekada ulaznih, vrata. Nije ih bilo tamo. Vrata nisu postojala, samo je okvir ostao. Stakla od prozora su raznesena svuda uokolo. Nije bilo niti krova. Nije bilo čak niti onog malog, opet dosta iritantnog, zvonca koje bi gospodinu Pietersonu signaliziralo dolazak novog gosta.

O moj Bože. Što je s njim i Jakeom? Što je s ljudima koji su se u tom trenutku našli u Rumbi?

Drhtavim prstima dotaknem stolicu koja je cijela bila u prašini. Nije to bilo od stajanja jer se ta nesreća dogodila prije neki dan, nego od ostataka stropa gdje se sada moglo vidjeti tmurno, sivo nebo. I ono je plakalo. I ono je ratovalo s nama. S ljudima. Ili barem onima koji se nazivaju ljudima.

Novci su bili razbacani na podu, barem ostaci novaca. Čak bih se dala zakleti da na jednom udaljenom stolu vidim još malo vode u čaši kojoj je nedostajala gornja polovica jer je puknula. I pozornica na kojoj je Holden pjevao, a ja svirala, bila je razrušena. Ništa od nje nije ostalo.

Vrijeme je bilo stao. Čini mi se da je netko bacio onaj sat o kojem tako često razmišljam, onaj sat koji je Holden htio baciti kako bi zaustavio  vrijeme za nas. Ovdje je ono zapravo stalo. Bomba je očito pala iznenada jer se ovdje lijepo zabavljalo prije toga.

Osjetim naglu potrebu da povratim sve što sam pojela za doručak, iako to nisu bile ne znam kakve količine hrane koju sam unijela u tijelo. Noge mi se odsjeku istog trena kada ubrzo nakon toga čujem pucanj. Ne znam bih li se pomakla ili ostala unutra. Brick je u autu. Što god htjela učiniti, ne mogu se pomaknuti, kao da sam zamrzuta u mjestu.

Moraš. Idi ravno u auto. Odvezi se natrag doma.

Ne mogu otići doma. Ne kada sam već do ovdje došla. Moram saznati što se točno dogodilo.

Brickovo lajanje probudi me iz razmišljanja. Trebam se pokrenuti.

Pogledam je li zrak na cesti čist pa pretrčim na drugu stranu i u trenu upalim motor od auta. Jurnemo prema kraju ulice ostavljajući Rumbu u onakvom stanju u kakvom smo ju i zatekli. Ruševine. To je sve što je ostalo od tog predivnog mjesta s najboljim čajem u gradu. Takvim čajem kakvoga doma baka ne može napraviti.

Nakon ona sva pucnja, više ništa nisam čula. Možda sam bila pogledala smrti u oči, ali na vrijeme otišla? Ponovo se stresem na samu pomisao užasa koji se dogodio na mojem najomiljenijem mjestu u gradu. "Brick", jedva izustim od šoka zbog svih prizora koje sam danas proživjela. "Srce me boli." kao odgovor dobijem kratak cvilež. Kunem se da ponekad imam osjećaj da pričam sa stvarnom osobom koja razumije što joj govorim.

Ubrzo stignem do bolnice, sva isprepadana za sebe i ostale. Ne mogu prestati razmišljati o Rebecci i tome gdje je nestala zajedno sa Xavijem. Trebam odgovore. Definitivno trebam dobiti odgovore. "Oprostite!" s Brickom ušetam do recepcije. "Imam pit..."

"Pas", žena me blijedo pogleda. "Pas ne može unutra."

Ionako ne planiram ovdje dugo ostati jer su moji prijatelji sigurno dobro. "Ionako vas samo nešto trebam pitati pa odlazim."

Polako izgubi strpljenje, ali svejedno mi da šansu da pričam. "Znate kako je bomba pala u ulici Baker? E pa, bojim se da su mi prijatelji bili tamo. Zapravo sam nekako sigurna da nisu, ali željela bih se uvjeriti."

Preko volje upita. "Imena?"

"Rebecca de Rousse." prvo nju spomenem.

"Ništa mi ne izbacuje", maše glavom na moju sreću.

"Hvala", padne mi kamen sa srca kada zahvalim, ali ona me ponovo pozove.

"Gospođice?" ponovo priđem pultu. "Jeste li vi možda bili gost kafića koji je najviše pogođen?"

Kimnem glavom. Kakve to veze ima? "Znam da će vam ovo možda teško pasti, ali dosta je ljudi stradalo u kafiću koji je bio najbliži mjestu gdje je bomba pala pa nam treba pomoć u identifikaciji žrtava, a i onih koji su preživjeli, ali nemamo dokumenata. Jeste li voljni pomoći?"

Ostanem zatečena. Što ako zateknem nekog poznatog? Gospodina Pietersona ili Jakea? Ja ne znam tko je tamo stradao... ali želim pomoći. "Možemo odmah?"

"Samo trebate ostaviti psa vani."

Odmahnem glavom. "Ne namjeravam ga ostaviti tamo, tko zna što se može dogoditi."

Jedno se vrijeme nećkala, a onda je ipak popustila. Danas je moj sretan dan. "Ostavite ga onda sa sestrom na recepciji." sada se ja premišljam, ali ipak ga odlučim ostaviti. Bolje i to nego da je vani, ja jednostavno moram pomoći.

Povede me u jedan dio bolnice koji nikada nisam posjetila. Obgrlim se vlastitim rukama jer vjerojatno nisam niti svjesna što me čeka. Koliko još šokova mogu podnijeti?

Stresem se na vrisak koji je došao iz sobe pored koje smo prošle. Zvučao je baš poput B... "Ova pacijentica je u ogromnim bolovima već tri dana, otkako se sve i dogodilo", sestra mi objasni. "Nismo je mogli probuditi. Danas ujutro se sama ustala na nekoliko minuta, ali nije bilo dovoljno da izvučemo potrebne informacije iz nje. Tada je opet pala u nesvijest. Ne znamo tko je."

"Gdje sam?" očajan plač ispuni mi uši koje automatski stisnem dlanovima kako bih manje čula. Zvuči kao Rebeccin glas. Postajem paranoična.

"Oprostite", nakon što više nisam mogla izdržati, obratim se sestri. "Možemo stati na trenutak kod one sobe? Voljela bih vidjeti onu ženu koja plače."

"Nisam sigurna da to želiš", uzdahne. "Sva je u zavojima i ne vidi joj se lice, ne možemo tu puno napraviti. Danas je presudna noć."

Moram se uvjeriti da to nije ona.

Na svoju iznenađenost noge same krenu prema natrag, ravno u sobu iz koje su stizali ti snažni vriskovi. Nisam slušala sestrina upozorenja da se ne vraćam, nagon mi je govorio da moram.

Odjednom je sve bilo kao usporena snimka. Ja, djevojka u trapericama i običnoj majici preko koje ima samo laganu jaknu iako je vraški hladno, trčim bijelom bolnicom, hodnicima koje i ne poznajem, a u sobi u koju stižem zatičem najgori mogući prizor o kojem sam ikada mogla sanjati.

Priključena je na aparate. Tisuću je cijevćica omotano oko nje, njenih ruku, i ostalih dijelova tijela. Gips. Vidim puno gipsa kod desne ruke. Zavoji nisu potpuno bijeli, na nekim mjestima su i crvenkasti od krvi koja probija na površinu. Kovrčava, crvena kosa nadzirala se ispod zavoja. I njena torba bila je pored nje. Njena lažna, dizajnerska torbica.

Ovo se ne događa.

Ovo mi se ne događa.