(O KRU GLO! Baš smo daleko dogurali s ovom pričom. U idućem nastavku očekujte više akcije, a u ovom jednostavno malo uživajte jer ste to zaslužili i vi, a i naša Della. Malo je duži, nekih 2500 riječi pa će vam oduzeti malo više vremena nego inače, ali svejedno bih voljela kada biste pročitali. Hvala na podršci. Ostavite mi glas i komentar. Volim vas xx)

Ležali smo u mojoj sobi gledajući u mala svjetla koja bi se ocrtavala na zidu svaki puta kada bi neki auto prošao. Mrak je značio kako je ponoć odavno prošla, a ovo je samo još jedna noć koju su nam moji roditelji ukrali pa je Holden kriomice dospio do ovdje. Odmarala sam mu se na prsima koja su se lijeno dizala gore, pa se lagano spuštala dolje - baš kao da im se ne živi. Otkako je stigao nisam mogla čuti niti riječi od njega. 

Ništa. 

Samo poneki očajan uzdah.

Malo sam se odigla kako bih dosegnula njegove usnice. Inače su tako su meke na dodir, a sada su grube i ni malo opuštene. Ne sviđa mi se takav Holden. no odmah sam shvatila da nešto nije kako treba kada mi nije uzvratio poljubac. "Je li sve u redu?" uhvatim ga za ruku koju je odmah stisnuo, čim je osjetio da se moja nalazi u njegovoj. To mu je trebalo.

"Ne znam što se događa s tobom, Holden." primijetim. "Jako si zamišljen u zadnje vrijeme?" izjava tako ispadne iz mene, ali se nekako pretvori u pitanje na koje sam se nadala dobiti odgovor. "Ne razumijem zašto ne želiš pričati o tome..."

I dalje šuti, ne izgovarajući ni riječi. Vjerojatno i ne zna koliko me to istinski ljuti. Uvijek sam tako otvorena prema njemu, pogotovo kada me nešto ozbiljno pita, no kada ja želim nešto detaljnije saznati o njemu, on se automatski zatvara. Sve je dobro dok ne srljam u srž njegove prošlosti s obitelji i stvari koje me se ne bi trebale ticati. Poanta je bila u tome da smo zajedno pa je tako i svaki problem jednako moj kao što je i njegov.

"Jednostavan ti je taj princip, ne moraš previše razmišljati", rekla sam mu otvorivši temu. "Ti si uvijek optimističan, a ja pesimistična. Naša je veza nešto kao plus i minus." zaustavim se na trenutak jer se brzo izgubim u ovom banalnom primjeru na kojem mu pokazujem kako stvari funkcioniraju, no svejedno se uspijem nadovezati. "Gdje si ti plus, naravno."

I dalje zuri u mene kao tele u šarena vrata ne shvaćajući što zapravo želim reći. "Uvijek izvlačiš najbolje iz mene kada sam ja minus kako bih postala plus." nastavim s najboljom namjerom. Moram ga razvedriti i saznati što ga zaista muči.

"Ne vidim baš poantu ovog razgovora", slegnuvši ramenima, prođe rukom kroz svoju predivnu, crnu kosu.

Samopouzdanje mi u sekundi padne na jako nisku razinu jer ispada kao da odugovlačim, a uistinu bih htjela nešto pametno reći, samo to mi motivacijski monolozi i ne idu baš najbolje. Za ovo bih se vjerojatno danima trebala pripremati. On kao da me baš želi posramiti. Sjećam se kada je jednom rekao da me voli dovoditi u neugodne situacije što stvarno nije bilo okej. "Uopće nije komplicirano Holden, slušaj me..."

Zataknuvši kraće pramenove šiški iza uha, sjednem na koljena i ušutim dok ne budem sasvim sigurna da sam uhvatila dubok pogled i svu njegovu pažnju na sebi. "Slušam." odgovori.

"Sada si ti minus", pokažem na njega. Posve sam sigurna da zna na što mislim, samo ne želi priznati, no ne znam čega ga je strah. "A ja trebam biti plus kako bih održala ovo što imamo."

"Znači plus je osoba optimist", ne znam što je u mojoj, relativno kratkoj, rečenici uspjelo izazvati reakciju provokativnog osmijeha kod njega pa ću se jednostavno praviti da to nisam vidjela. "A minus je osoba pesimist?"

"Tako je", pljesnula sam rukama kako bih ga ohrabrila. "Kako li ja imam pametnog dečka..." razbarušim mu kosu da vidim hoću li izazvati još kakvu emociju.

"Zar nisi mogla odmah tako reći?" udaljava me od sebe jednom rukom dok drugom popravlja raščupane dlake. "Uvijek kompliciraš..."

"Znam", složim se. "Ali zato me toliko i voliš, zar ne?"

"Umišljeno", odgovori mi poznatim riječima. "Izgleda da sam te previše razmazio."

"Pa..." ponovo se ušuškam i postavim glavu na mjesto gdje mu kuca srce. "Meni to ne smeta." mislim, kako i bi? 

Bi li iti jednoj ženi išta nedostajalo da se muškarac odnosi prema njoj na način na koji se Holden odnosi prema meni? Poput droge, kao što sam već rekla. Navikneš se na njega i samo tražiš još. Kao da je sva ljubav na ovome svijetu pohranjena u jednoj osobi. Iako, on je bio spreman dati još više od toga onoj za koju se vezao. Meni.

Nakon nekog vremena u predivnoj tišini odluči progovoriti. "Moram ići."

"M-molim?" začudim se. Kako tako odjednom? "Kamo?"

"Mrtav sam, Della, ne mogu ostati ovdje zauvijek." u tom trenutku nešto me presjeklo i kao da se teret čitavog svijeta strovalio na moja leđa. Nije to bio samo drveni križ, rekla bih prije da je bio olovan. Užasno težak. Jedva podnošljiv.

Panično sam ustala i vrisnula kada sam ugledala kako se iz mjesta malo iznad Holdenove sljepoočnice nalazila sasušena, tamno-crvena krv. Ona se, prije toga, očito bila izlijevala iz te male rupe koja se tamo nalazila. 

A on? On nije bio onakav kakvog sama ga vidjela prije desetak minuta kada sam mu ponovo legla na prsa. Blijeda koža, zajedno s plavim usnicama i popucalim kapilarama u očima davala je najgori dojam. U ruci je držao medaljon koji sam mu poklonila, mali medaljon sa satom i našom slikom. Bio je u bolnoj pozi, na licu mu se nije moglo iščitati ništa drugo osim agonije.

"Mrtav je", probuncam kada se bijela svjetlost počne širiti prostorijom usisavši njega sa sobom, a ja ostanem sama. I odjednom otvorim oči.

Znojna i uplakana ustanem s poda brzo vežući kosu gumicom koja mi se već nalazila oko ruke za svaki slučaj jer nikada ne znaš kada će ti zatrebati. Sjednem na rub kreveta i lice zarijem duboko u dlanove. "Samo san", ponovim pa se nasmijem od olakšanja. "Samo glupi san."

Ovaj san, iako mu bolje pristaje ime noćna mora, nije se pojavljivao već dobra tri tjedna. Rebecca me svojim riječima zaista uspjela umiriti onog dana tako da se više nisam toliko opterećivala stvarima koje se možda i neće dogoditi. Stvarno mi je uvelike pomogla, iako to nitko ne bi pomislio iz prve. Upravo iz tog razloga odlučim joj javiti da se mora vratila. Obećala sam joj ne skrivati više takve stvari. Imam neki loš predosjećaj i stvarno se nadam da će on uskoro proći.

Provučem prste kroz kosu koja je stršala i tako ju zapravo zagladim u uredniji rep. Barem uredniji nego što je bio. Dani su prolazili, a Holdena nema. Soba je odjednom postala suviše pusta i prazna. Prošećem do kuhinje kako bih vidjela gdje je Brick. Naravno, zatekla sam ga na istom mjestu kao i navečer kada je išao spavati. A sada je koliko... pet ujutro?

Iznenadim se brojci koju je pokazivao digitalni sat na mikrovalnoj pećnici. Nisam uopće dobivala dojam da je tako rano jer je van još bio mrkli mrak, čak i nakon što sam otvorila rolete. Kraj je jeseni i noći postaju duže od dana. Jedno sunce nije bilo dovoljno za Washington. Niti za čitav svijet. Upravo iz tog razloga stavim plavi lončić kako bih u njoj podgrijala vodu za kavu. Treba mi nešto što će me ugrijati i razbuditi jer ne namjeravam više spavati. Znala sam da, ako bih se vratila u krevet, ne bih ponovo zaspala. Ne želim opet sanjati isto. Ne želim vidjeti Holdena... u tom stanju.

Događaj je bio identičan kao i zadnji put kada sam ga sanjala; Holden i ja ležimo, njega nešto muči, pitam ga što je i objasnim foru s plusom i minusom te optimistima i pesimistima, a zatim mi on priopći kako je mrtav. Svaki puta istim redoslijedom. I onda mi se anima nakon toga pričinjavaju iste scene kad god zatvorim oči. Ne prolazi tako brzo kao što se možda čini. Iako sam u početku bila jako sretna  kada bih počela sanjati jer sam ponovo bila sigurna u njegovom naručju, kasnije bih se bojala jer bi tu sreću zamijenio strah koji sam osjećala dok se taj divan san pretvarao u usranu javu.

Baš tako. Bila je usrana. Jebeno usrana.

Razočarana Beccinim ne odgovaranjem na poziv,  zamislim se. Gdje je sada kada ne odgovara?

Možda je 5 ujutro pa ne odgovara?

Obećala je uključiti zvuk. I sada, nakon što sam je barem desetak puta zvala, ona se ne javlja. Isto pokušam i sa Xavijevim brojem, no niti on mi se ne javi. Oni zaista jesu uvijek ovdje za mene, to su dokazali već nebrojeno puta, pa su možda htjeli samo malo odmora. Jesam li zaista postala toliko naporna?

Primijetim kako nisam ugasila televizor u dnevnom boravku pa odjurim ugasiti ga. Često ga znam tako ostaviti upaljenog jer Brick voli društvo. Voli čuti glasove oko sebe, da zna da nije sam. Ja u posljednje vrijeme nisam baš previše pričljiva. Ma koga ja zavaravam, nisam pričljiva otkako je Holden otišao. Potpuno sam se povukla. Jedino što je zapravo izlazilo iz mene bili su zvukovi koji su popratili grcanje u suzama. 

No, prije nego što sam ga sada uspjela ugasiti, izvanredne vijesti odvukle su mi pažnju. Srećom, nisam potratila previše vremen tražeći upravljač jer sam jučer bila dovoljno pametna da ga ostavim na stoliću ispred naslonjača. 

Pojačam glasnoću. Izvanredne vijesti u pet ujutro? "... u Baker Street." ne uhvatim kontekst informacije na koju sam stigla pa nastavim slušati. "Ova ulica je najgore prošla, unatoč činjenici da su još tri mjesta u Washingtonu bombardirana iz zraka." rukom automatski prekrijem otvorena usta od šoka. Nisam čula da su padale bombe. To je drugi kraj grada. 

Ponovo otključavam mobitel kako bih nazvala Peyton, slušam dalje. "Još se ne zna točan broj mrtvih, ali ozlijeđeni su prevezeni u bolnice širom grada jer je sigurno da u jednoj ne bi bilo mjesta za sve." dragi Bože... "Policija će poduzeti više mjere sigurnosti kako civili ne bi bili ugroženi dok se istražuje kako je uopće do ovoga došlo. Predsjednik se još nije javio s detaljima o prodoru Rusa, no pričekat ćemo ga ispred njegovog ureda." kako može biti tako mirna i staložena dok se po gradu događaju takve katastrofe? Zamisli, ona će sada svoje crne štikle samo tako prošetati do predsjednikovog ureda.

Žena u ranim tridesetima pokaže svoje umjetno bijele zube prema kameri nakon što se nekoliko sekundi došaptavala s nekime iza kamere. "Bili smo uživo i to je sve što znam, ali javit ću se s novim vijestima. Ja sam Anne Blair, a vi ste gledali Morning Coffee with Antony Hanson. Tony, na redu si." i još jedan umjetan smiješak označio je kraj njezinog dijela. Emisiju uživo je preuzeo njezin pravi voditelj nastavljajući pričati o glupostima.

"Javi se!" proderem se kada mi Pey već treći put ne odgovori na poziv. "Molim te..."

"Da?" uspavani glas napokon progovori s druge strane linije. 

"Hvala Bogu." skinem ogroman teret sa srca kada olakšano izdahnem. Zrak više nije bio toliko rijedak da se nije moglo disati pa napunim svoja pluća nakon što sam samo sekundu prije pomislila kako ću prestati disati ako mi se ne javi. "Gdje si ti?"

"Doma, gdje bih bila u ove sate?" zbunjeno me upita.

"Jeste ti i Elliot dobro?" ignoriram njezino pitanje. "Niste u bombardiranom području?"

"Ne, Elliot je, svom srećom, na vrijeme došao kući. Oboje smo doma, ne brini." ozbiljan glas odavao je, pak, njezinu zabrinutost. "Jeste li ti i Brick dobro?"

"Da", val hladnog znoja me oblije jer još uvijek ne shvaćam zašto me pere taj loš osjećaj u grudima, baš kao da nešto još uvijek ne valja. "Sve je u redu..."

"Čula sam se s mamom i..."

"Isuse Bože..." pamet mi konačno proradi, ali kada shvatim o kojoj se ulici radilo na vijestima, jedva se suzdržim da ne ispustim mobitel na pod, a kakve sam sreće, ekran bi se razbio u milijune komadića. "Pey, nazvat ću te kasnije!"

"REBECCA!" zaurlam kada mi se ponovo ne javi. Baker Street! To je Rebeccina i Xavijeva ulica! Ulica u kojoj se, također, nalazi i Rumba! "Javi se, molim te, javi se..."

I nakon nekoliko trenutaka ona opet ne odgovori pa se odlučim spremiti. Otići ću tamo. Premda ona spava i nije ništa ozbiljno, otići ću do njihove zgrade i provjeriti jer me u tome nitko ne može spriječiti. Srce će mi stati. Nema nikakvih vijesti, ničega. To je dovelo moju zabrinutost na potpuno novi nivo, a noćnu moru stavilo na kraj pameti.

Ogrnem se jaknom i zavežem Bricku vodilicu. Ključevi od auta su u idućoj sekundi zveckali u mojim rukama dok sam otključavala vrata od stana. Nikad dosta opreznosti, zar ne?

"Gospođo Parks?" na kratko se zamislim kako bi lijepo bilo nositi Holdenovo prezime. "Ne možete izaći."

"Gospođica Dawson", ispravim ga i čudno pogledam. "Ne razumijem?"

"Pa, gospođice Dawson, po naređenju ne smijete izaći iz ove zgrade dok opasnost ne prođe. To može biti za dan, dva, a može proći i koji mjesec dok ne otkrijemo gdje se skrivaju te ruske izdajice."

"Ne razumijete", pokušam se nasmijati što sam ljubaznije mogla. "Ja moram otići, ovaj..." što bih mogla smisliti? "U kupovinu, i to pod hitno!"

"Do kada naši ne odluče da je sigurno, zaboravite na izlaske, čak i u kupovinu. Namirnice će vam biti dostavljene upravo pred vrata."

"Ne možete to napraviti", istog se trenutka usprotivim. "Ja moram izaći van sa psom!"

Odlučno zakoračim izvan stana zalupivši vratima te Brick također potrči za mnom. Ali potrčao je i policajac koji me snažno uhvatio za ruku. "Gospodična ne smije van, kao niti njezin pas." kaže ostalima. Tek tada primijetim ostale policajce u hodniku. Bili su kod stepenica pričali s jednim vojnikom. "Molim vas, ne otežavajte mi posao nego se vratite unutra."

Pravim se da sam odustala i krenem nazad čim opusti stisak na mom zapešću, a onda ponovo naglo potrčimo, Brick i ja. Gotovo smo ušli u otvoreno dizalo, ali su nas ponovo zaustavili. "Idem na svoju odgovornost!" vičem. "Pustite me!"

"Ne želim te imati na duši", kaže kada se opet nađem ispred starijeg policajca koji mi je mogao biti i tata. "Uđi u stan sada, dosta je bilo."

Nadurena na čitav svijet, vratim se unutra i jako zalupim vratima. Toliko jako da se cijeli zid zatresao. Potom i dva puta zaključam. Kakve su ovo gluposti? "Ne, ne, ne!" šakom udarim po stolu. "Zašto se ovo meni događa?"

Od svih ljudi na svijetu, zašto baš meni? Prvo Holden ode, a sada me i moji najbolji prijatelji brinu? Najvjerojatnije spavaju jer Bog najviše čuva budale poput njih dvoje, ali već sam toliko puta zvala da nisam više ni u što sigurna. Neću biti mirna dok se ne uvjerim svojim očima da su tamo.

Ponovo utipkavam Xavijev i Rebeccin broj, ali cijelo vrijeme se javlja sekretarica. Brojevi su nedostupni. Ne mogu doći do njih. Ovi vani mi nikako u provedbi te ideje ne pomažu. "Brick..." čučnem pored njega. "Što da radim?"

Odjednom mi novo rješenje iskoči kao na pladnju kada mi pogled ostane prikovan uz prozor u dnevnom boravku. Gledao je na stražnji dio druge zgrade. Holdenov stan se također nalazi na stražnjem dijelu.

Tamo su vanjske stepenice.

"Imam plan." šapnem.