"Kako ti je uopće palo na pamet penjati mi se po kući kako bi došao do moje sobe?" napokon dođemo i na tu temu.

Nasloni se rukom o šank. "Nakon tisuću poruka, Becca mi je odlučila dati barem jedan tvoj podatak."

Sada mi sve postane jasnije. "Moju adresu..."

"I nemoj misliti da je lako penjati se na tuđu kuću bez da itko primijeti", nasmije se toliko neodoljivim smiješkom da je bilo teško ljutiti se na njega.

Pričali smo o svim mogućim temama, a ja jednostavno nisam mogla prestati gledati ga u oči. Bile su prokleto crne, kao i njegova kosa i obrve koje su, usput, savršene.. bolje od devedeset posto cura na cijelome svijetu!

Bacam pogled na sat i shvaćam da smo se dugo zapričali. Rekla sam mami da ću se brzo vratiti, a nema me čitava tri sata!

"Sranje, zakasnit ću!" brzo se okrenem prema Tyevom stolu. "Becca?!"

"Reci, draga", ona spretno dotrči do našeg stola.

Samo je Rebecca de Rousse mogla trčati u štiklama kao u tenisicama, nemam drugog opisa za nju osim isprdak majke prirode.

"Kasnim kući, možeš li me odvesti?" kažem joj, no ne dobivam njen odgovor nego Holdenovo pitanje.

"Već ideš doma?"

"Stvarno moram ići... bitno je da se vratim na vrijeme", pokušavam mu objasniti koliko mi je žao, a zapravo ga ne želim uplitati u sranja svojih roditelja. "Ja... oprosti."

Kako da mu uopće objasnim da punoljetna cura i dalje treba pristanak svojih roditelja da ostane kasno vani? To zvuči suludo i smiješno, zašto bi mi onda povjerovao?

Ustanem sa stolice i primim Beccu za ruku. "Idemo?"

"Della..." kaže oštro, a moj stisak popusti. "Ja sam mislila, ovaj... ostati s Tylerom večeras."

"Jesi ti luda?" izbezumim se. "Kako misliš da se ja vratim doma? Došli smo s tvojim autom, u slučaju da se ne sjećaš."

Cijelo sam vrijeme računala na to da ćemo se zajedno vratiti doma da sam i zaboravila koliko je sati. Potpuno sam se izgubila u pričanju s Holdenom, a sada moram dobro promisliti što ću mu iduće reći i to ne smije biti čudno da ne bi krivo shvatio jer mi se uistinu sviđa njegovo društvo.

"Stvarno mi je žao, ali znaš da te ne bih ostavila da nije bitno", slegne ramenima.

"Ovo ti je već tko zna koji put da me ostavljaš zbog njega, Becca!" razočarano spustim glavu. "Da sam znala, mogla sam doći svojim autom, a ne da se sada moram sama vraćati. Uostalom, što ćete tako pametno raditi?"

"Rebecca, hajde, tvoj je red", kafićem prostruji Tylerov iritantan glas. "I ponesi novu votku, ja ću poslije platiti."

"Pit ćeš?" upitam s nevjericom nakon onoga što sam čula. "Jako zrelo i odgovorno od tebe, gospođice de Rousse." namjerno izgovorim na glas njeno prezime.

Živčano ustanem sa stolice, odgurnuvši je što dalje od sebe. Stvarno su mi prekipjela njena objašnjenja i isprike. Ne mogu vjerovati da ja opet ispaštam zbog tog njenog šupka!

"Žao mi je, Holden", užurbano kažem, žureći se kući. "Do viđenja, gospodine Charlie!" pozdravim na izlazu te zalupim vratima.

Još uvijek sam ljutita i ne znam kada će me ovo proći. Subota je navečer i ona je mene ostavila samu kako bi mogla piti sa svojim glupim dečkom. Ponekad proklinjem sebe što se malo više ne opustim, ali ovoga puta proklinjem nju zbog neugodnosti u koju me dovela.

Kako da se ja sada vratim kući? Morat ću pješačiti dobrih četrdesetak minuta, a to znači da ću zakasniti i tko zna kada će me roditelji idući put pustiti van.

"Della!" dubok i prodoran glas poviče iza mene. "Pričekaj malo..."

Ukipim se na mjestu i lagano okrenem. Dečko prokleto crnih očiju oblači svoju zimsku jaknu i trči za mnom. K vragu i sve ako je on normalan!

"Gdje si krenula?" upita me.

"Što misliš?" sarkastično preokrenem očima, ali nakon nekoliko trenutaka shvatim da sam bila pregruba prema njemu. Zataknem kovrčavi pramen kose iza uha kako bih dobila bolji pogled na njegove oči. "Stvarno mi je žao što sam ti priuštila gledanje naše svađe, ali sada se zbilja moram požuriti doma."

"A sada misliš sama, i to pješke, ići kući?" izignorira moju ispriku te mi ponudi svoju ruku. "Nema šanse da ću to dopustiti!"

U prvom trenutku ostanem zatečena, a zatim odlučim staviti kapu i šal. Na ruke spretno navučem rukavice te se uhvatim za njega, preispitujući se jesam li dobro postupila time što sam prihvatila da me otprati kući.

U svakom slučaju je manja opasnost da me netko napadne dok hodam u društvu nego da sam sama.. ali još gora opasnost vreba doma; moji roditelji. Ako ga oni vide, gotovi smo.. i on i ja!

"Ovo je samo da bolje održavamo ravnotežu", kaže rješivši misterij naših isprepletenih ruku. "A možda i zato što sam htio osjetiti tvoju blizinu."

Lice mi se zažari i u mom kaputu odjednom postane vruće, a veljača u Washingtonu je svake godine bila hladnija od očekivanog. Ne bi mi smjelo biti vruće... mislim da je bolje pitanje što se sa mnom događa u njegovoj blizini popraćenoj mnoštvom komentara.

"Onda", zakašlje se dok hodamo. "U vezi te Rebecce... zašto se uopće družiš s njom ako je ovakva prema tebi?"

"Nije ona uvijek ovakva", priznam. "Ali sada se ponijela kao zadnja glupača."

Neprimjetno se nasmije, a potom me upita da mu ispričam nešto o njoj pa sam mu odlučila reći malo više stvari. Od toga kako je sve počelo tj. od Beccinog dolaska iz Italije u Ameriku.

Na našem je fakultetu Rebecca bila veoma popularna u društvu i nitko joj se nije suprotstavljao. Na početku se postavila kao šefica, a tako je i ostalo. Mene je prihvatila kao sestru jer smo odmah kliknule, dok ju druge prijateljice nisu tako zanimale. Postale smo nerazdvojne jer sam ja sam jednostavno uvijek bila uz nju.

Sjećam se čak i dana kada smo se upoznale u ženskom toaletu, pitala me želim li da me našminka. Naravno, odbila sam jer sam znala što se priča o njoj po fakultetu. Tada bih vjerojatno radije prihvatila činjenicu da mi neki nasilnici zagnjure glavu u WC školjku nego da me ona našminka i da postanem njezin potrčko.

"Ionako izgledaš lijepo bez šminke", primijeti.

Upravo mi je rekao da sam lijepa.

Naježim se na njegove stalne, slatke komentare. "Hvala ti", pogledam ga u oči, ali odlučim nastaviti s prepričavanjem života svoje najbolje prijateljice jer ću se, u protivnom, početi crveniti što ću više razmišljati o njemu.

Kasnije sam shvatila da zajedno pohađamo većinu satova. Sjela je u klupu do mene i stalno započinjala razgovor. Jedan me dan čak i pozvala da idemo zajedno učiti kod nje, ali mi roditelji to nisu dopustili pa smo zbog toga odlučile iskoristiti malo slobodnog vremena kako bi negdje popile čaj. Tada smo zapravo otkrile Rumbu.

Jedina loša stvar u vezi nje su dečki za kojima gubi glavu. Ne sjećam se je li ikada bila u vezi dužoj od par tjedana. Becca je jako zgodna djevojka i svaki je dečko želi, ali ne tako plemenito i nevino kako ona misli. Žalosno je što ne vidi da uvijek naleti na krivog te da nakon tisuću grešaka i dalje ne želi poslušati što joj imam za reći.

Nakon što je saslušao sve što sam mu rekla o njoj, odlučio se oglasiti i podijeliti svoje mišljenje. "Meni se čini da ona samo donosi loše odluke u životu i ništa više. Vjerojatno zato što je od malena prepuštena sama sebi na brigu."

"Slažem se..." kimnem glavom, pomalo iznenađena što je to rekao riječima kojima ja to uvijek tumačim. "Ali opet ima toliko dobrih stvari kao što je, na primjer, pokrivanje pred roditeljima. Da nije bilo nje, ja sada ne bih bila s tobom vani."

Tada je uslijedila i moja kratka pričica o roditeljima, potaknuta Holdenovim novim pitanjem. O tome kako smo, prije no što je tata počeo raditi u tvrtki, bili sasvim normalna obitelj... a sada? Sada se svatko brine za sebe.

Mama i tata ne obraćaju pozornost na Peyton i mene. Ne razgovaraju s nama, ne druže se s nama, gotovo da i nemaju kontakta s nama. Njima je glava samo u poslu i u tome kako treba zaraditi više novaca, kao da ga i sada nemamo dovoljno.

Upravo su tako uništili Peyton. Iako bi mi trebala biti uzor, ja ne želim biti kao ona. Ne želim čitave dane provoditi u uredu da bi me netko kasnije hvalio jer to nije svrha života.

Radije bih živjela od danas do sutra i maksimalno se potrudila da me to veseli, nego nastavila neki glupi obiteljski posao koji i nema neku vrijednost.. on je tu reda radi i nitko ga zapravo ne voli, svi uživaju samo u novcu koji donosi.

"Bez Beccine podrške ionako ne bih bila ovdje gdje jesam", uzdahnem. Čovječe, što sam sve prošla s tom curom.

Puno sam puta duhovno padala, a ona je bila ta koja me izvlačila iz svega puneći mi glavu pričama o budućnosti koje ja sada namjeravam ostvariti. Ne mogu joj biti više zahvalna na tome.

"Tvoji roditelji su, dakle, neki strašni, ha?" upita me, a ja kimnem glavom. "Znači da ću se morati vraški potruditi ako te želim nastaviti viđati."

Želi me nastaviti viđati?

Stanemo ulicu prije moje kuće, a ja povratim misli na trenutak u kojem se nalazimo. "Mislim da je ovo dovoljno blizu, a da nas moji roditelji ne skuže."

On se također zaustavi, okrenuvši se prema meni. Ovo postaje ozbiljno neugodno! "Samo sam htio reći da si ti jedna hrabra djevojka, Della, i da ti malo tko može stati na kraj."

"Očito moji roditelji mogu..." požalim se, a tada shvatim da čitav put do kuće ja blebećem o sebi i svojim problemima te da on nije progovorio niti riječi osim da, ne, slažem se i pokojim savjetom. Što ako sam sada sve zeznula?

"K vragu, Holden, nadam se da ti nisam dosadila skupa sa svojim burnim životom", uspaničeno kažem da se on slučajno ne bi predomislio u vezi našeg novog susreta, kojeg se nadam da će biti jer sam definitivno odlučila da želim ponovo vidjeti ovog dečka prokleto crnih očiju.

"Imam osjećaj da si ti rijetka osoba koja mi nikada ne bi mogla dosaditi", šarmantno odgovori svojim teškim, britanskim naglaskom. "Drago mi je da si mi se povjerila i što znam više stvari o tebi."

"Reći ću da ti vjerujem", namignem. Još uvijek se preispitujem govori li istinu ili jedva čeka pobjeći od mene glavom bez obzira. "Ti meni duguješ svoju biografiju, znaš?"

"To ćemo ostaviti za neki drugi put jer sada očito moraš požuriti, dogovoreno?" kimnem glavom.

Prvo me povuče u ogroman zagrljaj. Svojom je visinom znatno iznad mog tijela, minijaturnog naspram njegovog. To je bio najtopliji zagrljaj koji sam dobila u ove dvadeset i tri zime svoga života. "Sve će biti u redu, vidjet ćeš."

On svojim ogromnim dlanovima obuhvati moje lice, a ja u nestrpljenju čekam njegov idući pokret. "Znaš li što sam sada shvatio, Della?" upita me, držeći ruke na mojim obrazima. "Da imaš bezobrazno zelene oči."

"Zašto bi bile bezobrazne?" začudim se.

"Jer me tjeraju da te zavolim, na neki svoj poseban način." odgovori, poklanjajući mi svoj najljepši smiješak.

(Hello.. it's me.. eto novog nastavka haha. Nadam se da vam se svidio :3 sada kreće malo zanimljivije u idućem nastavku pa vam jedva čekam dalje pokazati. Poželite mi sreću s pisanjem haha potrebna mi je! Ostavite glas/komentar. Puno mi znači vaše iskreno mišljenje.. hvala vam na odvojenom vremenu i pruženoj prilici. Volim vas xx)