(Novi part nam je ovdje. Ne znam na koji bih vam način više mogla zahvaliti na preko 60 tisuća pregleda. Kada pokušam zamisliti toliku brojku, jednostavno mi ne ide u glavu jer je ooooogromna! Doslovno ne znam čime sam to zaslužila i hoću li vam se ikada moći odužiti za to što me svaki dan uveseljavate svojim porukama i komentarima - i glasovima naravno - te što i dalje čitate moje priče i stavljate ih na reading liste. HVALA! Volim vas xx)

Brick i ja smo ponovo u pokretu. Iako je sada mnogo više opreza, još uvijek se može izaći. Policija je na svakom uglu, isto kao i vojska. Zatvaraju se trgovine; što nebitne s odjećom i ostalim glupostima, što s hranom i bitnijim potrepštinama. Sve se polako gasi. I bojim se, priznajem, ali ne mogu ništa učiniti po tom pitanju, osim da se možda zatvorim u stan i ne izlazim dok se ovo ne završi, a tko zna hoće li ikada doći kraj svim ljudskim gadostima.

Budući da se još nisam bila spremna susresti s Rebeccom, poslala mi je poštom ono što joj je Holden ostavio. Bilo je to još jedno malo pisamce s adresom te nečijim imenom i prezimenom. Htio je tom malenom gestom izmiriti mene i Beccu jer je u neku ruku i sam znao da će doći do svađe između nas kada ode. Znao je da ću biti ljutita na čitav svijet zbog njegova odlaska i razvrgnuti mnoga prijateljstva. Predobro me poznaje, koliko god daleko bio, i misli na sve.

Izvana vidim da je riječ o vojarni. Kako prije nisam znala da se to baš ovdje nalazi?

"Gospođice, ne možete ovdje ući", zaustave me čim otvorim vrata od auta.

Pokušam objasniti. "Ja samo trebam..."

"Rekao sam", priđe mi vojnik s ulaza. "Da ovdje ne možete ući. Sada se lijepo okrenite i pođite tamo odakle ste i došli."

"Nisam se ni za što izlagala opasnosti od dolaska ovdje", prekipi mi. Svi smo itekako živčani zbog stanja u državi, a i šire, ali to ne znači da mora liječiti svoje živce na meni. "Nekoliko minuta, to je sve što tražim."

Naš razgovor tako ostane visjeti u zraku dok mi i dalje stojimo jedan ispred drugoga. Ja u svojoj jesenskoj odjeći, a on u vojničkom odjelu. "Trebam", bacim pogled na papirić pa na glas pročitam ime i prezime koje se na njemu nalazilo. "Kevina Johnsona."

"Ne mislite tako brzo otići, zar ne?" očito zadivljen mojom odlučnošću, pozove neke ljude nakon što potvrdno kimnem glavom prema njemu.

Još nekoliko trenutaka pričekam. Uđem u auto i otvorim prozore do pola kako bi i Brick mogao vidjeti što se događa. Iako je pas, volio je biti upućen u stvari. A meni? Meni tek nije bilo jasno što radim ovdje. Zašto bi me Holden ovdje doveo? Adresa s papirića dovela me k njegovim prijateljima.

Iz razmišljanja me trgne zvuk vojničkih čizama koje se lijeno vuku po podu. Nije bio visok poput Holdena, ali još uvijek je prestizao moju visinu. Čak se i držao drugačije, nekako pogrbljeno i snuždeno. Danas je očito svima dan D. Nikome se nije sviđalo što rade ondje, a to mi bome nije olakšavalo moj pogled na Holdenovo radno mjesto.

"Della Dawson?" jasno i glasno me prozove. Kada shvati da sam se odazvala, pruži mi ruku. "Drago mi je što smo se napokon upoznali."

"A vi ste...?" zbunjeno se namrštim, djelomično zbog straha od nepoznatog čovjeka koji se postavio kao da me zna, pa... oduvijek.

"Kevin", uzvrati. Rukom prvo prođe kroz svoju kratku kosu, a onda mi ju odluči pružiti za službeno upoznavanje. Davajući mu ruku, podsjetim se Holdenove kratke kose kada smo se tek upoznali. Napokon ju je bio pustio, no sada sam gotovo sigurna da ju je bio primoran ponovo ošišati. Iako, i to mu je savršeno stajalo. Holdenu Parksu stajala je bilo koja frizura. "Mislim, vjerojatno si čula o meni kada si došla do ovdje."

"Holdenov prijatelj?" i dalje se rukujemo te sa smiješkom odlučim prekinuti, ionako predugi, pozdrav. "Ili?"

"Ja sam ovdje kako bih prenosio pisma između tebe i Parksa", oslovi ga prezimenom. "Drugim riječima, češće ćete se moći čuti preko pisama jer ću se ja potruditi da mu ih dostavim i tebi da ih vratim."

"Ozbiljno?" podignem obrve u nevjerici. Kako to prije nisam zaključila? Becca mi je, pri predaji ovoga što je Holden ostavio na papiriću, napomenula da ponesem svoje pismo sa sobom, ali nikada ovo ne bih povezala.

"Ozbiljno.", nasmiješeno potvrdi. "A sada ću ti dati što imam i ti meni što ti imaš pa se razilazimo jer moram ići dalje, daj mi mobitel."

Prvo izvadim mobitel iz zadnjeg džepa svojih hlača, otključam zaslon te mu ga pružim u ruke. Za to vrijeme nastavljam kopati po pretincu jer moje pamćenje nije sezalo tako daleko da se sjetim na koje sam mjesto spremila pismo. Napisala sam ga onog dana kada sam pročitala njegovo, dok sam još bila pod dojmom, a pospremila sam ga prije nekoliko dana kada mi je Becca rekla za ovo. Nisam se odmah mogla odvažiti da se odvezem na nepoznatu adresu samo s pismom u ruci. Trebalo je vremena.

"Evo broja preko kojega ćemo se čuti", vraćajući mi mobitel, uzme pismo koje sam napokon iskopala. Vojnički grubim rukama ga zapegla nekoliko puta prije nego što ga spremi u džep dok iz drugog vadi novo pismo. To je zasigurno Holdenovo. Koliko sam puta upotrijebila riječ vojnik poput imenice ili pridjeva otkako sam došla na ovo mjesto? "Čim se vratim u Ameriku, nazvat ću te."

"Hvala", kratka riječ bila je jedino što sam uspjela izgovoriti, zbunjena svim radnjama koje su se dogodile u zadnjih dvadesetak minuta.

Pozdravimo se i ja zaista krenem, no pogled mi zastane na retrovizoru dok je vojnik Johnson odlazio nazad u bazu. Kako i kada je Holden ovo sve stigao isplanirati? Nije se mogao odlučiti zadnji dan na ovakve korake. Imam osjećaj da je on znao za rat i ostalo što ide uz njega puno ranije nego što se počeo onako čudno ponašati i danima prije nego što je meni rekao za to.

Trebam... neko mirno mjesto na kojem ću moći sjesti i pročitati novo pismo.

Shvatim da sam blizu mjesta na kojem smo Holden i ja vježbali, kada sam sjela na njega dok je radio sklekove. U trenutku mi milijun divnih trenutaka s njim prođe glavom. Tako mi nedostaje. Je li moguće da osoba može ovoliko nedostajati? Da može napraviti takvu promjenu?

Malo promislim što sam ja njemu napisala dok izvodim Bricka iz auta. Rekao je da mu je bilo lako staviti riječi na papir, a meni baš i nije. Želim mu reći toliko stvari... ono nije bio baš neki pozdrav koji se dogodio u zračnoj luci. Trebala sam ga upozoriti na toliko toga kao i zahvaliti na super stvarima koje je učinio.

Nedostaje mi netko da me stalno zove. Nedostaje mi netko tko će čekati na mene u bilo koje doba dana ili noći. Nedostaje mi čovjek koji je spreman učiniti bilo što i otići bilo gdje samo za mene, samo da me vidi. Nedostaje mi netko tko me jako voli. Nedostaje mi osjećaj da sam nekome jako bitna u životu.

Ispunila sam i nekoliko stranica takvim riječima. Ne znam koliko će mu od toga biti lakše, no meni je palo barem pola kamena sa srca jer znam da će ti papiri na kraju ipak stići do njega. Nisam bila sročila sve što sam htjela jer je tu toliko toga. On... on se jednostavno treba vratiti kako bih mu sve to pokazala djelima, ne samo riječima.

Klišej je reći da je s tobom Valentinovo svaki dan, ali tako je. Nisi jedan od onih koji iskazuju ljubav samo taj dan, taj smiješan dan na koji smo se upoznali. Ti me voliš svaki dan, svaki sat, svaku minutu, sekundu i stotinku... A ja te volim toliko, samo još više. Uvijek barem za jedan više.

"Zašto ne može biti lakše?" sjednem na hladno drvo klupice. Uspoređivala sam sadržaj svog pisma i njegovog novog koje trenutno čitam. Slična su. "Zašto nije s nama?"

Brick navali na mene pokazivajući mi ljubav koju mi Holden trenutno ne može. Lizao me i ostavio tri tone sline na licu. Činio je sve kako bi me razvedrio pa mi se tako lijepo ugnijezdio u krilu grijući me. Suze su brzo kapale po njemu, no pazila sam kako slučajno ne bih smočila to divno pismo koje držim u rukama. Puno toga mi je objašnjeno u njemu kao, na primjer, da zapravo ne smijem znati njegovu točnu lokaciju. Obećao je kako će mi sve pričati kada se vrati. No hoće li se uopće vratiti i hoću li ja htjeti da mi ispriča što je doživio?

Nisam se mogla ne zapitati kako će on reagirati na moje riječi. Hoću li postići ovakav efekt, dirnuti ga ili čak i rasplakati? Znači li mu išta to što pišem? Nije ovo nekakvo natjecanje tko će napisati tužnije, ali Holden je sam po sebi jedan biološki fenomen koji se može proučavati godinama, a opet se neće saznati sve što se krije ispod površine.

"Nedostaje mi", razbarušim Brickovu, do tada, uredno zalizanu dlaku kada rukama prijeđem po dugim, mekanim ušima koje je imao. "Baš jako." ponovo mu se požalim kada me nešto stegne oko srca. Nostalgija za domom koji Holden nosi u svojoj pojavi.

"Uvjerena sam u to", poznati ženski glas natjera me da dužinom cijelog rukava obrišem mokro lice. "Ali ne postoji baš neka stvar koju bi mogla napraviti po tom pitanju, zar ne?"

Čim mi se pogled razbistri od nekoliko treptaja, shvatim da Rebecca de Rousse skakuće u svojim štiklama do mene. To je trebalo biti trčanje, ali nije niti ona baš profesionalni trkač na visokim petama. Jednostavno sam predobro poznavala čak i njen hod da bih neku reakciju krivo protumačila. Ona je čudna biljka - baš poput mene.

"Mislim, možeš, naravno", ponovo me zbuni kada sjedne do mene, a Brick joj se odmah nakloni. Obožava ju. Ta mala izdajica. "Možeš ostati ovdje i još se neko vrijeme praviti da ne plačeš redovno svake noći, a kada ja odem nastaviti ili..." zaintrigira me sljedećom opcijom. "Možeš sjesti sa mnom u auto da odemo u nek kupnju, nismo dugo, a kasnije se možemo vratiti po tvoj. Mislim, ne moramo ići baš u Rumbu, ima i drugih kafića koji te..."

"Ne podsjećaju na Holdena?" završim umjesto nje te se sarkastično nasmijem. "Hvala, ali ne treba, prijateljice", naglasim tu riječ kako bi shvatila na što ciljam. "Mislim da si ti već dovoljno učinila za našu vezu - što dobroga, a što lošega." Više lošega u svakom slučaju, pomislim.

"Ma daj, Della draga", lagano me trkne laktom u rebra. "Trebaš živjeti normalno jer je ovo sve bilo za očekivati, ja sam te na to upozorila. Malo zabave će ti dobro doći da se razvedriš i ne budeš ovako čangrizava i..."

"Ja sam čangrizava?" ne vjerujem svojim ušima! Razbjesnim se i hitro ustanem s klupice te uredno složim ruke ispod prsa. "Oprosti, draga, ali dok se mi tu pravimo da ljubazno pričamo kao da nisi izvela najgoru moguću izdaju s mojim dečkom, on se tamo negdje možda bori za život!" drhtavom rukom prekrijem usta prije nego što se jedan snažan jauk otme iz njih. Kunem se da me u ovom trenutku, kada sam realno sagledala na situaciju, srce i ostatak tijela počelo fizički boljeti.

"Della", ustane za mnom, ali joj ne dopustim da se približi.

"Mislim, tko zna, možda je u ovom trenutku već i mrtav dok mu se crijeva nalaze negdje rasuta po podu. Ili glava. Ili neki drugi dio tijela kojeg vjerojatno i nema." prisjetim se svih filmova s ratnom tematikom koje sam ikada gledala te joj svoje najgore sumnje sasipam u lice i tek onda počnem grozno plakati.

Jecati.

Cviliti.

Ne znam koje zvukove nisam proizvodila, no ništa nije pomagalo, čak niti činjenica da mi je ona pružila oslonac svojim tijelom kako bih se malo odmorila na njoj. Zagrlila me iako ja nisam mogla natjerati ruke da se oviju oko njezinog struka dok je ona mene svom snagom grlila oko vrata obećavajući da će doći bolja vremena. A kako povjerovati u te riječi? Kako da se držim toga kada je i svemir protiv nas?

"Vidiš, u tome je problem", progovori nakon što se malo smirim. Moju ruku stavi pod svoju te ih tako ispreplete da bih mogla gurnuti dlan u njezin džep i malo se zgrijati dok koračamo prema autu. To su čari Rebecce de Rousse kojima mami dečke, a sada ih je upotrijebila na meni. Učini nešto da osoba zaboravi na trenutnu situaciju i onda napravi po svome. Zaista će mene i Bricka povesti u shopping. "Ti imaš krivi stav prema ovome."

Ponovo živčano otpuhnem. Ja imam krivi stav? Kada bih samo mogla prestati plakati da joj normalno odgovorim, tada bi se bilo lakše, no Holden jednostavno ne izlazi iz mojih misli pa isto tako suze ne prestaju teći. "Reci mi", šmrcnem i pročistim grlo koliko je, u toj sekundi, to bilo moguće. "Kako bi se ti osjećala da se radi o tvome dečku?"

"Ne filozofiraj", nonšalantno prijeđe s teme. "Želim reći da se ponašaš apsolutno glupo." slegne ramenima dok objašnjava. "Ti kao da si njega već pokopala, eto, tako se ponašaš zadnja dva tjedna ili koliko je već prošlo otkako je otišao." zatakne crvenu kosu iza uha kako bi mogle stvoriti kontakt očima. "Isključila si se iz svijeta i nije te više briga ni za što i ni za koga. Osim možda za Bricka." u sebi se djelomično složim s njom, ali svakako ne u potpunosti. "Xavi i ja smo umrli od brige, a opet ti nismo niti htjeli smetati."

"Kada ste mi vas dvoje smetali?" odjednom se izlanem. Ono, puknem i ostanem živa. "Mislim, trebala sam malo vremena za sebe, ali sada sam bolje."

"Bolje?" odmjeri me. "Ženo, iz tebe curi na sve strane i to ne samo suze i šmrklji, nego tuga." ipak me uspije malo nasmijati pa iz svoje dizajnerske torbice izvuče maramicu i pridrži mi pismo dok pušem nos. "Ne kažem da trebaš prestati osjećati ili prestati biti tužna, ali ovo očajavanje mora prestati. Ne moramo otići u kupnju odjeće ako ne želiš, ali bilo što je bolje od ovoga."

Smjesti me u svoj auto na prednje sjedalo, a Bricka iza. Objasnim joj kako mi je i ona nedostajala, ali da je ovo bio samo jedan trenutak slabosti u kojem mi se pomutilo nešto u glavi, kao što mi se često muti u zadnje vrijeme. Dala sam joj do znanja da sam još uvijek ljutita na nju te kako mi mnogo toga mora opravdati. Nazvale smo i Xavija da dođe, niti njega nisam vidjela danima, zapravo tjednima, i iskreno se veselim našem malom druženju. Baš kao nekad.