(Ne kasnim, ne kasnim! Prvo zaplješćimo toj čudnoj pojavi haha. Opustimo se malo, eto nas skoro na okruglom nastavku. Molim vas da ostavite glas za Dellu i mene koje svu ovu muku proživljavamo same, bez našeg dragog Holdena. Podržite nas i komentarom ako je to moguće. Nemojte zaboraviti niti baciti pogled na prošle nastavke ako ste nešto propustili! Divan je osjećaj pisati za vas... hvala što ste najbolji čitatelji koje itko može poželjeti. Pripremam svašta novog. Volim vas xx)

"Hajde", navlačim se s Brickom posljednjih nekoliko minuta. "Moramo ići."

Napokon uspijem staviti ormicu preko njegovog, i ne baš tako malog, tijela. Čitavo jutro namjeravamo otići van, ali nikako da ga spremim za tu šetnju. I njemu nedostaje Holden, osjećam to. Jednostavno se u zraku osjeti da ga nema i to mi tako teško pada na srce. 

Kiša pere prazne, washingtonske ulice. Od višemilijunskog grada, on kao da je postao grad duhova. Ostao je minimalan broj ljudi. Iako, granice se sada zatvaraju. Više nitko neće moći ući niti izaći iz SAD-a. Sigurna sam da su moji već na putu za Kanadu. Tatina je tvrtka baš jučer stala s radom, a ja sam dala otkaz još onog dana kada su me izbacili iz kuće. 

Ponekad mi nedostaje Ruth. Ona me uvela u posao i imala toliko strpljenja i tolerancije za moje mušice koje je najčešće uzrokovao Holden. I slušala me. Koliko je samo posla imala ta jadna žena, a svejedno je pronalazila i odvajala malo vremena za mene i moje stvari. No, sigurna sam da nikada nije svjedočila tako kompliciranoj životnoj priči poput moje, mora da ju je i to držalo prizemljenu. U svakom slučaju, davala je odlične savjete. Krajnje, zbog nje sada Holden ima onaj privjesak koji mu se toliko svidio.

Zapravo me dosta podsjećala na Beccu jer smo tada prestale pričati. Kada malo bolje razmislim, nedostaje mi ta moja najbolja prijateljica. Ljutita sam na samu sebe jer sam se neki dan naljutila na nju. Znam da to nije bila prijevara u onom smislu, ali svejedno je boljelo vidjeti da mi rade iza leđa. Napravila sam scenu, to je bila istina, no bilo je to zato što sam znala da ga gubim. Odlazio je, a ja nisam bila u mogućnosti odgovoriti ga ili zaustaviti.

Krajnje, odluka je bila na njemu. I nisam toliko tužna koliko sam pogođena i osjećam se prazno bez njega. Nedostaje mi taj najveći dio srca koji sam njemu dala. Veliki dio na kojemu je istetovirano njegovo ime. Veliki dio koji su drugi ljudi uzeli kada su ga odvojili od mene i to na drugi kontinent bez da zapravo znam gdje je.

Bijesno šutnem kamenčić koji mi se našao na putu dok hodam popločenom stazicom. Brick je skoro ostao pogođen pa mu se ispričam kao da je ljudsko biće jer sam vidjela kako se stresao od mog malog ispada. Čini mi se da u potpunosti gubim kontrolu dok njega nema, nitko me ne smiruje. Ne mogu se čak niti čuti s njim kad god poželim. Sve je naopako u ovome svijetu.

"Što ti je taj kamen skrivio", netko progrmi iza mene. "Da ga tako šutiraš?"

Okrenem se i susretnem s poznatim licem nakon nekoliko dana što nisam kročila dalje od zgrade. Domet mi je bio maleni parkić iza stanova u kojemu je Brick sve obavljao, a ja sam čistila. Ništa drugo nisam niti imala za raditi. I baš danas, kada sam odlučila protegnuti noge u smjeru Rumbe kako bih sjela na čaj, Bog odluči spojiti me sa starim kolegom.

"Lewis", kažem ispod glasa i kimnem glavom u znak pozdrava.

"Što je s tobom?" upita me. "Sreo sam ti roditelje neki dan, rekli su da više ne stanuješ kod njih. Je li sve u redu?"

"Naravno da je", cinično odgovorim. Kao da je njega briga kako sam. Kao da treba znati koji me problemi muče. "Između ostaloga, sigurna sam da su ti moji roditelji već ispričali sve što si htio znati, nisam li u pravu?"

Očito ga zateknem svojim protupitanjem jer ostane začuđen. Znam da ih je pitao. On je najveće zabadalo u stvari koje ga se ne bi trebale ticati kojeg sam ikada upoznala. Vidim da je upoznat sa situacijom jer nastavi hodati za mnom nakon što ga pozdravim što sam uljudnije mogla za stanje u kojem sam se nalazila. Sve mi je išlo na živce. Cijeli svijet. Ali on u ovom trenutku najviše.

"Jesi sada solo?" zaustavim se i zagrcnem vlastitom pljuvačkom nakon izgovorenog. "Mislim, ionako bih te izveo na kavu, ali..."

"Molim te", podignem ruku u zrak kako bi ušutio. "Nisam slobodna i nikad neću biti. Otišao je u rat, i?" duboko povrijeđena njegovim riječima nastavim. "On... on će se vratiti. Nikad neću biti slobodna. Odustani od mene."

Ignorirajući ga, nastavim svoj kratak put prema Rumbi. On je ostao samo stajati, ali nisam se imala snage okrenuti. Ne mogu vjerovati kako je mislio iskoristiti situaciju dok nema Holdena. Ne mogu zapravo vjerovati kako me to odjednom povrijedilo. Što si on umišlja? Da je to samo usputna romansa koju smo završili? Kakva bih ja to žena bila da se tako ponašam?

Tako je bezobrazno što se drznuo pomisliti kako bih otišla za drugim čim Holden ode. Dajem li stvarno takav dojam drugima?

Zarežim od ljutnje i tjeskobe koja me obasipava. "Mrzim taj osjećaj kada zapravo nisam tužna, ali se samo osjećam tako prazno i pogodi me svaka sitnica koja me čak i malo podsjeća na njega." obratim se našem psu koji me sada već čudno gleda jer razgovaram s njim. "Svi koji pričaju sa mnom jednostavno me čine ljutitom i dobivam poriv da svakoga udarim šakom u lice!"

Brick počne lajati, a ja mu se potom ispričam. "Žao mi je, mali", ipak ga pogladim po glavi. "Samo sam užasno frustrirana i kad već ne pričam s njime, moram s nekime."

Njegove oči kao da su razumjele. Gledao me s velikom dozom razumijevanja jer je i njemu nedostajao gazda koji ga je prvotno i doveo na sigurno. Psi znaju cijeniti ono što imaju. Lako opraštaju, a jako vjeruju. Brick je poštovao Holdena, isto koliko je i ovaj njega. Bila je to ljubav između psa i čovjeka, u tih par dana što su se upoznavali, kakvu svijet nije vidio.

I tu sam shvatila.

Svijet još nije bio spreman za jednog Holdena Parksa.

U njemu ima previše dobrote i ljubaznosti; osobine kakve bi zapravo trebale harati ovim svijetom kako bi se stanje u njemu poboljšalo, za razliku od današnje situacije. Holden je imao kvalitete za kakve se nije znalo da postoje u dvadeset i prvom stoljeću. Tko bi sumnjao da u čovjeka od metar i devedeset stane toliko ljubavi za svijet, a svijet nije imao dovoljno milosti da ga ostavi sretnoga.

No, ne brinem se. Svijet će saznati za Holdena čim se stanje smiri i on dobije mogućnost da mi se vrati u Washington ili da mene neka sila preko mora pošalje ravno za Englesku.

"Della", Jake me srdačno pozdravi jednim dugačkim zagrljajem. Budući da mi je ovo prvi susret s normalnom civilizacijom nakon nekog vremena, ako ne računam Lewisa, stisnem i ja njega. Nije imao Holdenov miris... Jakeov je bio puno nježniji. "Gdje si ti nestala?"

"Eto..." tiho kažem dok gledam kako mu se Brick umiljava. "Mali, čuvaš li ti ovu svoju tvrdoglavu gazdaricu?"

"Zapravo više i nije tako mali", započnem s jednom, poprilično čudnom, temom, ali nije me bilo briga. Samo sam htjela započeti nekakav razgovor. 

"Imaš pravo", nasmiješeno me pogleda. "Mali više i nije tako mali kao što je bio zadnji put kada sam ga vidio."

Pokaže mi rukom na slobodan stol u kutu kafića; baš onaj koji nitko nije želio, a ja sam bila opsjednuta njime. Uvijek smo tu sjedili, bila vani s Rebeccom, Holdenom, Xavijem ili nekim desetim. Ono što drugi nisu željeli, ja sam željela najviše. I bio je poseban jer je svjedočio toliko lijepim uspomenama da ti pamet stane samo tako.

Razmišljaš o stolu.

I eto nje. Savjest, malena ja, opet progovara iz dubine srca.

"Razmišljam o stolu", potvrdim sama sebi u bradu. Razmišljala bih i o prljavom podu samo da osjećam manje boli i praznine što on nije ovdje.

Prvo odlučim pomoći Bricku da se popne u kožni naslonjač za našim stolom, no shvatim kako je on već sposoban i sam to učiniti. Rukom potapšam mjesto na koje treba skočiti. Isprva se mučio, ali brzo je shvatio kako se treba odraziti i uspio je. Jako napreduje, to primjećujem otkako je stigao kod nas doma. On je jedan pametan pas, najbolja ekipa za druženje koju u ovom trenutku mogu imati.

Čovječe, pa Holden i ja imamo svoj dom. Zajedno s Brickom. Ako sam ikada sanjala o sretnom životu, onda službeno mogu reći da je taj dan bio došao. No sada nema Holdena. Taj "dom" činimo samo Brick i ja, s njime u mislima, naravno, dok se ne vrati.

"Što ćete popiti?" nepoznato lice mi se približi. Bio je odjeven kao radnik, imao je crnu pregaču s Rumbinim logom, a u ruci je držao maleni blokić na koji se spremao zapisati moju narudžbu. Uzeli su novog konobara? "Gospođice...?"

"Della", presiječem, shvativši što je izgovorio. Kada sam na to prokleto Valentinovo prvi put srela Holdena, nazvao me gospođicom. Bilo je čudno, naravno da sam ga pitala zašto mi se tako obraća. Nije puno razmišljao, osvojio me rekavši kako su ga roditelji učili da se tako ponaša prema damama.

"Della će čaj od borovnice." preduhitri ga gospodin Charlie čim se ubaci u ovu neugodnu tišinu. "Odmah ga otiđi ga napraviti i ne zaboravi med", zapovijedi mu praveći se strogim šefom dok se zapravo suzdržavao od napada smijeha. Ne može on dugo ostati ozbiljan. "Dosta meda." na posljetku ga podsjeti sjetivši se kako uvijek dođem po još jedan paketić jer mi samo onaj koji donesu nije dovoljan.

Budući da sam ja sjedila nasuprot Bricku kako bih ga mogla paziti, on sjedne odmah pored i krene ga maziti. "Tko je ova maza?"

"Brick." odgovorim mu malo veselije. Duboko u sebi jedva sam čekala da  netko normalan malo popriča sa mnom, makar o mom psu. "I sviđate mu se." zaključim po Brickovoj reakciji. Toliko je lizao gospodina Pietersona da sam stopostotno sigurna kako mu je oprao cijele ruke. 

"Kako si?" kada završi s kratkom igrom, ostavi novog prijatelja da odmara. "Mislim, s obzirom na sve..."

"Ne bih o tome", brzo se oneraspoložim. Koliko dugo moje dobro raspoloženje može trajati bez da me netko podsjeti na Holdena ili započne priču o tome? "Stvarno cijenim što me svi pokušavaju razveseliti, ali ne ide, gospodine Charlie, ne ide. I neće tako brzo otići, taj pritisak i kamen na srcu koji osjećam." suzdržavajući suze, iskreno mu odgovorim.

"Znam, dušo", on ponovo preuzme ulogu oca kada me uhvati za ruku s druge strane stola. "Ali jesi li ti vidjela svog dečka?" upita, kao da sam luda pa nikad nisam pogledala Holdena. "To je dva metra čistih mišića!"

"Metar i devedeset", ispravim ga. Nos mi je sve puniji od konstantnog šmrcanja, ali ne odustajem.

"Pa onda?" nasmije se sa mnom, zadovoljan što je uspio izazvati tu reakciju kod mene. "Nemaš se čega bojati. Još je jači ovdje", pokaže na glavu, a zatim na srce. "I ovdje više nego što mi mislimo. Vratit će ti se, kako se ne bi vratio ovako lijepoj djevojci?" još jedan, novi val suza krene. "Nemoj plakati, Rumba nikada nije zamišljena kao mjesto gdje bi ljudi bili tužni. Idem po Jakea da nam se pridruži, dugo već nisi bila ovdje i moramo to malo proslaviti."

Složim se te on polako odšeće na drugi kraj kafića, ravno prema šanku. Moram ga pitati zašto je zaposlio novog konobara, sigurno jer je njemu i Jakeu teško samima održavati Rumbu. Nastavim razmišljati o njegovim riječima dok suznim očima promatram stalne goste Rumbe. Bilo je dosta ljudi, društva bi se pod "normalno" okupljala na ovome mjestu jer je jednostavno odašiljalo prijateljskim okružjem. Osjećao si se potpuno sigurnim unutar ovih zidova, okružen desecima ljudi koji pričaju svaki o svojoj temi.

I nastavila bih se tako smirivati da nisam čula komentar dečka kojega sam brzo prepoznala. Bio je to onaj s kojim se Holden zakačio prije možda više od dva mjeseca jer me odmjeravao. Rekao je nešto što ni sama ne bih bolje sročila. "Della ne ide bez Holdena isto kao što niti on ne ide bez nje. Gotova stvar."

Najbolji ljudi su oni koji dođu u tvoj život i natjeraju te da ugledaš sunce tamo gdje si konstantno viđao oblake. Oni vjeruju u tebe takvim žarom da i ti počneš vjerovati u sebe. Ti ljudi vole te zbog onoga što jesi. Rijetki su te ih iz tih razloga susrećeš samo jednom u životu. Barem tako govore...

Pa, ja sam susrela Holdena i on mi je dovoljan za tri života.