(E tu smo već počeli graditi Dellu kao čvršćeg lika, nismo li? Nadam se da ćete, nakon pročitanog, biti ponosni na nju kao što sam ja trenutno (uz sestričnu koju je Della totalno izludila i ne sviđa joj se, ali je sretna zbog ovog nastavka dok sam ga pisala). Ovo je jedan malo duži nastavak kako bih vam se iskupila što dugo nisam postavljala, ali eto ga. Riješila sam školu i sada krećemo u nove pobjede. Imam iznenađenja. Ostavite mi glas i komentar, jedan onako iskreni. Volim vas xx)

Ljutnja na Beccu trenutno para moje srce na milijune komadića. I ljutnja na Holdena. Ma k vragu i sve, ljutita sam na oboje jer su to učinili. Imam osjećaj da je moja kuća jedino mjesto u kojem ću naći utjehu ako zateknem Peyton tamo pa sam zato Rebeccu zamolila da me doveze ovdje. Zračna luka nije bila toliko daleko jer smo relativno brzo stigle. 

Bez pozdrava sam izašla iz auta dok me ona molila da nađem snage za nadolazeće dane i prijetila kako će me zvati i posjećivati. Nisam ju htjela slušati. Nisam ju mogla čak niti pogledati. Samo sam htjela da ovo sve završi i da nađem svoj mir. Možda malo odsviram... dugo nisam svirala. Nisam pronalazila vremena za stvari koje su me nekoć itekako uveseljavale.

Ali čudno je. Čudno je to kako sam se prije svega mjesec dana smijala i uživala s njim, a sada ga nema. Ostavio je samo tragove iza sebe.

Naprotiv, drago mi je što je on tako samouvjeren oko teze da će se vratiti jer i meni ulijeva vjeru u to, ali problem je što ne vjerujem drugim ljudima i nisam sigurna hoće li mi ga vratiti živoga. To su činjenice, svatko pazi samo na sebe, više uopće nije bitno ljubiti bližnje, kao što Holden govori.

Vjera je jedino što njega drži prizemljenog, naravno, uz ljubav. Posebno ljubav mene i bake. Holden poštuje Boga više od svega na svijetu, u Njega se uzda te se za Njega drži. U početku je zvučalo smiješno, iako sam i sama vjernica, no kasnije sam shvatila jer sam se uvjerila da On pomaže. Da nije tako, ja Holdena ne bih niti poznavala. Zapela bih u nekom prisiljenom braku zbog roditelja iz kojeg ne bi bilo izlaza i čitav život provela nesretna.

Nešto bi nedostajalo. I da ga nisam upoznala, nešto bi nedostajalo jer je on jednostavno dio mene.

"Della?" na svu sreću, Peyton je ta koja mi prva otvara vrata. Jedino lice koje mi je danas razvedrilo dan. 

Koraknem prema njoj i padnem u duboki, sestrinski zagrljaj koji sam tako očajno trebala. Pey je uvijek znala kako sa mnom, poznavala me kao i Rebecca - bolje od ikoga na svijetu. I sada je opet tu za mene, nikada ne napušta moju stranu. Od toliko obitelji na svijetu ja sam u vrlo zeznutoj, no Bog je imao dovoljno dobre volje da mi odabere nju za stariju sestru. 

Znam da ne možemo birati obitelj, ali ako je jedini uvjet sjedinjenja Peyton i mene da su nam roditelji takvi kao što jesu, prihvatila bih ponudu jer je Pey sestra kakva se ne pronalazi na ulici. Nas dvije smo se praktički same odgojile jer nam mama i tata nikada nisu poklanjali dovoljno pažnje. Više smo se povezale s dadiljama nego s njima. Zapravo sam poprilično sigurna da Peyton još ima kontakt s nekima.

"Otišao je, zar ne?" nijemo kimnem glavom na njezino pitanje. "Draga moja..." no nije bilo nikakve šanse da me utješi riječima. Jedino što bi mi eventualno moglo pokrpati srce bio bi Holden koji stoji ispred mene, a to je bilo nemoguće čak i za zamisliti. No ipak, ovo znači i više nego što bi trebalo.

"Nedostajat će mi." šapat mi se otme iz usta kada i ja napokon popustim davajući suzama prostora da se rasprše ponovo po istim mjestima na mome licu. Posljednjih mjesec dana, suze su ovdje gotovo svaki dan. Ne znam kako se uopće stignu sušiti da bi pripremile lice za novo more koje ga namjerava potopiti.

"U redu je", ruku povuče duž mojih leđa kako bi me umirila nakon što sam se krenula tresti. "Morat ćeš..."

Njezin glas se utiša u mojim mislima kada mi pogled slučajno padne na dva kofera iza ulaznih vrata. Ukočim se jer ne znam što bi to trebalo značiti. Odakle sada to?

"Peyton?" pokušam se odmaknuti od nje. Shvativši da i ona plače, povežem neke stvari. Ovaj zagrljaj nije bio potreban samo meni, nego i njoj. Nešto se događa što i nju tišti, ne bi plakala za bez veze, a ja za to ne znam. Nisam uopće upućena u njezin život ili živote svojih prijatelja jer sam bila previše zaokupljena svojom nesretnom sudbinom, tugom i boli. "Što se događa?"

"To su tvoje stvari", mamin glas me prekine u razmišljanju. "Uzmi ih."

Zbunjeno skupim obrve jer mi više ništa nema smisla. Zašto su moje stvari u tim koferima i gdje bi ih ja to trebala uzeti? "Ne razumijem?"

"Bilo ti je tako lako otići i uništiti si budućnost koju smo tvoj otac i ja gradili za tebe", udarci njezinih potpetica odzvanjali su predvorjem naše kuće tako parajući i najtanje živce koji su mi ostali. "Sada neka ti bude tako lako i pronaći mjesto za živjeti jer ovdje više nećeš."

"Mama..." Peyton odmah staje na moju stranu. "Nemoj danas."

"Ne miješaj se", umjetni nokat uperi prema njoj, a potom prema meni. "A ti se ne trebaš niti pakirati, gospođa Schmitt je sve spremila za tebe."

Već me uspjela i spakirati? Izbacuje me iz kuće?

"Ovo je moja odluka i tvoj otac ju je podržao, samo da znaš", usputno to spomene jer je tata nekada znao stati na moju stranu kada ona nije bila u blizini. Duboko udahnem pa izdahnem te ponovim radnju nekoliko puta dok se ne umirim. "Što si ti umišljaš, mlada damo, da samo tako možeš ušetati ovdje? Ovo je naša kuća..."

Sve što trebam napraviti jest smiriti se da ne poludim jer je ostala još tanka granica između ludila i normalne u mojoj glavi. Živci su opako popustili nakon čitavog scenarija ujutro. Ja jesam hrabra, kao što mi je Holden rekao milijun puta, i mogu im se suprotstaviti ako je potrebno. Ne mogu me samo tako gaziti, ja sam imala opravdan razlog što me nije bilo kod kuće.

Zapravo, ja se njima uopće ne bih niti trebala pravdati.  Oni mi jesu roditelji, ali nemaju pravo odlučivati umjesto mene. Pogotovo ako ja s tim odlukama nisam suglasna. Oduvijek su znali moje namjere. Iako je bilo kasno, saznali su za Holdena i mene. Znaju koliko ga volim, barem koliko sam bila u mogućnosti opisati to običnim riječima. Unatoč svemu što je on učinio za mene, kako je dobra osoba, koliko me voli i kako je predivan, oni su ga prekrižili kao čovjeka jer je ispod njihovih očekivanja.

Kao da sam ja znala da ću jednog glupog Valentinova pasti na engleskog vojnika koji je ovdje bio kod svoje divne bake, uz to da ni sama ne znam pola stvari o njegovom životu jer nismo dobili priliku da o prošlosti uopće raspravimo. Ima on svojih mana, ali barem devetsto puta više vrlina, a svijet nam nije dao vremena da se još bolje upoznamo. Čovječe, ponekad stvarno poželim da je vrijeme stalo onog trenutka kad je Holden razbio moj sat.

"Stvarno mislite da nisam već razmišljala o odlasku?" ironično viknem kada mama završi svoj monolog, ali se usput obratim i tati jer znam da sve sluša, iako naizgled smireno čita novine u dnevnom boravku. "Tu ste debelo u krivu. Sanjam o ovome valjda otkako sam se rodila! Ne znam samo zašto mi je toliko trebalo da shvatim kako mi trujete mozak vašim glupostima o višem sloju jer imamo više novaca nego što bismo trebali imati. Da Holden nije..."

"Ne!" napokon se i tata ubaci živčano spustivši novine. "Ne spominji mi njegovo ime u kući. Jedino što je on učinio otkako je došao u Washington je loše. Unio je razdor u ovu obitelj. Promijenio te i više nisi ista kao prije."

"Više nisam toliko glupa!" složim se. Očito ćemo cijelo jutro vikati. "Niti zatucana. Niti naivna. Imaš pravo, tata", prođem pored njega kao pored duha produživši do stepenica. Sumnjam da je gospođa Schmitt spremila i novce u kutiji ispod kreveta koje skupljam od plaća. Možda i je, ali jedino sebi u džep. "Promijenio me na bolje. Natjerao me da vidim stvari onakvima kakve jesu te me učinio najsretnijom djevojkom na svijetu. Trebao bi mu zahvaliti na tome."

Oboje nastave prigovarati dok hodaju za mnom uz stepenice. Svi završimo u mojoj sobi. Razrogačim oči na činjenicu da je izgledala i previše prazno, opustošeno bez onog kreativnog nereda koji je vladao sa svim mojim stvarima. Ničega ovdje više nije bilo. Niti jedne jedine sitnice.

Osim gluposti ispod kreveta, to je spremačici promaklo. Natrpavši ju slikama i uspomenama, uzmem kutiju od cipela i, preskakivajući po dvije stepenice, stignem do kofera. Prije nego što se okrenem prema njima, nabacim najveći lažni osmijeh koji sam ikada uspjela skrpati. "Onda, Peyton, čujem li ja to da mi nudiš prijevoz?"

"Naravno", obriše suze i zazvecka ključevima svog Mercedesa. "Drago mi je da si me dobro čula." namignem joj.

Ako sada neću biti jaka, kada ću? Pred drugima se mogu praviti u redu samo da se oni manje brinu, to nije problem. Upravo sam se uvjerila i da roditeljima mogu pokazati zube ako je potrebno. Kako bi Holden bio ponosan da me samo vidi sada, kako sam napredovala. Znala sam da će do ovoga doći, samo sam odgađala neizbježno. Možda nisam prespavala kod kuće, ali to nije niti bitno. Doma me čeka moj Brick.

Dom.

Shvatila sam da se ovdje nikada nisam ni osjećala kao da mi je ovdje mjesto. Najviše sam voljela svoj klavir i to je jedino mjesto koje će mi istinski nedostajati. Dom čine ljudi u njemu koji te žele tamo i rade sve kako bi se ti osjećao dobro tamo. Dom je mjesto gdje osjećaš da pripadaš. Ja pripadam tamo gdje je Holden. Budući da njega trenutno nema, Brick i ja ćemo solirati i čekati ga jer nam je obećao da će se vratiti.

* * *

Niti nakon ovih par dana nije nešto bolje jer mi previše nedostaje. Tako dugo nisam izašla. Koliko je prošlo? Možda nekih tjedan dana?

Onaj maleni papirić me odveo do ladice kod uzglavlja njegova kreveta koju sam morala dobro prokopati. Bila je puna mojih omiljenih čokolada i slatkiša koje mi je ostavio. Za sve se unaprijed bio pobrinuo. Napunio je i hladnjak mojim omiljenim namjernicama kako slučajno ne bih ostala gladna dok se ne oporavim i ne odlučim otići u kupovinu koju ionako ne volim, a nije zaboravio niti na Brickovu hranu koja je popunjavala veći dio smočnice.

Jedino što ja radim ovih zadnjih dana je čitanje. Ponovo vrtim taj komad papira ispisan najljepšim švrakopisom na svijetu čitajući sadržaj. Ponovo i ponovo.

Draga Della,

Znam da si ljutita. Vjerojatno sam te već izbacio iz takta svojim postupkom, ali vjeruj mi da je tako bilo lakše. Probudio sam se čak dva sata prije nego što sam morao krenuti samo kako bih te još malo gledao. Spavala si. Bila si tako mirna i spokojna. Par puta si tražila moju ruku na praznom mjestu gdje sam ležao, ali nisam ti je mogao dati jer sam znao da bih u tom slučaju zauvijek ostao s tobom ležati, a i sama znaš kako je kada posao zove. Zaista se nadam da ti nisam bez veze dao ključeve od stana i da ćeš nastaviti ovdje boraviti dok se ne vratim JER ĆU SE VRATITI. Siguran sam u to, ljubavi, siguran sam da ću ti se vratiti, tebi i Bricku. Evo, upravo me bio prekinuo u pisanju pisma jer je tražio kod tebe na krevet, nisam ga imao srca ostaviti na podu. I da, kako ne bih zaboravio, u ormaru sam ti ostavio nešto svoje odjeće. Posluži se, znam da to voliš.

Palac mi dobro posluži za brisanje toplih kapljica koje su se utrkivale po mojim obrazima. Toliko sam puta prešla preko ovih riječi da mislim kako ih već znam napamet. Nedostaje mi više nego što je ljudskom umu moguće zamisliti, ali kao da je bitno. On je sada već tako daleko da mu je vjerojatno zadnje na pameti brinuti se o meni.

Suhim prstom druge ruke pređem preko dijela gdje se kune kako će doći doma. Riječi "JER ĆU SE VRATITI" napisao je velikim slovima i podebljao slova par puta kako bih lakše uočila. Time je uspio napraviti i krivulje koje kao da su izlazile iz papira, izgledale su 3D dok su u papiru zapravo činile udubinu koja je bila itekako opipljiva.

Tako je, otprilike, napravio i sa svojim imenom. Urezao ga je u moje srce podebljavanjem, tako da ostane neizbrisiv trag. Davao je važnost običnim sitnicama.

Sjetio se ostaviti mi svoju robu. Zna koliko mi puno znači njegov miris i kako se osjećam. Promijenila sam i omekšivač, htjela sam da bude baš taj njegov, iako ni tada nisam uspijevala dobiti njegov miris. Nedostajao je on. Nedostajao mi je on da skine tu majicu sa sebe tri sata nakon što ju je odjenuo kako bih ju ja mogla posuditi. Posuditi je u mom rječniku imalo definiciju uzeti stvar zauvijek. A zauvijek je u Holdenovom i mom slučaju bilo tako kratko.

Zaustavim se prije nego što ispustim još jedan jecaj i progutam ga zajedno sa slinom koja mi se nakupila u ustima kako bih mogla nastaviti čitati. U idućih pet minuta razbistrim do tada vrlo mutan pogled i krenem dalje okrećući stranicu.

Ljepotice, želim da znaš da sam se ujutro vidio s Rebeccom. Nije baš prva osoba koja mi je pala na pamet kada sam sve planirao, ali jedina za koju sam siguran da će obaviti svoj zadatak. Dao sam joj nešto što ti je obećala prenijeti. Istina, mogao sam ti sve to ostaviti ovdje, ali onda ne bi imala što raditi i bilo bi ti dosadno kada me već nema, zar ne? Uglavnom, vjeruj mi da nisam tako lud za grljenjem ili ljubljenjem tvoje najbolje prijateljice, kao što si mi i sama rekla na početku veze, nisi osoba koja će me varati s najboljim prijateljem, tako nikada ne bih niti ja tebe s tvojom najboljom prijateljicom. Nemoj sumnjati u moju vjernost, baš nikada. Ja sam vojnik. Vežem se za jednu. I baš, nekim slučajem, si ti ta koju sam odlučio voljeti. Onako bezuvjetno. Onako beskonačno mnogo. Onako istinski i iskreno.

Volim kada me zove svojom ljepoticom. Od početka mi je davao do znanja da je slatkorječiv, no čovjek bi pomislio da je sve to umjetno jer muškarci tako najčešće odvode žene u krevet, ali Holdenu su ti predivni maniri bili prirodno urođeni. Toliko me rastopio svojim riječima da sam se osjećala poput sladoleda kojeg je neko dijete odbacilo na užarenu cestu. Tako me i pridobio... za nekoliko sekundi bila sam njegova i on je to znao, iako je imao grozan ulet.

I bio je u pravu, jako sam ljutita na Beccu i njega, no sve je dobro argumentirao. K vragu, vječito je dobar u svađama, uvijek izvučemo jednake krajeve užeta i jednako smo krivi, kod nas nije bilo debljeg i tanjeg kraja. Vukli smo jednako i nastavit ćemo vući jednako.

Za kraj ipak izvučem maramicu kako se ne bih potpuno slomila i pročitam još tih par riječi s najboljom odjavnom špicom.

Ne bi vjerovala, ali zapravo je puno lakše sve osjećaje pretočiti u riječi, iako je to nekada možda nemoguće. Mislim sve što sam ti napisao na prethodna dva papira. Volim te, ne zaboravi to.

Duboko tvoj,
Holden.

I ja sam bila duboko njegova.