(Znam, grozna sam. Nema me predugo i predugo čekate, i to mi je jasno. Ovoga puta vas neću ništa tražiti da učinite za ovu priču jer nemam pravo, samo se duboko nadam da ste još ovdje. Škola je još tjedan dana pa se i ja vraćam u formu. Uvijek vas volim xx)

Dugo u noć smo ostali budni kako bismo pričali i nije mi bilo žao. Zamišljali smo budućnost u kojoj nema rata, u kojoj se možemo posvetiti jedan drugome i živjeti u miru, u kojoj nema mojih roditelja da mi vise za vratom i prigovaraju na račun veze s Holdenom... u kojoj se i dalje volimo više od svega, više nego što to možemo dokazati.

Sviđao mu se moj dar. Dala sam izraditi ogrlicu, poseban je zapravo bio medaljon jer nisam bila sigurna želi li i smije li uopće on nositi nakit sa sobom. U malenom privjesku u obliku sata bila je pospremljena naša slika s Peytoninih zaruka. Bio je to onaj staromodni tip sata, baš kao da sam ga netom prije uzela iz antikvarijata, ali to ga je i činilo posebnim. Holden nije bio običan, niti je volio obične stvari, iako je pričao suprotno.

Toliko mi se svidjela ta ogrlica da sam ju iskreno htjela zadržati za sebe, no nasmijem se jer se i njemu svidjela. Moja kolegica s posla dala mi je savršenu ideju koju sam uspjela provesti u djelo. I on ju obožava i on će nositi dio mene uza sebe dok će biti tamo.

Nije mu se svidjela činjenica da sam potrošila i dolar na njega, ali mora se naviknuti. Trebamo početi dijeliti, kako novce, tako i stvari iz prošlosti. Već smo nekoliko mjeseci zajedno, a ja svejedno znam jako malo o njegovom životu u Engleskoj. Nadam se da će ga ogrlica stalno podsjećati na obećanja koja mi je dao rekavši da će mi sve otkriti kada se ponovo vidimo.

Kada alarm napokon odzvoni svoju iritantnu melodiju, maknem Bricka sa sebe. Morao se uvjeriti da se nisam umivala pa je svojim malenim jezikom prošao čitavim mojim licem. Ipak, posluhne u trenutku jer mu zapovjedim da se smiri. Rastegnem se i tek tada shvatim da Holdena nema u krevetu. Odlučim se prvo odjenuti jer on vjerojatno u kuhinji već radi doručak, a nije me htio probuditi.

Pri ulasku u kupaonicu, mališan krene za mnom. "Dečkima ulaz nije dozvoljen", kao posljedicu, morala sam pretrpjeti njegov tužan pogled kada sam mu zatvarala vrata pred nosom. Uslijedilo je kratko grebanje, a onda i cvilež. Žao mi je Brick, ali nema ulaska u kupaonicu.

Navučem uobičajenu odjeću; svoje obične, plave traperice i neku laganiju majicu dugih rukava. Više nije tako vruće, a jesen će službeno početi za tjedan dana, no vjetar i kiša već su poharali Washington, kao da su znali da ću plakati za Holdenom. A inače mi se sviđalo hladno vrijeme... najljepše je bilo ušuškati se u krevet uz čaj i uzeti kakvo štivo u ruke.

Odjednom mi se sve to činilo tako daleko. Ti sretni trenuci... kada se svijet pretvorio u ovako ružno mjesto gdje se ljudi boje izaći na ulicu jer iza svakog ugla može vrebati neka nova opasnost? Čitanje knjige sada mi je na kraju pameti od sve te silne brige za Holdena, ali i ostale ljude. Rat nikada nije značio dobro, koliko će majki onda ostati bez sinova? Koliko će žena ostati bez muža, a koliko će tek sestara ostati bez braće? Zašto nitko ne razmišlja o tim posljedicama?

Suze su već krenule vlažiti moje obraze, ali ih na vrijeme zaustavim i odagnam. Zadnje jutro. Proći će najbolje što može.

S više samopouzdanja hvatam kvaku, a Brick se odmah počne motati pod mojim nogama. Par puta prođem noktima po njegovom trbuščiću te ga potom prekoračim. Lako njemu, psi bi mogli do sutra biti izvrnuti na leđima dok ih netko drugi mazi.

Zateknem praznu kuhinju. "Holden?" sve je uredno složeno, a kroasan me, kao i svakog jutra koje sam ovdje provela, na stolu čeka s mlakom kavom. Sviđa mi se što ju mogu odmah popiti bez da opečem jezik pa ju moje ruke svojevoljno dohvate i otpijem par gutljaja dok se gibam prema malenom dnevnom boravku.

"Holden? Jesi prošetao Bricka?" ponovo upitam očekujući odgovor. "Holden?" uporno zazovem još jednom, a odgovor mi je samo tišina.

Nema ga?

Nakon što obiđem i ostale male prostorije u stanu ostavim šalicu na stolu te odjurim u njegovu sobu gdje me Brick još uvijek vjerno čekao. Primijetim papirić kod njegove strane kreveta, odmah ispod uzglavlja, pa pohitam kako bih ga dohvatila. Sigurno nije otišao, vjerojatno je u dućanu ili takvo što.

Morao sam... znaš da jesam.

Protrnem od prve pročitane rečenice. Ovo nisu istine. Ne mogu biti.

Nastavit ćemo razgovarati preko pisama. Prvo ti je u...

Odlučim ne nastaviti dalje i ne povjerovati da je otišao bez pozdrava. Nije. Holden više ne odlazi bez pozdrava, tako je obećao. Moje tvrdnje pobija činjenica da je njegov mobitel isključen. Pokušam ponovo, ali shvatim da mi se ne namjerava javiti.

Ne stignem brzo promisliti o situaciji jer je srce uvijek brže od razuma te već u idućem trenutku uskačem u tenisice i uzimam mobitel u ruke birajući Rebeccin broj. Odzvoni par puta, a ona se, po običaju, ne javi. Zašto, od svih ljudi na ovome svijetu, baš sada kada ju trebam, ona nema uključen zvuk?

Pogled mi brzo pada na vodu i hranu našeg zajedničkog psa. Odahnem kada shvatim da se Holden za sve to pobrinuo pa zgrabim ključeve i šmugnem van, prije nego što Brick primijeti da odlazim i poželi otići sa mnom.

Dok pogledom pretražujem parkiralište, odlučim se za Xavijev broj. Ovako isfrustrirana nikada nisam bila, ogorčena i ljutita ako je otišao na raniji avion. Ionako sam se čitavo vrijeme suzdržavala da se ne slomim i rasplačem kao nikada u životu, a on mi ovo napravi? Nije normalan.

"Reci", pospani glas me pozdravi. On je inače opušten i svoju pozitivnu energiju prenosi na druge, ali trenutno mi niti tablete za smirenje ne bi pomogle. "Della, jesi dobro?"

"Jesam", očajno odbrusim. "Gdje je Becca?"

"Otišla je nekamo, zašto pitaš?" skupim obrve na tu čudnu izjavu. Rebecca de Rousse nikamo ne izlazi prije podneva jer do tada spava u onoj svojoj mračnoj sobi. Još joj samo nedostaje lijes i bila bi poput prave vampirice.

"Trebam..." pokušam uhvatiti zrak. "Trebam prije..." ne dovršim riječ prijevoz jer primijetim Holdenov auto na istom mjestu na kojem smo ga jučer ostavili. "Zanemari."

"Želiš li da dođ..." prekinem poziv prije no što uspije završiti misao trčeći prema autu.

Sve što mi se motalo po glavi bili su prizori u kojima vidim sebe kako stojim ispred table s letovima i shvaćam kako je njegov avion odletio. Bilo je tisuću i jedna varijanta. Kako je mogao otići bez pozdrava? Neću si oprostiti ako sada ne stignem i ne vidim ga.

Drhtavim rukama vežem sigurnosti pojas i palim auto. Dok vozim polupraznim ulicama Washingtona, uopće se ne opterećujem ograničenjem brzine. Vozila sam što sam brže mogla kako bih stigla. Bilo je to nemarno i glupo od mene jer sam mogla naletjeti na nekoga te ga ozbiljno ozlijediti, ali u ovom trenutku bitno mi je samo da stignem do aerodroma.

I probijala sam se. Rukama sam grabila i micala ljude kako bih što prije stigla do aviona za Veliku Britaniju. Prema Holdenu, on bi trebao krenuti u dva popodne, no očito je da kreće ranije. Panika me počne hvatati kada pomislim da je želio otići bez pozdrava. Ne može me samo tako ostaviti, on me voli, zar ne?

Ispričam se čovjeku u kojeg sam se zaletjela i zamolim ga za smjer jer je bilo očito da se radi o čuvaru zbog njegove uniforme. Uputi me u skroz suprotnom pravcu koji sam do tada pratila, a ja ga vjerno poslušam. Avion za London kreće kroz deset minuta. Samo da što prije stignem. Nije moguće da je otišao. Odlazak je moja nova najgora riječ.

Stići ću jer jednostavno moram. Možda on misli da se izvukao bez pozdrava, ali ja ne mislim tako i smatram to krajnje nekulturnim za čovjeka punog manira poput njega. Nekima presamouvjereno, ali sigurna sam da sam zaslužila više od samo jednog pišljivog papirića s porukom.

Ma uopće ne želim da ode.

Koliku god izdaju osjećala jer je namjeravao otići bez pozdrava, odgovorit ću ga od tog suludog nauma, a sada mi je zadnja prilika. Ako ga uhvatim, neću biti ljutita, jednostavno ću se čvrsto postaviti s tom odlukom. Možemo pobjeći. Može promijeniti identitet. Toliko sam dugo o tome razmišljala da sam shvatila kako ima načina da ipak ne ode ratovati. Znam da ga prisega koju je dao veže za državu i da je to inače posao koji voli raditi te za koji je obučen, ali ne u ovim okolnostima. To nije normalno.

Spazim Holdenovu figuru u daljini kako stoji iznad kofera, okrenut mi leđima. Kao što sam već rekla, prepoznala bih ga i s kilometra udaljenosti, a kamo li par metara. To je to, sada ću otvoriti svoje karte pred njime i on će ostati. Ostat će čuvati Bricka i mene. Voli nas previše da bi nas samo tako napustio.

Usta mi ostanu otvorena nakon par koraka jer Holden otkloni i drugu figuru pored njega. Pokušam se fokusirati i razuvjeriti, ali, razbistrivši pogled od krupnih suza koje mi nisu dale mira, uočim svoju najbolju prijateljicu kako pruža ruku mome dečku.

Rebecca me spazi te joj s usana pročitam nekoliko riječi. Upozorava ga da sam ovdje. On se instinktno okreće prema meni. "Holden?" jedva izustim.

Ne znam što se događa pa zato ne bih htjela skakati pred rudo, ali ovo boli. Doslovce osjećam kako mi se srce kida na milijun komadića. Njih dvoje? Mislila sam da se čak i ne podnose, a njoj je dao priliku da se oprosti s njime dok meni nije?

Holden krene uzmicati te se skoro spotakne sam o svoje duge noge dok mu prilazim. "Što bi ovo trebalo značiti?" viknem u gomili. "Objasni mi!"

Već itekako bijesna čekam odgovor iz bilo čijih usta, ali on nikako da izađe. "Rebecca?" ne uspijeva me niti pogledati u oči u trenutku kada joj se obraćam. "Što, dovraga, radiš ovdje?"

"Della", započne svojim umirujućim glasom kada mu uputim značajan, ali vrlo razočaran, pogled. "Smiri se, u redu je."

U redu je? Upravo sam ga uhvatila da je lagao za tako veliku stvar i njemu je to u redu? Ne radi se tu o sitnici, ja sam se pomirila s činjenicom da ga možda više nikada neću vidjeti nakon što uđe u taj avion, a on je svejedno odlučio pobjeći bez da se javi? Ostavivši samo pišljivu poruku?

"Nije u redu", ne složim se s njime. "To stvarno nije u redu. Kako si mogao samo otići?"

"Ne želim se opraštati", ponovo ustukne kada mu se pokušam približiti. "Opraštanje je grozno, a ja ću se ipak vratiti."

Dlanovima brišem suze koje samo liju iz mene. Nije ovo trebao napraviti, nije bilo potrebe. To nije nikakvo opravdanje.

"Nemoj otići", šapnem kada mi ipak odluči prići i zagrli me. "Ne želim da odeš." ne rekavši niti riječi otisne dugačak poljubac na moje usnice, baš kao da nam je zadnji put. I on je bio svjestan te činjenice nakon što uđe u taj avion. Nema povratka, sve je na njemu.

Povučem ga za majicu kada krene dati putovnicu i kartu, no netko me koči. Razljutim se kada shvatim da je Becca ta koja me sprječava da u ovom trenutku dođem do njega. Pokušam se izvući iz njezinog stiska dok još nije prekasno, ali ona ne popušta. "Rebecca, pusti mi ruku.'

"Znao je da će biti tako, zato ti nije rekao", prizna. "Della, nemoj raditi scene, idemo kući."

"Ne", odlučno odgovorim. "Nema šanse, on neće otići niti danas niti ikada!" iznervirano otpuhnem pramen kose. Zna li ona što radi? "Molim te, Becca", zaplačem. "Prijateljice smo, ali ne miješaj se u ovo. Trebam ga pored sebe..."

Okrenem se kako bih svoj fokus vratila na Holdena, a uhvati me panika kada ga nikako ne uspijevam pronaći. "Holden?"

"Pusti me!" viknem na nju, ali bezuspješno. Nije se uplašila, niti me pustila da pođem za njim. "Ne mogu vjerovati, daj odbij od mene!" sad shvaćajući zašto nije htjela da napravim scenu, ponovo zaurlam. "Rebecca!"

Počnem joj se otimati iz naručja kada me čvrsto zagrli. Drapanje, trganje i komadanje srca me ne prolazi dok u prsima osjećam sve jači pritisak jer znam da ga nema. Upravo me tako hladnokrvno ostavio i otišao, a moja najbolja prijateljica ne da da pođem za njim, iako mi je do prije par dana govorila kako je Holden čovjek za mene. Nisam ga smjela pustiti.

"Šššš..." pokušava me smiriti, ali se ne dam. Gotovo je. Ionako je svejedno što učinim, pomoći više nema.

Koljena od drhtanja popuste i ja se obrušim na pod kada začujem uzlijetanje aviona u kojem je sjedio moj Holden. Iskreno, nisam mislila da će biti ovako teško probaviti tu činjenicu. I pripremala sam se za ovu situaciju, stvarno jesam, ali ispalo je gore od očekivanog. Boljelo je više.

Becca me izdala, a Holden mi je lagao. Dvije osobe koje mi najviše znače u životu kao da su se odlučile udružiti i u očima mi pasti na dno.

Iako, ne mogu ga kriviti... vidim i sama kako je ispalo, ali stojim iza toga da nema opravdan razlog zbog svojeg postupka. Doslovce je okrutno to što je učinio meni iza leđa. Doduše, nije me prevario ili takvo što, ali ovaj osjećaj je gori. Deseterostruko gori.

Poput male bebe koja ne želi ići kući, ja se i dalje otimam Becci iz ruku želeći ostati blizu aerodroma dok me ona, pak, vuče na svoju stranu. I pokisle smo. Kiša je lijevala kao iz kabla, iako ništa o tome nije bilo na prognozi koju smo baš jučer gledali, zagrljeni u dnevnom boravku s Brickom između nas.

"Znam da si tužna, ali ponovo ćeš se prehladiti", uputim joj ogorčen pogled na takvu suludu primjedbu u ovome trenutku, iako taj ogorčen pogled ubrzo zamijeni pogled pun očaja i boli. Sada sam mogla plakati bez da itko primijeti jer su se suze slijevale niz moje lice zajedno s hladnom kišom. Ili sam barem tako mislila. "Della, ne plači, molim te..."

Nebo plače, a plačem i ja. No što god napravila, Holden je otišao i ne znam hoće li mi se ikada vratiti.