(Kasnim... a ono, znam da prokleto kasnim s nastavkom, ali što ću. Već sam vam rekla kako me škola pritišće pa se nadam da razumijete. Uživajte u čitanju i ostavite mi koji glas i komentar, pokažite malo da ste ipak ovdje ako vas ima, iduće poglavlje vam sigurno stiže na vrijeme. Hvala na svakom pregledu i visokom mjestu u žanru. Volim vas xx)

Još uvijek se smješkam zbog jučerašnjeg iznenađenja, tako da se uopće ne mogu skoncentrirati na posao. Imam osjećaj da sam kao muha bez glave ovdje jer ništa nisam napravila otkako sam u sedam stigla, a sada je već jedanaest. U sedmom sam nebu koliko sam nepovratno zaljubljena u cijelog Holdena Parksa.

Zanima me što bi mama mogla reći na sve to. Ne bi se složila s devedeset posto stvari, a onih deset bi moralo biti po njezinoj volji. Zadnjih dana ih i ne viđam jer, kada se to dogodi, susjedima je bolje zatvoriti prozore. Smeta ih što ne mogu kontrolirati svaki moj korak kao što su nekoć činili. Doduše, nije ih niti problem izbjegavati zbog toga što se ne odvajam od Holdena, iako sam samo jednom prespavala u njegovom stanu i to prije no što je doveo Bricka.

Više niti Peyton nije tako naivna i glupa, situacija s Holdenom uspjela joj je otvoriti oči i iskreno mi je drago zbog toga. I dalje ne razumijem zašto je još uvijek zaručena s onim dupeliscem, ali tu sam da je podržim ako, nakon svega, ipak želi ostati s njim. Puno puta sam mislila da je ona mezimica naših roditelja te da će me zanemariti zbog sve te pažnje koju dobiva, no uvjerila sam se da to nije istina. Ona je jedina koja je odmah prihvatila Holdenovu i moju vezu bez prigovora.

Ponekad baš volim zamišljati što bi bilo kada bismo Holden i ja bili normalni, mislim, radili normalne stvari koje parovi u današnje vrijeme mogu raditi. Ono, da me primi za ruku i uvede u kuću svojih roditelja kako bi nas upoznao, da poklonim njegovoj mami kolače koje bi mi Pey pomogla ispeći, a on da postane najbolji prijatelj moga oca te da, tu i tamo, pođu zajedno na piće. Ne bi li tada sve imalo više smisla?

I taman kada sam spremno odlučila krenuti s hrpom papira na stolu, nakon sati i sati sanjarenja o ljepšem životu, ekran mobitela zasvijetli zbog poruke.

Holden:
Nađemo se u Rumbi danas?

Ozarena lica, odmah mu istipkam nazad;

D.D.:
Imam puno posla i moram ostati prekovremeno, a da se samo nađemo doma?

Holden:
Dođi navečer, nije problem.

Skupim obrve kada shvatim kako mi se zapravo čudno obraća; nekako formalno i uštogljeno, bez trunčice osjećaja.

Pošaljem mu emotikona koji maše kao odgovor, a zatim skrenem misli na Rumbu i gospodina Pietersona. Čovječe, kako dugo nisam bila tamo. Najgore mi je ovih zadnjih tjedan dana kada potiskujem cijeli svijet jer želim provesti te trenutke isključivo u Holdenovom društvu, no nadam se da isti taj ostatak svijeta shvaća koliko mi je teško što odlazi.

Nikada neću prijeći preko toga, apsolutno nikada. Znam i jasno mi je koliki je grijeh mrziti nekoga iz dna duše, ali ja takvu količinu loših osjećaja gajim prema ljudima koji su sve ovo započeli.

* * *

Razmišljala sam i shvatila da uopće ne želim dovoditi u pitanje naš susret. Otišla bih i na kraj svijeta zbog njega pa što mi onda znači odvesti se do Rumbe?

Čim sam se doma osvježila, krenula sam prema tamo, usputno se zaustavivši kod mjesta gdje se izrađivao Holdenov poklon. Nakon svih iznenađenja koje je on meni priredio, pomislila sam kako bi bio red da i ja nešto posebno napravim za njega. Nije to neka velika stvar, ali smatram da je jako značajna za njega... a i za nas.

Nisam se pretjerano obukla jer ću vjerojatno završiti u kutku kafića koji mi je poznat i sakriven od tuđih pogleda, a i u običnim trapericama i jednostavnoj majici se osjećam najudobnije. To je mjesto uvijek oslobođeno za mene, a zaista volim kada se baš tamo nađem u dobrom društvu poput Holdenovog. Volim imati te dubokoumne i realne razgovore s njime, a opet smiješne po potrebi, iako mislim da ćemo se sada fokusirati isključivo na ove sretnije zbog cijele situacije.

Još jedna, četrnaesta s popisa, stvar mi padne na pamet. Druženje s obitelji. Cijeli vrijeme je pričao kako se unatoč svemu želi upoznati s mojima te da mu se smeta što drugačije gledaju na nas. Cijenila sam to što je ulagao toliko truda u moje izgubljene roditelje, no ništa od toga nije imalo smisla te smo na kraju gotovo prekinuli zbog grubih riječi. Mama i tata nisu ništa dobro napravili za njega, a niti za nas. Svaki normalan roditelj bi sve učinio da vidi svoje dijete sretno, ali ne i oni. Nisu učinili ništa da se osjećam bolje zbog Holdena i svega što rat nosi.

Trebam iskoristiti sve vrijeme sada s njime jer ipak uskoro odlazi.

Sparkiravši se, produžim, do tada, ležerni korak te ubrzo otvorim vrata od svojeg najdražeg kafića. Pogledom tražim svog crnokosog dečka. Njega nije teško za prepoznati; svojom visinom i stasom se uvijek ističe, a prokleto crna kosa i oči uočavaju se stotinama metara daleko. Previše je jedinstven da bi se uklopio u društvo. Kada sjednem za svoj uobičajeni stol, potraje par trenutaka dok ne primijetim njegovu siluetu ispred kuhinje.

Došaptavao se s Jakeom, a zatim mu se pogled panično zaustavi na meni. Došaptavanje se nastavi prije no što uspijem podići ruku kako bih mu mahnula. Zbunjena ustanem, ali me mrak ubrzo okruži pa se natjeram sjesti kako se ne bih zabila u nekoga. Ili je Rumba ponovo u kriznoj situaciji zbog malo prometa pa gospodin Pieterson nije imao dovoljno novaca za platiti račune i ponovo će zapaliti svijeće kao prošle godine ili je netko slučajno ugasio sva svijetla.

"Holden?" doviknem iščekivajući odgovor.

Tišinu dobijem kao znak da nitko nije željan odgovoriti mi, a potom osjetim snažan udarac u glavu. Obje zajauknemo u isto vrijeme pa odmah shvatim da je to Rebecca, šeprtljava kao i inače, sjela s moje desne strane. Pokušavam ju pitati nešto kratko, ali me cijelo vrijeme ušutkava, te Xavi, nedugo zatim, sjedne s moje lijeve strane.

"Možete li mi..." započnem, ali pregrizem jezik kada jedno svijetlo uperi svoje zrake prema pozornici na kojoj se obično odvijaju večeri karaoka.

Tamo je, glavom i bradom, stajao moj Holden držeći mikrofon u ruci. Osmijeh mi zapleše licem zbog njegove pojave, ali ne mijenja činjenicu da sam potpuno zbunjena zbog toga. Dogovorili smo izlazak u Rumbu, ali što bi ovo trebalo značiti?

"Della..." njegov glas po drugi put zadrhti otkako ga ja znam. Prvi put je bilo onaj dan kada mi je rekao za rat, kada smo pričali i kada se slomio te me je to rasplakalo, a danas me nasmijava jer izgleda nervozno kao nikada u životu.

Sada tek shvatim što je čudno. "Becca?" pogledam ju pa se prebacim na Xavija. "Xavi?" Zašto su oni ovdje? Nisam se s njima dogovorila za danas, je li moguće da ih je Holden pozvao iako je podnosi moju najbolju prijateljicu?

"Moli se gospođica Della da obrati pozornost", zadrhtim na zvuk teškog britanskog naglaska te se fokusiram na njega. Tako me nazvao prvi put kada smo se našli ovdje na to tmurno Valentinovo. Tada me osvojio jer je znao da mi nikada više neće izaći iz srca. "Dođi ovamo."

Becca me primi za ruku u znak podrške, a ja ne znam kako reagirati. Skrivam pogled s Holdenove figure kada vidim kako ispija na kap čašu smećkaste tekućine. Što to oni izvode?

Xavi se ne ustručava kada me lagano gurne prema naprijed te se ipak sjetim popraviti majicu jer shvatim da svaki gost u kafiću bulji ravno u mene. Kakvo je ovo događanje? Nije me mogao ranije podsjetiti da se nešto bolje odjenem, a ne da dođem kao da sam upravo ustala iz kreveta? Teško vučem bijele niske tenisice po podu dok se dovučem do njega.

"Što to točno radiš?" približim mu se i zapuhne me loš miris konjaka pomiješan s njegovim standardnim mirisom. "Pio si?"

Odmakne mikrofon. "Ne brini, nisam puno." namigne mi opušteno pa se obrati publici. "Della će nam nešto odsvirati!"

Pljesak iznenadi svaku stanicu u mome tijelu te se sada ja nervozno nasmiješim. Odakle ovoliko ljudi ovdje? U gomili mogu primijetiti neke kolege s fakulteta, ali i one Holdenove prijatelje koji su došli na dopust s njime u veljači. Dakle, društvo je odabrano. Pomno odabrano.

"Neću svirati pred svim ovim ljudima", usprotivim se i, prije no što se uopće snađem, završim na stolici ispred crno bijelih tipki. "Holden", šapnem. "Što to radiš?"

Pokaže mi na note koje bih trebala odsvirati, a ja razrogačim oči čim ugledam naslov.

Over and over again.

Sjećam se kada sam mu jednom rekla koliko mi se sviđa ta pjesma jer sam pronašla nas u njoj. Kako je Nathan pjevao o samom početku ljubavi i jednom pogledu koji je bio dovoljan da se ona rodi, tako sam ja sve više shvaćala Holdenov i svoj odnos, naravno, jako zavoljevši tu pjesmu.

Još više se unervozim te plitko disanje započne. Nije to bila treba, i prije sam imala javnih nastupa zbog ocjena u glazbenoj školi, bio je to čisti strah od gubitka tako divne osobe.

I kada počnem svirati, pusti me dvadesetak sekundi da se uživim, a onda pročisti grlo i zapjeva. Nisam mogla vjerovati da taj savršen muškarac pored mene pušta svoj glas pjevajući tako divne i značajne stihove. U sekundi mi suze pojure van, a on ne prestaje. Pjevao je od srca, nije pogađao baš svaki ton niti notu, ali za mene je to bio vrhunac života. Da se čovjek može ovako potruditi... tko bi rekao?

Ruku prisloni uz moja leđa te prođe par puta po njima utjerivajući mi snagu da zajedno nastavimo. I tada mi sine.

Ispunio je zadnju stvar na popisu s one slike koju do tada nije.

Istog trenutka mi je pozlilo i već je bilo prekasno jer sam se počela tresti te sam odustala od sviranja. Posve sam sigurna da su me svi u čudu gledali i da je situacija bila nevjerojatno neugodna, ali ovo je bilo preteško. Kao da se opraštam od njega. Ovo je oproštajna večer.

I on je prestao pjevati kada me uhvatio i pomogao mi da siđem. Svima je automatski govorio da se odmaknu dok smo prolazili prema van uhvatiti malo zraka. Čitao mi je misli i znao je što sam trebala, bez iti jednog pitanja. Program se dalje nastavio kada se bend popeo na pozornicu te smo ih sve ostavili iza sebe.

"Jesi dobro?" kimnem glavom na njegovo pitanje shvaćajući ozbiljnost scene koju sam unutra napravila. "Donijet ću ti vode..."

Čim krene prema kafiću, čvršće ga uhvatim za ruku kako me ne bi ostavio. "Samo sam se sjetila naše glupave sudbine", podignem ruke u zrak. "To je sve, kunem se."

"Zato plačeš?" ponovo upita, a ja brzinom munje obrišem suze dokazavši mu da je sve u redu. "Nemoj više zbog toga plakati." složim se s njime da bi to zaista bilo najbolje, ali isto tako u drugu ruku potpuno nemoguće.

Maleni smiješak u jednom kutku usana otpleše najljepšu predstavu samo za mene te se sva rastopim kada nam ispreplete prste i povede u smjeru klupice koju je osvjetljavala samo jedna ulična lampa. Uvijek je preskakao ovakve teme kada bi mu se pružila prilika jer je i njega boljela činjenica da mora otići. Mrzio je što voli svoj posao i što je voljan dati život za svoju zemlju dok ima mene ovdje u Washingtonu; tisućama kilometara daleko.

I razumjela sam ga. I mene je boljelo. I ja sam slomljena zbog svega.

"Svidjelo ti se ovo danas?" napokon prekine tišinu iznenadivši me pitanjem. Je li on ozbiljan? "Mislim, pjesma i to. Gle, znam da nisam baš profesionalni pjevač kao niti najbolji dečko na svijetu, ali..."

Monolog prekinem hitrim poljupcem kako bih ga što prije ušutkala, a i oboje smo to trebali. "Upravo si sve što si nabrojao. Najbolji dečko na svijetu! Okej, možda nisi profesionalni pjevač", rame mu okrznem šakom glumeći da ga udaram. "Ali si solidan, frende."

"Jesi li me ti upravo nazvala prijateljem?" otvori usta od čuđenja. "Nisi to upravo učinila."

"Oh, ali jesam", nogama opkoračivši klupicu, napokon sjednem i namignem mu.

Prihvati izazov, ali ne sjedne kao ja. Poziciju si odredi sam i napasno me krene ljubiti, a ja bih bila luda osoba da ga prekinem. Nastavimo tako idućih par sekundi dok ja doslovce ne ostanem bez zraka, a on se nasmije ne puštajući moju usnicu nazad, čvrsto ju je zahvatio zubima. "Prijatelji ovo ne rade."

Usporim plitko disanje kako bih ga normalizirala i pokušam složiti rečenicu, još uvijek pod dojmom. "Dovoljno dobro." i tako se večer u trenutku pretvorila od romantične u... što god se upravo dogodilo prije minutu.

"Nisam te baš zato izveo van iz Rumbe", prizna protrljavši bradu. "Dobro, nije ni ovo loša opcija..." sada ga ozbiljno udarim u rame, a on, praveći se da ga je jako zaboljelo, jaukne. "Šalim se, smiri se. Trebam ti nešto dati."

Naredi mi da zažmirim i ispružim ruke pa to i učinim. U svim stvarima je toliko originalan te mu nikada ne ponestaje ideja, a na tome mu se stvarno divim. On je sve što jedna obična smrtnica može poželjeti. Moja djetelina s četiri lista.

Odjednom osjetim hladan metal kako mi klizi niz prst i automatski otvorim oči. Sjajan srebrni prsten s malenim kamenčićem ocrtavao se na mojoj ruci i pristajao kao saliven, rađen posebno za mene. "Holden?" zbunjeno upitam prije nego što se i pedeseti put rasplačem. "Reci mi da se zezaš."

Ruke stavim na usta kako bih sakrila osjećaj zaprepaštenja. On nije upravo ovo napravio.

Odmahne glavnom. "Prsten obećanja." zagrlim ga što jače mogu pokušavši se prisjetiti svakog trenutka koji smo doživjeli zajedno. "Volim te."

"Volim te", ponovim tužno. Koliko ga samo prokleto volim.

"Obećaj da ćeš mi ostati vjerna dok se ne vratim jer ću se zaista vratiti, Della", lijepo me zamoli dok ja preokrećem očima na tu molbu. On zbilja misli da ću pronaći nekoga drugoga? "A kada se to dogodi, onda ću te zaručiti na prigodan način."

Čitavo tijelo mi se naježi na spomen zaruka. Kako bi bilo zvati se njegovom ženom? Della Parks. Pristaje li mi? Ne mogu poreći da prije nisam o tome razmišljala jer jesam, svaka cura bi maštala o takvim događajima uz dečka poput Holdena.

"Ne želim da odeš", svejedno se požalim i tada osjetim još čvršći stisak zbog njegovih ruku oko mojega struka.