(Sve već znate; ispravim kada stignem, ostavite glas i mišljenje. Ovaj je part nekako bio dosta emotivan za mene jer kroz ove faze dok Della ide po stvarima s popisa vadim uspomene sa samih početaka i to me skroz dokrajči, a u ovom nastavku ih ima dosta. Iako ja ovo pišem, divim se njihovoj ljubavi i Della me nevjerojatno živcira jer se stalno nekako žali i patetična je; vječito sam u svađi s njom. Kakvi god naši odnosi bili, nadam se da ćete uživati u čitanju. Volim vas najviše i hvala na svemu xx)

Jučer je bilo jako teško otići iz Holdenovog stana i ostaviti Bricka tamo, ali odmah sam znala da ga neću moći povesti sa sobom kući. Glatko sam ga mogla usporediti s malim djetetom jer je cvilio kada sam odlazila, no Holden mi je poslao poruku da ga je brzo smirio pa mi je nekako laknulo. Brzo smo se povezali jer sam provela čitavo nedjeljno popodne zatvorena u stanu s njim, također skupljajući kakicu na balkonu i hraneći ga poslasticama.

Brick je njemački ovčar, pas kojeg sam dosta primijetila u policijskim serijama, a pojavljivao se i uz vojnike. Holden kaže da se lako trenira ako ostanem ustrajna u tome da nešto nauči, ali da isto tako brzo raste. Kada sam to čula, zamislila sam psa koji me prerastao i ima šapu poput medvjeda. Nisam bila nešto visokog rasta pa me lako prestići, ali njemački ovčari su zaista veliki psi. Sada je malen i zaigran, no ne znam kako ću ga obuzdati kada naraste.

Brick i njegov odgoj, za koji je Holden prigovorio jer unaprijed zna da ću ga razmaziti, u taj čas ispare iz mojih misli kada mi glavu ispuni ponos zbog svog odraza u ogledalu. Na poslu sam bila nikakva te se nisam baš mogla skoncentrirati na papirologiju, ali sam zato provela kvalitetno vrijeme s Ruth na kavi dok smo imale pauzu. Ispričala sam joj malo o Holdenu i tome koliko ga volim. 

Ona mi je, naime, predložila da se sredim i oduševim ga danas te da ga, između ostaloga, iznenadim kao što on meni to radi iz dana u dan. Stoga sam, nakon posla, odjurila na još tri različita mjesta kako bi sve bilo spremno prije nego što ode. Nije to neka velika stvar, ali značit će mnogo.

Holden me, pak, nazvao odmah ujutro obznanivši da će me navečer izvesti negdje i poslati mi lokaciju jer je prijatelju posudio auto. Podsjetio me na činjenicu da sam vjerojatno najdezorjentiranija osoba koju zna, a kada sam zadnji put sama tražila onu slastičarnicu, naletjela sam na neugodno društvo - Lewisa, što mi je, pak, skrenulo misli na to da niti njega dugo nisam srela.

Pregrizem jezik da se taj događaj slučajno ne bi ponovio i uzmem vlažnu maramicu u ruke. Zatim obrišem ruž jer je stvarno izgledao previše i stavim obično sjajilo kako bih upotpunila cijelu kombinaciju. Ni Holden ni ja ne volimo kičasto pa uopće nije nužno da ga sada nosim. "Della?"

Trznem se kada me prepadne Peytonin glas. "Reci?" ljubazno uzvratim.

"Gdje se ti to spremaš?" sumnjičavo upita.

"Izlazim s Holdenom", odgovorim kada mi se približi. "Zašto?"

"Samo me zanimalo", rukama mi prođe kroz kosu kako bi otpetljala mali čvor s kojim se mučim već duže vrijeme. "Lijepa si."

Nije mi bilo ugodno stajati pred starijom sestrom koja me upravo odmjerila kako bi potvrdila da sam se zaista sredila za spoj s dečkom. Znam da joj se Holden sviđa i da nas potajno podržava, ali je li ovo zaista potrebno? Mogla bih se zakleti da mi je ponjušila i količinu parfema koji sam stavila.

"Hvala", zadovoljno se nasmiješim. "Pokrivat ćeš me?"

"Neću reći da ideš s njim, ako na to misliš", zafrkava me. "Ja te nisam niti vidjela da si izašla iz kuće što se mene tiče."

Ostavim joj brz i kratak poljubac na obrazu pa odlučno krenem koračati prema izlazu iz kuće dok u pozadini čujem kako dovikuje da pazim na sebe. Jedine privilegije naše velike kuće bile su mnogobrojne prostorije te i sada uspijem neopaženo izaći nonšalantno se krećući prema autu. Iz torbice ubrzo izvadim ključeve i odjašem u noć, ali ne na konju nego u autu jer mislim da je ipak jednostavnije bilo naučiti voziti nego jahati konja.

Čitav Washington je bio pust, baš kao da ga je poharala neka bolest, a da bi i vrijeme doprinijelo atmosferi, nakupilo se toliko oblaka da se čak niti najsjajnije zvijezde nisu uspjele razaznati. Otkako se saznalo za nadolazeći rat, građani se ne osjećaju sigurno. Tek je tu i tamo koji čovjek hodao ulicom, ali obično u pratnji više njih jer smo upozoreni da se ne odvajamo iz skupina, pogotovo ne po noći kada je manje ljudi vani. Najviše sam, zapravo, vidjela policijskih uniformi kako paze na red, no to mi i nije ulijevalo neko samopouzdanje.

Plašila me činjenica da u mome gradu više ništa nije isto, ali imala sam osjećaj da sam s Holdenom sve doživjela te da se ne bih bojala smrti. Nismo putovali i vidjeli svijeta kao što sam planirala da ću učiniti s ljubavi svoga života, ali mnogo se stvari dogodilo neplanirano, suprotno svim mojim očekivanjima, prvenstveno ovaj rat. Pojedinci koji su to započeli vjerojatno nemaju pojma kako će to utjecati na živote drugih.

Holdena sam jedva nagovorila da me ipak pusti da hodam sama po gradu u ovo vrijeme. Bila je to još jedna od naših mnogobrojnih prepirki, ali smo oboje izvukli nešto iz toga. Dogovor je pao; imala sam njegov broj na brzom biranju u slučaju da se nešto dogodi, ali me i naučio par korisnih pokreta samoobrane. Sve sam brzo pohvatala jer sam svjesna koliko je važno preživjeti i vidjeti se ponovo s njime kada sve ovo završi. Toliko je poseban... toliko je predivnih stvari napravio za mene.

Sjećam se kada mi je posudio vestu. Bila je puna njegovog tipičnog opojnog mirisa kojega sam htjela duboko u svojoj koži kako bih svaki dan mogla osjećati njegovo prisustvo. "Da", šmrcnem kada tiho prošapćem potvrdnu riječ. Uspušem se kako bih osušila suze koje su automatski krenule izvirivati iz očiju. Pokvarit će mi se cijela šminka na pomisao pete stvari s popisa one slike koju mi je Peyton poslala.

Dogodila se prava scena kada me Rebecca nagovorila na onu majicu s dubokim dekolteom zbog koje je Holden skoro izbio zube nekom dečku. Nisam imala ne znam kako bujno poprsje, ovo je bio potpuno drugačiji nivo. Bila sam njegova i branio me, iako mi taj dečko nije ni prišao. Ima Holden svojih vrlina, puno više nego mana, ali to ne znači da su one zanemarive jer ih je malo. Ljubomora je definitivno jedna od njih.

Ali ljubomoran Holden je grlio najjače.

Njegov je zagrljaj bio toliko čvrst i siguran da sam jednostavno bila počašćena što je on samo moj, a ja samo njegova. Šesta stvar mi je bila među omiljenijima. Kada bih nekome morala opisati kakav je osjećaj nalaziti se u Holdenovom zagrljaju, rekla bih voljenost. Osjećaj voljenosti i pripadnosti ispunjavao je svaki atom u mome tijelu kada bi me tako stisnuo da sam jedva disala i zato nije bilo čudno što sam u toj poziciji mogla ostati satima, a ni činjenica da su mi noći provedene u njegovom naručju spadale u najljepše uspomene s njim.

No zbilja, što bih ja bez njega?

Bez naših realnih i dubokih razgovora koji pokrenu pitanje o životu u meni, ali i onih nezaboravnih i smiješnih, posebno glupavih koje ne smijem zaboraviti. Kada ga nije bilo ovdje, nisam osjećala toliki stres jer je često pričao sa mnom. Čovječe, obožavam njegov teški, britanski naglasak, posebice kod nekih riječi. Razumio me kao nitko, bolje nego iti jedna prijateljica, rekla bih bolje nego Becca.

Pa... time su bili riješeni brojevi sedam i osam, ali je zato mojih suza bilo toliko da sam morala zaustaviti auto jer mi je toliko dobrih uspomena navrlo na površinu. Nasmijem se sama sebi koliko bih glupo izgledala nekoj osobi koja me promatra sa strane. U malom ogledalcu popravim crni razmuljani dio ispod očiju i duboko udahnem. Koliko mogu voljeti tog čovjeka? Može li osjećaj biti još intenzivniji?

Pogled mi zapne na navigaciji i shvatim da sam, u principu, blizu mjesta gdje bih trebala biti, ali naravno da kasnim. Prvo jer sam se dugo spremala, a onda mi je još i Peyton upala u sobu sa svojim pitanjima, a sada jer trošim vrijeme na plakanje pored ceste u autu dok me moj čovjek čeka. Nisam li ja najluđa osoba koju znam?

Jesi.

Nisam tebe pitala.

Vozeći se po, i dalje pustim, ulicama, napokon stižem do odredišta, ali i dalje razmišljajući o onom popisu. Koliko mi je samo puta rekao da me voli i udijelio mi toliko komplimenata koji nisu podijeljeni na stotine žena. Uvijek zna što reći, u baš svakom trenutku. Ponekad se zaista pitam tko je pročitao više knjiga pa ima tako obogaćen vokabular; on ili ja.

I to kako je samo bio pažljiv u početku. Kada sam završavala fakultet, često mi je znala stići poruka od mojeg Britanca kako je nevjerojatno ponosan na mene i moj uspjeh. Te riječi nisam čula čak niti od roditelja, a Holden me nije samo jednom iznenadio s tom jedanaestom stvari s popisa. Milijun puta mi je i napomenuo da mu moram poslati poruku kada stignem doma da zna da je sve u redu. Način na koji se brine za mene bio je jednostavno materijal za muža.

Prekorim samu sebe zbog razmišljanja o braku u ovoj situaciji. Ne znamo što će biti sutra i hoćemo li ga uopće doživjeti pa bi bilo u redu da se ne nadam i pričekam s time. U svakom slučaju, razmišljala ja o tome ili ne, definitivno se vidim s njime u budućnosti dok dijelimo život. Ne želim ga nikada ostaviti nakon što se vrati iz rata jer neću podnijeti razdvojenost. Tko za koliko ga dugo neće biti...

Zastanem na trenutak i ubrzo pronađem mjesto za parkiranje, a lokaciju nastavim tražiti preko mobitela. Dosta je bilo prekopavanja mozga po ladicama s uspomenama, nalazim se u sadašnjosti u kojoj me Holden čeka jer debelo kasnim pa mi je bolje da se požurim.

Noge se odjednom ubrzaju, a ja se nađem ispred, naizgled teških, metalnih vrata. To je ta adresa, ali mi nije jasno što bi Holden radio u ovakvoj rupi? Najbolje će biti da ga nazovem da se uvjerim kako mi nije dao krive podatke. Prsti sami natipkaju njegov broj i stisnu zelenu tipku. Potrajalo je par sekundi dok se nije uspostavio signal, a onda sam čula zvonjavu. Stvarno je dolazila s druge strane sivih vrata.

Pričekam da mi odgovori, ali umjesto toga, na moju iznenađenost, Holden prekine poziv. Skupim obrve ne shvaćajući što se događa s njim pa spremim mobitel u zadnji džep i krenem gurati vrata, ali prije toga pogledam oko sebe u slučaju da uhvatim nekog sumnjivog tko se mota ovdje. Kada se uvjerim kako nema nikoga, uzmem dobar zalet jer su stara i očito zahrđala pa su malo i zaglavila. Uz malo muke ipak se uspijem probiti, a onda već i lakše zatvoriti za sobom. "Holden?"

Duguljast i poprilično mračan hodnik vodio me u jednom smjeru; prema svjetlosti. Zvuk mog koračanja ispunio je zrak, ali onda je previše poznata melodija nadjačala strah. Noge su me same vodile do osvijetljenog dijela gdje sam ga napokon spazila u trenutku kada su se moje oči naviknule na malenu količinu svjetlosti.

Bilo je to staro kazalište. Nije bilo veliko, praznih stolica je bilo možda za stotinjak ljudi. Sve je bilo u raspadnom stanju, ali mi uopće nije smetalo jer sam njega primijetila sljedećeg. Sjedio je za klavirom na toj malenoj, drvenoj pozornici i svirao poznatu skladbu iz filma Ponos i predrasude.

Suze mi navru na oči kada spazim brdo svjećica na poklopcu klavira te brzo rukama pokrijem usta koja su zinula od iznenađenja. Sladak zvuk pokoje nepogođene note mi je ispunjavao dušu i srce, ne samo uši. Ovdje sam htjela ostati zamrznuta. U ovom trenutku. S njim. Zauvijek. Jednostavno sam znala da je to to.

Lizzie i Darcy mi se uporno pokušavaju skrpati u mislima, ali im Holden jednostavno ne da mjesta, iako je to njihova pjesma. Zaposjeo je moje cijelo biće i ponovit ću to još milijun puta; u potpunosti sam njegova. Ponašao je način da mi se, poput krpelja, prihvati za srce i više nikada ne otkvači jer, ako to učini, ja bih iskrvarila od dobivene rane. Ovaj poseban čovjek učinio je ovu večer jednom od mojih najljepših večeri koje sam ikada doživjela.

Nakon minute se slomim u divnom zvuku i kleknem na pod. Nije me bilo briga je li i on hladan, samo sam trebala biti prizemljena kako bih znala da ne sanjam. Da Holden nije izmišljeni lik kao gospodin Darcy te da me on nikada neće ostaviti. Uštipnem se nekoliko puta i tada otvorim oči. Melodije više nije bilo, a prokleto crne oči se odmah susretnu s mojima jer je klečao svega nekoliko centimetara dalje od mene. Uvijek nađe način da mi se približi.

"Ja..." ne uspijem dovršiti rečenicu, to jest, pitanje jer se izgubim u jecajima. Osjećaji su bili tako intenzivni jer me previše dirnuo odabirom pjesme i cijelom ovom izvedbom. Kako li se samo svega sjetio?

Meke usnice koje se stapaju s mojima prekinu sve loše stvari u svijetu, za rat danas ne želim znati. Samo ga želim nastaviti ljubiti i grliti jer mu nikada neću moći nastaviti što je pored ne znam niti sama koliko milijuna, ili čak milijardi, žena na svijetu on odabrao mene. Puna čežnje zagrizem njegovu usnicu i ne puštam ju, a on mi dozvoli da radim što hoću.

Svoj ogroman dlan nakon nekog vremena ipak stavi na moj obraz kako bi oboje došli do daha jer smo se, očito, previše zanijeli. "Čime sam te zaslužila?"

Nastavi mi brisati razmazanu šminku. "Prepao sam se da će mi te gospodin Darcy preoteti pa mi je Elizabeth dala ovu ideju." oboje prasnemo u smijeh zbog toga što se odlučio poigrati mislima mojih najdražih likova na cijelome svijetu. "A gospođa Austen mi je dozvolila da upotrijebim to sve kako bih te oduševio."

"I jesi!" uskliknem. "Holden, ovo je najbolje iznenađenje koje je itko ikada ikome napravio!" ovijem svoje slabašne ruke oko njegovog vrata. "I ne znam zašto me to toliko dotuklo... vjerojatno zato što uskoro ideš, a ova mi skladba tako puno znači te si ju još i svirao na..."

Kada shvatim što namjeravam izgovoriti, naglo se odmaknem od njega i prouzrokujem jedan zbunjeni pogled pa ga ipak uhvatim za ruku da ne bi krivo pomislio. "Nisam znala da sviraš?"

"Ne sviram", nehajno slegne ramenima. "Samo sam ovo učio zadnjih mjesec dana kako bih ti mogao odsvirati i svejedno nisam pogodio dosta nota."

Objasnim mu kako neke greške nisam niti primijetila, iako sam u sebi znala da to nije istina. Toliko dugo sviram i uživam u tome da sam čula i kada su mu prsti drhtali iznad tipki, ali nije mi smetalo. Trud koji je uložio u sve ovo bio je dovoljan znak da je on osoba koju definitivno nikada ne želim izgubiti, ni pod koju cijenu. Koji bi se muškarac na svijetu sjetio naučiti svirati tu melodiju koja njegovoj djevojci toliko znači, a da neki za to nisu niti znali?

Nastavimo razgovor dok se penjemo po škripavim stepenicama prema klaviru. Rekao je kako mu zbilja treba pomoć pa sam sada ja bila desna ruka, a on je svirao lijevom. Zajedno smo činili savršen sklad dok smo sviranjem prepričavali životnu priču buntovne Lizzie.

Večer je prošla savršeno jer sam nakon toga ja još ispustila dušu svirajući skladbe po njegovim i svojim željama, a note smo pronalazili na internetu iako me činjenica da signal ne može biti slabiji činila bijesnom zbog toga što ništa drugo nije moglo pokvariti ovu noć. I sendviči koje je Holden složio jer je to bilo gotovo jedino što je znao nisu bili loši, nismo se otrovali. Pazio je na svaku sitnicu i isplanirao sve u detalje.

Volim ga. Neka sam prokleta, ali toliko volim ovog čovjeka pored sebe.