(Dragi moji, nastavak je tu. Ne mogu vjerovati kako se bližimo onim najbitnijim stvarima i kraju... Holden i Della su prošli toliko toga da su zaslužili biti malo sretni prije nego što ode u rat, ne mislite li? Mogu malo uživati pa uživajte i vi s njima u ovom poglavlju, a meni ostavite koju zvjezdicu i komentar. Ispravim kad stignem. Puno vas volim xx)

Nešto se pomakne u blizini te me u trenutku razbudi. Teško otvaram oči i razmotrim situaciju oko sebe prilagođavajući se na malenu količinu svjetlosti koja je dopirala kroz rupice na roletama u sobi. Holdenovoj sobi.

Automatski se nasmijem zbog sjećanja na proteklu noć i rukama pokrijem zajapureno lice u koje je, u taj čas, buknula ogromna količina vrućine. Sve mi se vraćalo u bljeskovima, posebice njegov prodoran pogled kojim je šarao po mome tijelu. Teško su bili zanemarivi i strastveni poljupci, kao i stotine dubokih riječi koje smo jedan drugome izgovorili. I toliko puta... toliko puta smo si rekli te dvije bitne riječi.

Imam osjećaj kao da me obilježio zauvijek. Ne zato što je spavao sa mnom, nisam samo fizički njegova, bilo je to nešto puno dublje. Posjedovao me cijelu i to mi uopće nije smetalo. Tijelo, srce, duša... ništa od toga nije imalo smisla ako nisam bila u njegovoj blizini.

Zadnja veza mi nije bila takva, sigurna sam da Brooka nisam ovoliko voljela. Čak niti blizu. Imala sam dvadeset i jednu godinu, ali to je bila dječja ljubav naspram ovoj koju osjećam prema Holdenu. I koliko su oni zapravo bili drugačiji po previše stvari; načinu na koji se ponašaju prema drugima, između ostaloga i prema meni, kako dišu, razmišljaju... Svog dečka prokleto crnih očiju ne želim niti uspoređivati s idiotom poput Brooka, ali razlika se očituje kao nebo i zemlja.

Pokušam izbaciti loše uspomene na Brooka dok omotavam plahtu oko sebe i dižem se. Sada je vrijeme da stvaram nove i još bolje upravo s Holdenom jer njega toliko volim da to ljudi na ovome planetu ne mogu niti pojmiti. Recimo da sam spremna umrijeti za njega... da moram umrijeti kako bi on bio sretan, ubila bih se bez premišljanja.

Zvuk kvake koja se pomiče prene me iz sanjarenja. "Tu si." šapnem kada spazim kako oprezno ulazi.

"Ako želiš, mogu iz..." prekinem ga odmahivanjem glave. Ponekad se stvarno moram zapitati tko je žena u ovoj, nadasve čudnoj, vezi. "Okej." osmijeh mu ubrzo zapleše na tom divnom licu koje je jednostavno sjalo.

"Što nam je danas u planu?" ne bih se bunila da su onakvi kakvi su noćas bili. Pregrmjela sam čitav tjedan, zaključno s petkom, te želim cijeli vikend provesti s njim, doslovno se ne odvajajući od njega.

"Možda nemam planova", slegne ramenima. "Možda hvatam prvi avion i želim pobjeći od tebe."

Namrštim se. Ovako uništiti atmosferu? "Loša šala, Holden, stvarno loša..."

Iskesi svoje bijele bisere upućujući mi najmiliji pogled. "Oprosti, ali morao sam. Zaista misliš da bih te ostavio?" ne bi bio prvi put, pomislim. Iako ne želim više pričati o tome, kao niti razmišljati, ne mogu zanemariti činjenicu da me toliko puta negativno iznenadio prije nego što mi je rekao za rat.

Ponovo ga pogledam kada se namršti. "Dok odlučiš što ćeš mi odgovoriti, moram ti reći da su zvali tvoji roditelji i poslali hrpu poruka."

Uspaničim se i upitam. "Zbilja?" nakrivi glavu promatrajući me pa odgovori. "Nisam se javljao, ako na to ciljaš", padne mi poveći kamen sa srca. "Ali sam ti bio ušao u mobitel da isključim zvuk i također sam pokušao pronaći Peytonin broj da joj javim kako si kod mene. Mislim, nisam ti namjerno htio kopati po mobitelu, vjerujem ti više od ikoga, samo da znaš, nisam te mislio provjeravati ili takvo što..."

"Dobro, u redu je", zbunjeno skupim obrve ne shvaćajući zašto je tako napet. "Jesi li joj poslao poruku ili što već?"

"Jesam", ispali i brzo nastavi. U zadnjoj minuti izgovorio je milijun riječi, pa što mu je? "Naravno da jesam, i mislio sam da si joj ti zaboravila javiti jučer."

"Trebaš li mi još nešto reći?" predobro ga poznajem i znam da nešto ne valja, a zaista se nadam da će biti toliko iskren i otvoren da mi odmah kaže u čemu je problem. "Holden, možeš biti isk..."

"Ne želim se opet posvađati s tobom. Ne sada, kada nam je ostalo samo tri prokleta dana", kaže zabrinuto.

"Obećavam da se neću naljutiti", prstom napravim križić preko mjesta gdje kuca srce u znak časne riječi te podignem istu ruku. "Samo reci."

Dugačak izdah napusti mu usta prije nego što počne pričati. "U vašim porukama sam vidio... pa, vidio sam onu sliku, znaš", ruka mu automatski završi na potiljku kao što je to uvijek činio u trenutku frustracije. "Onu što cura očekuje od dečka u vezi, tih petnaest stvari."

Ruke mi ponovo završe na licu samo da on ne primijeti kako se rumenim od neugode. Zašto je to vidio? Peyton i ja smo baš neki dan razgovarale o tih petnaest stvari, to je takva glupost da veće niti nema, samo glupa slika na internetu. On je dobra osoba i jako mu je stalo, toliko da će se osjećati dužnim to sve napraviti za mene, a to ne želim.

"Holden, to je samo slika s instagrama", priznam mu prije nego što ova situacija postane još više nelagodna. To su stvari o kojima cure raspravljaju, bez obzira na godine, ovo je bilo stvarno nepotrebno. "I sada me sram što si to vidio."

"Ne želim da te bude sram", očito zamijenimo uloge jer se sada on počne hihotati u trenutku kada omota dugu ruku oko moga struka i privuče me na svoja prsa. "Želim da mi kažeš ako želiš da nešto s tog popisa napravim jer bih sve učinio da te vidim kako se smiješ, ma i da se ovako crveniš zbog mene jer si toliko prokleto slatka!"

Odgurnem njegov čvrst torzo koji sam još jučer, to jest danas u ranojutarnjim satima, tako značajno dodirivala ostavljajući tragove milijunima poljubaca. Holden mi je priuštio mnogo nezaboravnih trenutaka, posebno noći jer se u početku gotovo i nismo viđali preko dana, ali ova mi je najdraža. Najemotivnija. Najdublja.

Nastavim se smješkati kada shvatim da i on to čini, a zatim prođem rukama kroz kosu i svežem je u visoki rep kako mi ne bi smetala pa lijepo složim pokrivač i jastuke koji su bili razbacani po podu. Usput shvatim da sam još uvijek u njegovom majici jer jučer nisam imala što odjenuti za spavanje, a Holden se tako srdačno ponudio da ga nisam mogla odbiti te isto tako ne mogu reći da sam požalila tu odluku.

"Ne želim ovo sada opet pretvoriti u taj razgovor", naglasi zadnje dvije riječi i poljubi me. "Ideš doručkovati?"

Zahvalno kimnem glavom. Kada je on ustao ako mi je uspio napraviti i doručak? "Samo da se sredim i navučem nešto na sebe." Ispratim ga pogledom i potražim svoje stvari, no ubrzo se sjetim da sam ih ostavila u kupaonici kada sam se krenula tuširati prije svega.

Odagnam divne misli iz glave o protekloj noći i protapkam kako bih ovaj put izvršila ono što sam namjeravala i zaista se otuširala, a pri tome razmislim o onih petnaest stvari. Bilo mi je neugodno jer je to vidio, ali nikada se ne bih naljutila zbog njega jer mi je ušao u mobitel zato što nemam potrebe išta skrivati pred njime.

Pustim toplu vodu po sebi prisjetim se prve stvari na listi koju je on spazio u Peytoninom i mojem razgovoru. Bile su to poruke za dobro jutro i laku noć. Sjećanja odjednom počnu izvirivati iz mojeg srca, toliko mi je dobrih iskustava pružio, nešto na čemu mu nikada neću moći dovoljno zahvaliti, kao niti na ljubavi koju mi dostavlja u kamionima.

Dok je radio u Velikoj Britaniji, a ja još studirala i usputno radila, nije mi zaboravljao niti jedan put zaželjeti dobro jutro i početak dana, kao niti laku noć prije nego što smo išli spavati, premda u različito vrijeme, ostajao je budan koliko sam i ja bila samo kako bismo pričali. Ne mogu se sjetiti je li prošao iti jedan dan, a da mi se on sam nije javio. Tada mi je počeo upotpunjavati život, a mislim da nikada niti neće prestati.

Druga stvar bila su iznenađenja, pogotovo ona mala. Koliko me puta znao iznenaditi i sitnicama kao što je vožnja u nepoznato ili probavanje stvari koje se sama nikada ne bih usudila? Pod ovo mogu svrstati i ono simbolično donje rublje na vojnički uzorak, ali i ono značajno volim te kao i njegova tipična pisamca.

S ovim sam se lako mogla povezati na sljedeći broj tri te liste koje je uključivalo donošenje omiljene hrane u vrijeme PMS-a kada je najviše potrebna, baš kao i zajedničke obroke. Kasni ručak ili večera, jer smo se u početku skrivali, uopće nije bilo bitno kako smo nazivali tu prigodu. Savršeno je uživati s njim u hrani.

Stvar koja se skrivala pod brojem četiri bila je fotografija, zajedničke fotografije kojih sada sigurno imamo na stotine. On se nije volio pretjerano slikati, ali ako je htio mene samu na slici, morao je pristati izraditi i zajedničke. Volim kako slika može uhvatiti trenutak i zamrznuti ga. Ako si ju proživio kako treba, situacija će ostati ista, kao i emocije u njoj, događaj, razmišljanja... nešto slično onom Holdenovom satu koji je htio razbiti kako bi zaustavio vrijeme kada se napio kao svinja.

A voljela sam ga naslikavati i to priznajem. Nisam bila poput neke jezive djevojke i pratila svaki njegov korak poput uhode ili sjene, naprotiv, hvatala sam najvrjednije trenutke koje nisam mogla, ne mogu i neću htjeti zaboraviti, u sva tri vremena. Nadam se da će on zauvijek ostati tako miran i staložen, pun ljubavi i razumijevanja kao na tim slikama.

Nikada zapravo nisam mislila da bi se nešto moglo promijeniti ako se vrati iz rata, to jest, kada se vrati jer mi se mora vratiti. Mora se vratiti po mene nakon ove katastrofe i otići ćemo zajedno negdje daleko gdje nitko neće moći doći do nas. Ne želim da radi ovako opasan posao, iako je to dio njega. I znam koliko je meni bilo teško kada su mi roditelji nametali svoju volju te mu to ne želim napraviti postavljajući ultimatume, ali neću moći mirno spavati ako nastavi s tim poslom kada se vrati.

"Ne sada o ratu, samo ne o ratu", govorim sama sebi dok ispirem mirišljavu sapunicu s čitavog tijela. Koliko luda moram biti da pričam sama sa sobom? Istina je bila da ovakve stvari jednostavno trebam čuti na glas kako bih se zaustavila na vrijeme, prije nego što se utopim u vlastitim suzama po tisućiti put.

Treća stvar je bila... "DELLA!" mješavina oštrog i paničnog glasa odjekne stanom došavši sve do kupaonice. Na smrt se preplašim kada čujem još jednom glasno, ali opet tiše nego prošli put. "Della, brzo!"

Puštam sve ostale misli na stranu ugasivši kipuću vodu koja mi je toliko odgovarala kako bih stigla do ručnika. Grabim prvi iz ormara te se njime omotam dok kosu i ne pokušam ukrotiti, unatoč tome što je bila potpuno mokra te se voda cijedila iz nje. Navučem njegove, barem pet brojeva ako ne i više, prevelike papuče i odjurim prema dnevnom boravku. Tko zna što se sada dogodilo...

"Holden?" potražim ga pogledom, ali njemu ni traga u ovoj prostoriji pa odmah skrenem u malenu kuhinju. "Holden, što je bilo?" niti ovdje ga nema pa mi jedino preostaju dvije spavaće sobe od kojih mi je soba gospođe Parks odmah otpala jer su vrata bila otvorena, a njegova se prokleto crna kosa nije nadzirala unutra.

Posljednja opcija je bila otvaranje vrata njegove sobe pa to i učinim, ali me idući prizor ostavi bez zraka, toliko se iznenadim da se refleksno uhvatim za okvir vrata kako mi koljena ne bi popustila, a Holden je par puta viknuo iznenađenje.

Sjedio je na tepihu, na sredini sobe, s tim malenim čudom u rukama koje je u sekundi napustilo njegovo sigurno naručje i dotapkalo do mene. "Upoznaj Bricka."

Zatečenost mi ne napušta lice čak niti kada mali krene lizati moje nožne prste. Jednom rukom čvrsto držim ručnik, a drugu već lakše opustim kako bih ju mogla pružiti da ga pomazim. "Otkud on ovdje?"

"Netko ga je prije nekoliko dana ostavio ispred skloništa za životinje pa sam se pobrinuo da nađe siguran dom. On je tvoj novi cimer", uzvrati promatrajući nas. "Čuvat će te dok se ja ne vratim iz..." proguta knedlu poštivajući naš dogovor da tu riječ ne spominjemo ako nije baš nužno. "Znaš već odakle."

Ne uspijem izustiti niti jednu jedinu, ma najkraću riječ. "Brick će biti tu za tebe tako da se nemaš razloga bojati. Prepustio sam mu te i sklopili smo dobar dogovor", govori o njemu kao o osobi dok ga ja ne prestajem češkati iza uha. "Za dva mjeseca će biti već prava mrcina i svi će mu se sklanjati s puta, nema šanse da te itko takne dok mene nema." prebaci svoj fokus na psa. "Nije li tako, frende?"

Ustane i priđe mi kada primijeti da je par suza napustilo moje oči rukama obgrlivši moja sitna ramena. Daje mi više podrške da prebrodim ovo nego što bih ja njemu ikada mogla, a znam da mu je itekako potrebna, no slapovi Niagare ne prestaju teći. Roditelji nikada nisu podnosili životinje pa Peyton i ja nikada nismo imale priliku zatražiti psa ispod božićnog drvca. Od Holdena to nisam trebala niti tražiti jer me već pročitao te mi ovom gestom upotpunio još jedan dio života.