(Ljudi, malo preko 3000 riječi je pred vama i jako sam ponosna na sebe, ispravit ću kada uhvatim vremena. Iskreno sam zadovoljna kako je ispalo pa se nadam da će se i vama svidjeti jer sam pola dana provela plačući nad njihovom sudbinom i Holdenovim riječima koje mi ne izlaze iz glave. Uh, još sam pod dojmom, da vam budem iskrena... nadam se da ćete pročitati do kraja, iako je duže no inače, i da ćete mi ostaviti podršku u obliku glasa ili komentara, ma znate, samo da vidim da ste bili ovdje i pročitali. Volim vas i hvala na svemu xx)

Rebecca de Rousse je bila u pravu, što je zapravo rijetko događa. Znam da ga moram pustiti da ode, ali problem je što i sama shvaćam kako sam toliko sebična da ga ne želim pustiti da ide u mene dok je on krajnje primoran otići. Bit će nam lakše ako prihvatimo činjenice, ali je to prokleto teško. Radi se o ratu, pobogu, ne o odlasku na maraton.

Kolike su zapravo šanse da se Holden uopće name vrati živ od tamo?

Suza mi ponovo otkotrlja svoju rutu po licu kada mi savjest odgovori da mi nakon svega ostaje Bog i nada.

Holden je išao svaku nedjelju na misu slaviti Ga, a ja sam mu se nekada znala i pridružiti. On mi je pokrenuo svijest o tome i drago mi je zbog toga, ali i dalje mislim da našoj vezi nema pomoći.

Iz zahoda čujem nekakvo lupanje u svojoj sobi zbog kojega požurim s četkanjem kose. Peyton mi je vjerojatno donijela večeru jer zadnjih par dana odbijam jesti s njima. Ona se zaista brine, a ja sam joj samo natuknula da se moji problemi baziraju na njemu. Istina je da je zaslužila više, zahvalna sam joj prvenstveno na tome što je prihvatila Holdena za razliku od naših roditelja, ali ne pada mi na pamet opteretiti je još i ovime.

Ili sam samo uplašena zbog toga što bi mi mogla reći? Ja... jednostavno nisam spremna na ovo.

Čudno je kako se život u samo par dana može pretvoriti u priču. Nikada ne znaš što te čeka. Tu se uvijek kriju neka velika iznenađenja, a da ti to i ne znaš. Da mi je netko jučer rekao da ću igrom slučaja upoznati britanskog vojnika, odgovorila bih mu kako se sigurno šali, a tek da mi je rekao da ću se zaljubiti u njega? Tu bih se pukla smijati.

A da mi je netko rekao da će boljeti, odustala bih na samome početku. Koliko se još dugo možemo igrati mačke i miša? Koliko nam je vremena ostalo prije nego što ode i želim li ga provesti u takvoj srdžbi da ga i ne pogledam više? Kako bi netko uopće mogao čak i odvratiti pogled od tako divnog ljudskog bića...

Prije nego što izađem, pogledam se posljednji put u ogledalo. Ako uzmemo u obzir da nisam imala ni trunčicu šminke na svom, ionako cijelom natečenom, licu, nisam izgledala toliko loše... Pokušam nabaciti najbolji smiješak koji u tom trenutku mogu izmisliti kako bih izgledala zdravije.

Ma koga lažem, izgledala sam toliko grozno da sam posljednjih par dana na poslu bila počašćena s nekoliko stotina grozljivih pogleda i isto toliko pitanja jesam li bolesna. Do kraja radnog vremena sam si i sama počela umišljati da me je uhvatila neka grozna gripa, s obzirom na to da me nisu puštali na miru sa svojim napadnim pitanjima.

Zapravo nitko nije bio daleko od istine jer sam se vraški prehladila kada sam tako razgolićena hodala po kiši do Rumbe. Sve je sada ostavilo posljedice na meni jer mi je nos u komi i glava me rastura. To znači da će me uskoro početi tresti i groznica unatoč tableti pa je vrijeme da se odmorim od svega, koliko je to moguće, samo da izvedem ovaj susret s Pey.

Brzo otvorim vrata kako me ne bi čekala. "Tuširala sam se, jesi li mi donijela..." automatski se zaustavim na vratima ne napravivši ni koraka dalje dok Holden teturajući ulazi kroz prozor i nestabilno staje na noge. "...čaj od borovnice?" nervozno završim rečenicu upućenu Peyton koja se, na moje razočarenje, nije pojavila.

Je li on opet pijan?

Nakon par trenutaka razmišljanja odlučim ga to pitati i na glas. "Ne!" refleksno izusti. "Bože, ne, nikad više..."

Iskreno želim povjerovati u njegove riječi, ali kako da uopće probavim iti jednu informaciju. Hoće li opet otići negdje kada završimo s ovim? Ne mogu se odlučiti je li mi laknulo što se pojavio jer ipak nije otišao bez pozdrava ili ga želim udaviti vlastitim rukama zbog svega.

"Ne znam odakle bih krenuo", frustrirano provuče ruke kroz svoju gustu, crnu kosu te me time podsjeti koliko mu i sama volim raditi. "Della, moraš znati da mi je zaista žao."

Približi mi se, ali me i dalje ne gleda u oči. "Napravio sam takve gluposti da vjerojatno ni sam sebi ne bih oprostio takvo što..." od njegovih riječi cijela zadrhtim. Teško je i slušati ovo.

Čvrsto zagrizem unutrašnjost obraza kako bih spriječila tople suze da poteknu. Suze... koliko puta sam pomislila o njima i ispustila ih otkako ga znam? "Mislim, ostavio sam te dok si plakala. Koji normalan muškarac ostavlja ženu da plače? I to zbog njega?"

"Samo sam tražila objašnjenje", uhvatim si podlaktice namjestivši ruke ispod poprsja. "Mučilo me to što tebe nešto muči, Holden. Boljelo me što tebe boli", to je bio znak i veći nego što bi trebao biti da mi je stalo do njega. "A za sve sam sebe krivila. Svaki put kada si me odbio mislila sam da ti je toliko teško palo što im nisam rekla, međutim, sada shvaćam da je to najmanji problem."

"Vjerojatno mi ne vjeruješ", upravo tako. Želim mu vjerovati, ali nešto me koči u toj namjeri i sretna sam zbog toga. "Ali ovo je bio prevelik šok čak i za mene. Pristupio sam vojsci jer je to bilo jedino što sam želio raditi. Vidio sam se kao vojnika koji brani svoju zemlju. Uopće mi ne bi bio problem otići u rat u normalnim okolnostima, umrijeti za svoju domovinu je čast..."

"Zašto onda ne odeš?" upitam prekinuvši ga u suludom monologu. Shvaća li on da ovako samo pogoršava stvari pričajući mi o tome kako želi otići odavde? "Ne mogu više ovako. Ja... ja ne želim više plakati zbog ovoga." požalim se skrivajući oronule suze kosom koja mi je padala po licu.

"Nisi mi dozvolila da dovršim", tuga, briga, nervoza i strah mu plešu u tim prokleto crnim očima. Sigurna sam da on mene nikada nije vidio u ovako očajnom stanju, ali nisam niti ja njega. "Jedini razlog koji me sprječava da odem na bojište svojom slobodnom voljom si ti. Osjećam se primoranim da pristupim ratu jer te ne želim ostaviti ni pod koju cijenu, kunem se da je tako."

"Do sada si me ostavio već nekoliko puta", predbacim mu. "Govori li ti to išta?" zadnji atomi snage guraju me naprijed da mu sve kažem u lice. "Nije li dosta ovih praznih obećanja?"

Odmahne glavom. "Ovo nije prazno niti pusto..."

"Znaš što mi nije jasno?" ponovo mu se grubo obratim. "Zašto još uvijek nisi otišao? Što te danas zadržalo dulje od deset minuta da ne pobjegneš od mene?"

"Ljubav", kratko zaključi i rastopi mi srce. Unatoč svemu, ovo je bilo nešto što sam trebala čuti da umiri gužvu negativnih osjećaja koja je nastala u mome srcu. "Pa... volim te."

I eto ih opet. More suza zaposjedne mi lice nakon izgovorenih riječi. Nakon pokazanih osjećaja. Priđe mi jako blizu, usudila bih se reći i previše, a moja brana samo tako padne. Opet me razoružao svojom ljubavlju. Koliko god bila uvrnuta, znam da je postojana i osjećam da me voli više nego li ikoga drugoga na ovome svijetu, baš kao i ja njega.

"Treseš se", jasan je. Kako i ne bih? Još uvijek me čini nervoznom kada ušeta u sobu, a sada se moram boriti s toliko demona da se ne bih čudila ako dobijem epileptični napadaj. Iako, ovo je vjerojatno reakcija na temperaturu pomiješanu da suzama i pretjeranim uzrujavanjem koje pogoršava stvari. To je zasigurno groznica. "Daj dođi..."

Kada mi se još više približi, tijela nam se spoje poput magneta. Naboj nam je bio drugačiji. U svakom trenutku jedan je bio plus, a jedan minus. Toliko mi je bio potreban taj njegov snažan dodir i te njegove nježne riječi kojima je ograđivao moje srce od svog zla ovoga svijeta. Tada smo postojali samo on i ja. Nikakvi roditelji ili prokleti rat nije stajao između nas.

Dok mu očajno cvilim na prsima, dobivam lagane podražaje jer mi rukama prolazi kroz kosu koja je sada već dobrim dijelom mokrom na prednjem dijelu kod šiška zbog suza. Prateći njegove pokrete nađemo se pored mekanog pokrivača na podu. Prije tuširanja imala sam novi ispad bijesa u kojemu sam porazbacala pola sobe, a Holdenu sam prigovarala prije dva dana. Soba je bila u potpunom rasulu, ali to je bilo najmanje za što sam trenutno marila.

Svojim me ogromnim rukama umota u dekicu i podigne sebi u krilo dok se penje na povišeni krevet. Sviđa mi se toplina koju osjećam u ovom trenutku. Grijao me svojim tijelom i pustio me da plačem. Toliko sam ljutita na njega. Bijesna. Ogorčena. Ma živcira me čitav svijet koji se očito urotio protiv mene jer mi ništa nije polazilo za rukom.

"Znam da moraš ići", zajecam. "I ne želim te sputavati."

"Stvarno bih volio da je situacija drugačija", njegovo plitko disanje me prene iz razmišljanja. "Ne želim ići u rat..."

"Ali moraš", nastavim. Jednostavno trebam izgurati ovu temu do kraja. "I isto tako želim da znaš kako sam se dugo dvoumila", nekoliko puta se zaustavim da pročistim grlo koje me ionako boljelo. Promukla sam i jedva govorim, ne bih se trebala naprezati, no s njim moram pričati. Moram mu sve reći. "Ali sam na kraju shvatila posloživši si neke kockice u glavi. Jasno mi je da moraš otići i..." teško progutam. "U redu je ako si odlučio da trebamo prekinuti."

Napokon otvorim oči koje su me ionako boljele od temperature i stalnog plakanja samo da bih susrela njegov pogled. Bio je preplašen i izbezumljen. "U redu je ako..." opet me zapeku i tada ih ponovo zaklopim. Teško je izgovoriti uopće stvari koje slijede. "U redu je ako želiš da prekinemo, ja ću učiniti prvi korak ako treba. Pomirit ću se s time u slučaju da će ti tada biti lakše jer bih sve napravila za tvoju sreću, Holden."

"Della", zavapi te se tada i on slomi. "Da se nisi usudila. Nemoj nam ovo raditi."

Izvučem ruku iz sushija u koji me zamotao s dekicom i prekrijem usta kako bih prigušila novi jecaj. Mi smo samo ljudi koji su se našli na krivom mjestu u potpunom krivom vremenu, okruženi također krivim ljudima. I nismo jedini. Znam da postoji tisuće ovakvih situacija diljem Amerike, Ujedinjenog Kraljevstva i Rusije. Mnogi će životi biti uništeni ovim glupim potezom. Zašto nema više dobrote u ljudima? Zašto nisu svi kao on?

"Dozvoljeno ti je vrištati, isto kao što ti je dozvoljeno plakati i biti tužna. Danas ćemo zajedno plakati i uopće me nije briga što sam muškarac", dužinom cijele podlaktice si pokuša obrisati mokro lice, a ja ga tada prvi put uhvatim da plače. "Ali nije ti dozvoljeno odustati!" pomalo ljutito reče, uvelike razočaran mojim prijedlogom. Osjetim se loše nakon tih riječi. Ne želim odustati. Da mogu, iz svog glasa bi vikala s prozora da nikada neću odustati od nas.

Odlučim mu pomoći, koliko me god temperatura držala. Dlanovima mu obuhvatim čitavo lice, a samo palčevima pređem mokrim područjem ispod očiju. Njegova je crna brada prerasla dužinu normale, to tek sada primjećujem. Nije vodio brigu o sebi.

"Ovo neće funkcionirati", šapnem dok on odmahuje glavom. Čovječe, tako će mi nedostajati. Sam Bog zna koliko. Toliko ljubavi i osjećaja koje ja gajim prema njemu nema niti cijela Kina, ali što da mu kažem? Naša veza je bila sve, samo ne normalna. Imali smo toliko rupa u planovima, baš kao i ovu. Uvijek nam se nešto prepriječi i izgleda da smo osuđeni na propast. "Kao da nemamo budućnost..."

"Imamo!" panično odgovori samo kako bi me ušutkao. Makne mi ruke s lica i uhvati u svoje čvrsto ih stisnuvši. "Ja ću preživjeti zbog tebe jer si upravo ti razlog da se vratim živ od tamo. Koja je svrha inače?" izvučem jednu ruku i položim ju na mjesto gdje mi srce brzo kuca. Boli. Kriste, kako samo boli.

Nikada mi do sada nije dao povoda da mu ne vjerujem i da neće ispuniti obećanje, ali ovo je drugačije. Govorimo o prokletom ratu za koji on mora otputovati na drugi kontinent. Kako zamišlja da bismo se uopće čuli? To je previše opasno, opasno je čak i razmišljati o tome. Ako ima iti malo mozga, završit ćemo s ovime. To neće umanjiti moju brigu, ali bi trebalo tugu. On bi trebao manje razmišljati o meni i pobrinuti se da ne pogine na bojištu.

"To nije tako", kao da mi je pročitao misli. "Nije tako kako si zacrtala u toj svojoj lijepoj glavi. Ako me sada... Ma ne, ne mogu to niti izgovoriti", kaže tugaljivo i ponovo mi slomi srce. "Ako je ovo gotovo", rukama lamata zrak između nas simbolički govoreći o našem odnosu. "Ja sam gotov. Umrijet ću iznutra i ostat će samo tijelo, bez duše. Koliko god patetično zvučalo", ako je itko u ovome trenutku patetičan, onda sam to ja jer mi ovaj čovjek upravo servira svoje srce i sve što ide uz ono na pladnju. "Ti izvlačiš samo najbolje iz mene i zbog tebe želim živjeti."

Zašto ovo mora biti tako teško? Mislila sam da ću ja biti problem i da ja moram popustiti kako bi nam bilo lakše te sada, kada sam se pomirila s činjenicom da mora otići, on mi govori kako ne želi da prekinemo? Da tada neće biti lakše?

Kako bih ja trebala preživjeti taj put noseći križ ogromne težine na leđima. Sada ga on ispušta jer odlazi i neće mi ga pomoći gurati, ali neću ni ja biti od neke pomoći njemu. U trenutku kada ga pusti da se sama nosim s njim, postat će pretežak, a još će se nekoliko kila nadodati zbog tuge koja mi neće dati da se krećem naprijed.

Ponašaš se kao sebična kučka i misliš samo na svoju guzicu.

Napokon se i moja savjest oglasi da me osvijesti o ozbiljnosti situacije.

"Ovdje nema mjesta odustajanju" uvjerava me. "Ne odustaj od mene... Ma, k vragu i sve, ne odustaj od nas!" trudi se ohrabriti me. "Čuo sam da je sveto ono pred čime drhtiš, a čemu se diviš. Ti si za mene sveta, Della, jer kada god te pogledam ja zadrhtim koliko divljenje osjećam prema tebi."

Ostanem bez teksta. Ispraznim se. Gotova sam. U sekundi se nađem u njegovom naručju obgrljena mišičavim rukama. Toliko me voli, ali kunem se da je moja ljubav prema njemu veća te svakog dana još više raste. Obožavam ga svakom svojom stanicom u tijelu... čitavim bićem.

I dala sam si oduška te nastavila plakati zajedno s njim. Toliko me je boljela duša na samu pomisao da bih ovo sve mogla izgubiti ako on ode. Tko bi me mogao impresionirati sa svega dvije rečenice? Nitko na svijetu nema tu sposobnost poput njega. Nitko drugi ne može reći da će biti bolje i da mu povjerujem.

Osjećam kako se i on lagano trese dok nas oboje ziba na krevetu. I on se slomio. Oboje smo potpuno strgani i uništeni, ali jedan drugoga popravljamo. Činjenica je da sam do prije par minuta mislila da ćemo večeras prekinuti, a sada ne želim da ode. To nije bio bipolarni poremećaj. To je ta njegova sposobnost tješenja o kojoj cijelo vrijeme govorim. Bio je u stanju reći što god je potrebno da me zadrži, a odabrao je prave riječi.

"Znam koliko je to sebično", njegov glas prolomi tišinu u kojoj smo zapeli. Ne bi mi smetalo i da nije jer je s njim ugodno i samo sjediti u tišini i plakati. "Sebično je tražiti te da se tako vežeš za mene i onda otići. Sebično je i tražiti te da čekaš na mene tko zna koliko..."

Ali bila sam spremna. Bila sam spremna čekati na ovakvog čovjeka i tisuću godina ako treba, samo da dođe, jer sam svjesna da mi nitko ne može pružiti toliku količinu sreće kao on. Htjela sam prekinuti jer me Becca tako savjetovala i iskreno još uvijek dijelom mislim da je to pametnija ideja, ali kako? Kako da ga ostavim, a već smo ionako očajni da očajniji ne možemo biti?

"Moramo to shvatiti kao moj posao", odlučno kaže. Po boji glasa nisam mogla raspoznati pokušava li on to mene uvjeriti u svoje riječi ili sebe samoga. "Jer on to i je, a ja na njega moram otići, isto kao što ti svakog dana ideš na svoj."

Oglasim se. "Zašto", progutam višak sline i obrišem suze. "Zašto je naša priča ista kao i ostale, a opet toliko drugačija?"

Sada on preuzme moju ulogu dok se okrećem prema njemu i dugim prstima mi obriše gotovo sve suze s lica. "Ljubavna priča?" kimnem glavom. "Hm..."

U očima sam mu razaznala malo boje. Nisu bile tako prokleto crne, malo su posvijetlile. One su, kao i njegov um, tražile pametan odgovor na moje pitanje. "Sjećaš se kako si mi jednom rekla da želiš postati umjetnica?" nedugo zatim progovori.

"Mi stvaramo povijest, Della, našu povijest." ponovo se skupim kao malo mače zamotano u dekicu na njegovim prsima dok pokušavam odgonetnuti metaforu koju mi priča. "Povijest u kojoj nema ratova, nema mržnje i nema primitivaca koji mjere društvo po materijalnom stanju", horda suza ponovo mi ispuni oči jer znam o kome priča i znam da je potpuno u pravu. "

Uhvati me za bradu i pogleda duboko u oči. "Povijest u kojoj ti i ja činimo jednu dušu i tijelo s jednim srcem, punim ljubavi i razumijevanja." zahvati mi usnice. "Mi smo umjetnici, zar ne vidiš?"