(Majita, hvala na pomoći. Ljudi, nastavak je stigao za nevjerojatna 4 dana! Priznajte, ne sjećate se kada je zadnji put tako brzo stigao! Ostavite mi glas i komentar, na vrhuncu priče smo i ponovo na okruglom broju. Najavljujem da ćemo ići do najviše 60 partova, možda i manje. Ispravim kada uhvatim vremena. Uživajte u čitanju i želim vam laku noć xx)

Probudilo me glasno lupanje kiše po prozoru već u ranu zoru. Više nisam mogla zaspati. Iako stvarno volim kišu jer mi pruža ugođaj i na trenutak mi smetne misli s nekih stvari, sada mi samo stvara još veću glavobolju.

Nakon jučerašnjeg događaja jedva sam zaspala, dok je Holden u sekundi utonuo u san kao da mi nije rekao onako važnu vijest. Mislim da se nikad u životu nisam osjećala tako slomljeno kao jučer nakon tih par riječi koje su mi uništile svaki plan za budućnost s njim.

On je vojnik, služi svojoj državi i ja ne bih mogla živjeti u neizvjesnosti iščekujući vijest je li preživio ili ne. Takva vrsta budućnosti je više od onoga što bih ja mogla podnijeti. Stvarno ga volim, ali sama pomisao na mene pored njegovog lijesa u kojem se ne nalazi njegovo cijelo tijelo već pojedini dijelovi jer ga je bomba raznijela je previše jeziva i tjera ogroman strah u moje kosti. A što ako umre negdje i nikada ga ne uspiju pronaći? Što ako nestane bez traga?

Svakom sekundom mi se stvaraju sve gore pretpostavke u glavi koje bi me u potpunosti slomile. I sada me slamaju, iako se nisu ni dogodile.

Ali bi se mogle dogoditi.

Što je najgore, svjesna sam toga.

Možda sam sebična, ali trebam ga da ostane ovdje sa mnom. Trebam ga usprkos činjenici da se konstantno svađamo i užasno loše rješavamo razmirice koje se svakim danom samo povećavaju. Trebam ga, cijelog njega, pa i njegovu ljubomoru, temperament, mušice i prebrzo zaključivanje situacija. Trebam njegovu blizinu.

Nakon deset minuta ležanja pokušavajući utišati glavobolju, napokon otvorim oči koje u sekundi moram opet zatvoriti jer mi svjetlost koja dolazi od prozora radi još veću bol u glavi. Tko je, dovraga, povukao zavjese?

Okrenem se na drugu stranu kako bih vidjela da li još uvijek spava ili je spreman za razgovor, no sve što nađem pored sebe je izgužvana plahta i bijeli papirić na jastuku.

Otišao je.

Pa naravno. Jer sve je bolje od suočavanja sa stvarnošću, zar ne?

Ljutito ustanem u sjedeći položaj i uzmem jastuk na kojem je ležao te ga svom snagom bacim preko cijele sobe. "Zašto?" zavrištim svom snagom, iako nisam sama doma i moji bi mogli pomisliti svašta. Dobro pa mi je u ovom trenutku njihovo mišljenje potpuno nebitno. Sve što me muči je Holden i njegov kukavičluk.

Nije mi ni rekao kad odlazi. Je li možda već otišao, bez pozdrava?

Ne, ne bi to napravio. Pa poznajem ga!

Možda ga ne poznaješ dovoljno dobro. Kleo ti se je da te voli više od ikog na cijelom svijetu, no ipak mu te nije teško ostaviti zbog služenja vojsci. Želiš li zaista ostariti s takvom osobom? Ili imati djecu?

Ne znam ni sama više što želim. Sve što znam je da se što prije moram maknuti od ove kuće jer ću u suprotnom poludjeti.

Svoje misli pretvaram u djelo pa se u sljedećem trenutku oblačim i usput češljam kosu koju zatim trpam u neurednu punđu. Trenutno mi je najmanji problem kako izgledam. Ionako pada kiša i nitko neće biti na ulici, svi se sakrivaju po kućama dok padne par kapljica vode na zemlju.

Dok vežem tenisice, na krevetu zapazim papirić koji nisam prije otvorila. Uzmem ga u ruke te vodim borbu sa sobom je li potrebno da otvaram i time si stvaram još veći kaos u glavi.

Ruke kao da me ne slušaju jer već u sljedećem trenutku otvaram bijelu ceduljicu i čitam sadržaj.

Oprosti zbog sinoć, vratit ću se kada razbistrim misli. Napravio sam veliku glupost, zar ne? Ispričat ću ti se kako spada, samo prvo moram pokupiti negdje ona muda za koja si bila u pravu kada si rekla da ih nemam jer se nisam udostojio normalno porazgovarati s tobom. Da ne duljim, do sljedećeg susreta.

Duboko tvoj, Holden

Bijesno gledam i ne vjerujem što sam upravo pročitala. On pokušava biti smiješan ili? Ne razumijem više niti jednu jedinu stvar u vezi tog dečka. Napravio je glupost? Veliku? Ne, ovo je službeno najgora stvar koju mi je napravio uz činjenicu da će me ostaviti i otići u rat. Nije normalan!

Nedugo nakon toga izlazim iz kuće. Nisam stigla uzeti kišobran ili išta čime bih se zaštitila, sa sobom nisam ponijela čak niti nešto čime bih se ogrnula jer je kiša donijela hladnoću u grad. Toliko pitanja mi se nikada nije motalo po toj mojoj ludoj glavi. Nikada me u životu nešto nije toliko mučilo kao njegove promjene raspoloženja. Njegove reakcije. Njegov odlazak. On.

Kako može? Kako prokleto može takvo što reći?

Razočarenje se gomila u mome srcu i jedino što vidim je mrak. Holden nije tamo kao najsjajnija zvijezda vodilja koja mi ukazuje put. Nema ga. Ostavio me u tami i tišini koja je najviše boljela. U njoj se čovjek mora sam suočiti sa strahovima, a mene sada sve sustiže. Isprepadao me svojim dolascima i nedolascima. Komunikacijom. Prestrašio me jer je ujutro otišao bez pozdrava, a sada je moguće da je već na putu za Englesku.

Čovjek čini svakojake gluposti kada je tužan, međutim, ne želim da se time pravda. To nije razlog da me samo tako ostavi. Ne treba njemu vremena da razbistri misli, vrijeme je potrebno meni! Sve ono vrijeme koje misli da je sačuvao kada mi je jučer tako pijan razbio sat.

Bože, što je sve izgovorio. Iako u početku nisam htjela vjerovati, na pamet mi je pala i činjenica da ljudi tvrde kako ljudi pijani govore stvari koje se ne usude reći trijezni. Zašto me se boji? Zašto smo zajedno ako mi se ne misli povjeravati, bez obzira na ozbiljnost situacije?

Već sam i izgubila pojam o tome gdje se nalazim, noge su me same vodile. Rukom povučem odbjegle pramenove šiška nazad u punđu, koliko je to bilo moguće zbog tolike količine vode koja se spuštala iz sivih oblaka nad Washingtonom. Suze se nisam niti trudila brisati jer se nisu mogle razaznati od kiše. Odjeća se jednostavno prilijepila uz mene, na što sam se inače zgražavala, ali sada mi je to bio najmanji problem.

"Della?" ugledam kako mi se poznata silueta približava. Nedostaje mi.

"Stara, koliko se dugo nismo vidjele?" tuga postane jača kada razaznam Beccine crte lica. "Hej, jesi li dobro?"

Iskreno odmahnem glavom dok me ona hvata pod ruku. "Hladna si kao led!" primijeti. "Dođi sa mnom..."

Na zaprepašten izraz svih u prostoriji osjetim se još lošije. Ne sjećam se kada sam zadnji put ovdje kročila bez njega... a sada negdje izgledam kao da me najmanje tri traktora pregazilo. Svi gledaju u mene, uključujući i Xavija.

"Della, srce", lijeno se dovučem do njega i prihvatim zagrljaj. "Što se s tobom dogodilo?"

Bez pitanja mi naruče svjež čaj od borovnice, onaj koji najviše volim. Gospodin Pieterson se rado prihvati posla i ostavi nas same te me moji najbolji prijatelji tada krenu bombardirati pitanjima. Čak bih rekla da su se uspjeli i porječkati nekoliko puta jer su se natjecali tko je bio u pravu kada je shvatio da se nešto loše događa sa mnom.

S nekime moram razgovarati o ovome, a budući da on nije tu da mi pruži utjehu za tugu koju je sam prouzročio, ispričam Rebecci i Xaviju sve o prošloj noći. O tome kako se moj dragi napio i takav mi došao na prozor. Rekla sam im i kako me streljao otrovnim riječima za koje nikada nisam niti slutila da će izaći iz njegovih divnih usta.

Olakšam si dušu i kažem im koliko me jako povrijedio svojim postupcima. Tiho zaplačem, samo pustim par suza da skliznu, dok me Becca i dalje bezuspješno pokušava ugrijati. Moja crvenokosa prijateljica sada se zaista brinula, ali ni Xavi nije bio nešto bolji. Teško su slušali što im pričam jer su i oni Holdena gotovo smatrali svetim. Kako da im i zamjerim? On je dobar čovjek, ne znam zašto se rat umiješao između nas.

"Ne mogu vjerovati da ti je to učinio!" Becca ljutito povuče stolac, a zatim sjedne na njega i počne tapkati prstima po bijelom stolu. Sva toplina koju je skupljala dok mi je rukom brzo prelazila preko leđa nestane. Osjetim se hladno bez njenog dodira, baš kao što sam se jučer osjećala s Holdenom.

Zabrinuto naslonim glavu u ruke i duboko udahnem. "Ne znam što da radim s njime..."

"Mislim da ti je to rekao u povjerenju", pridruži se propali umjetnik. "Ne bih rekao da itko zna što se sprema na ovome svijetu. Misliš da bi ljudi ovako ležerno sjedili u Rumbi da znaju za sve to?"

Bio je u pravu. Što ako mi je Holden sve rekao u povjerenju nadajući se da neću nikome reći? To je važna stvar, između ostaloga, zašto samo on zna za to?

Toliko pitanja, a niti jedan jedini odgovor neću dobiti dok ne popričam s njime. Tko zna kada ću dobiti tu priliku jer me odlučio izbjegavati, možda do idućeg Božića?

"Sada znaš na čemu si, Della", Becca me savjetuje, ali njene riječi sve mi manje znače. "Ne budi glupa i nemoj prijeći tako lako preko ovoga!"

"Ali.." prekine me u pokušaju da ga obranim, čak iako on to ne zaslužuje u ovom trenutku.

"Mislim da bi bilo najbolje da prekinete", refleksno se zabuljim u nju čekajući njeno objašnjenje. "Treba ti osoba koja će stalno biti tu, zauvijek, a Holden bi mogao..." odjednom naglo zašuti.

Kao da mi je nož zarila duboko u srce i nastavila ga okretati da budem u još većoj agoniji nego što sam sada, toliko su me zaboljele njene riječi, gotovo kao njegove od jučer. Ne znam je li se Bog zaista okrenuo protiv mene, ali sam sigurna da neću moći još dugo izdržati ovakav pritisak koji svi vrše na mene. U sekundi me razljutio čitav svijet!

"Holden bi mogao što?" slomljeno skupim obrve. "Hajde, reci", negira ono što je htjela pa ju ja objeručke prodrmam. "Izgovori to, Becca!"

Uplašena vikne tako da se njezin skvik zaori čitavom Rumbom. "Mogao bi ne vratiti se iz rata, Della!" napokon ju pustim kada prekrijem njezina usta dok se iz mojih otima bolan jecaj. "Mogao bi umrijeti..."

Dok mi strah u trncima kola čitavim tijelom, iznova zaplačem. Zaprepastim se na samu pomisao o njegovoj smrti. Koliko god sam ljutita, ne bih mogla podnijeti život bez njega. Život bez Holdena Parksa ne čini se fer životom.