"Pazi, opeći ćeš me!" viknem na nju kada osjetim jaku toplinu blizu uha. "Bude li mi nedostajalo nekoliko pramenova kose koje mi spržiš, tebe ću okriviti jer me Holden neće htjeti niti pogledati!"

"Oh, Della", napokon završi s kovrčanjem moje kose te ju nježno rastrese rukama, a zatim stavi malo laka da ju učvrsti. "Kako te ne bi pogledao? Kosa ti izgleda predivno.. samo bi luđak odvratio pogled od ovakve ljepotice."

Istog se trenutka rastopim i poletim joj u zagrljaj. Ovakve riječi podrške i komplimente bih trebala dobivati od mame, a ne od najbolje prijateljice. Mislim, i od nje također, ali prvenstveno od osobe koja me rodila i koja me treba bodriti makar bila najružnija osoba na svijetu.

Hvala Bogu na Becci.

"Hajde sada sjedi na krevet i pričekaj da stavim puder", lijepo me odbije, sjedajući nazad na stolicu ispred mog malog kutka za šminkanje.

Prije svakog našeg izlaska, koji bi prethodno bio dobro isplaniran i zataškan, dolazile smo se ovdje šminkati.

Jedno vrijeme nam je fora bila da ja kažem mami kako mi trebaju novci za šminku i zapravo potrošim i više no što bih trebala jer je Becca zadužena za kozmetičke potrepštine, budući da ja nemam volje za to.

Našla bih se s njom i otišle bi u neki dućan, a zatim spiskale brdo novaca ni za što, barem po meni, dok njoj šminka praktički znači život jer bez nje ne izlazi van. Da se znam našminkati lijepo poput nje, vjerojatno bih i ja imala volje kupovati sve te gluposti, ali najgore je što uopće nemam smisla za to.

Jedino što znam napraviti je staviti puder i maskaru koja mi, u najboljem slučaju, ne završi u oku pa se ne trebam bojati da ću provesti dosta vremena na hitnoj ako si izbijem oko.

Ne znam, na primjer, staviti tuš. Svaki mi zavijutak ispadne drugačije. Ne znam ni napraviti konturu. Također ne znam ni staviti ruž, a da izgleda normalno. One sve kombinacije sa sjenilima na očima neću ni spominjati jer je to već naučna fantastika!

K vragu i sve, imam dvadeset i tri godine, a ne znam se našminkati kako spada...

"Della, slušaš li ti mene?" naglo se trzam iz razmišljanja i bacam pogled na Beccu koja je skoro bila gotova sa šminkom.

Kimnem glavom. "Naravno."

"Dobro onda... ponovi mi što sam rekla", ljutito stavi obje ruke na bujno poprsje te ih prekriži. Neće mi valjda sada držati prodike?

"Pa..." premjestim jednu odbjeglu loknu na drugu stranu kako mi ne bi smetala na licu. "Ovaj..."

"Ne znaš! I to je sigurno zato što razmišljaš što ćeš reći Holdenu, zar ne?"

"Ne", iskreno odgovorim. "Samo sam ti htjela reći da više nemamo vremena za moju šminku i da mi ne treba."

Do sada uopće nisam razmišljala o njemu, ali kada ga je već spomenula, prokleto crne oči su se ponovo uvukle u moje misli.

Danas ću ga vidjeti.

Zapravo sam se opet podsjetila njegove neizmjerne hrabrosti da se popne na prvi kat kuće kako bi me pitao hoću li izaći s njim u Rumbu. Prepao me na mrtvo ime i nisam mogla vjerovati svojim očima da je to bio on!

"Ne trabunjaj, imamo još dovoljno vremena da nabacim malo šminke i na tebe."

"Ne, Becca, rekla sam ne", ponovo odbijem njenu ponudu. "Ako ću mu se svidjeti, želim da mu se svidim ovakva kakva jesam."

"Della Dawson!" krikne, pa dojuri do mene. "Shvaćaš li ti što si upravo priznala?"

"Očito da ne shvaćam kada mi moraš gnječiti obraze", preokrenem očima kada me napokon pusti na miru te rukama protrljam svaki nabubreni dio.

Zadovoljno odšeta do ormara i počne prebirati po mojoj odjeći. "Priznala si da se i on tebi sviđa te da danas krećeš u Rumbu kako bi ga pokorila da se zaljubi u tebe i bude tvoj."

"A to si zaključila po tome što..."

"Očito je da ti se sviđa. Jednostavno nikada nisi bila ovakva još otkako si prije dvije godine prekinula s Brookom", izvadi jednu majicu van.

"Dvije godine i tri mjeseca", ispravim ju, mrmljajući si u bradu.

"Vidiš?" upitno podigne obrvu. "Pamtiš nebitne stvari i previše se vežeš. Otpusti kočnicu malo, hoćeš li?"

Sada ja stanem ispred ogledala, zadovoljna svojim izgledom. "Hoću."

"Tako treba!" ponosno se složi sa mnom, a onda vrati izvađene stvari u ormar. "Ono što sam zapravo htjela reći je da se meni sviđa svaki dečko koji te impresionira jer se to zbilja rijetko događa."

Tu sam i ja jednostavno natjerana da se složim sa čvrstom činjenicom da me Holden impresionirao u sekundi kao nitko do sada. Znači li to da će danas moja impresioniranost njime prijeći na jednu novu razinu, koja još nije niti izmišljena?

"U tome ćeš ići?" promijeni temu kada shvati da nisam zaluđena komentiranjem muškarca koji mi se sviđa. "Zašto sam i mislila drugačije..."

"Možda trebaš prestati misliti o mojem načinu odijevanja i količini šminke koju stavim na sebe?"

"Možda si u pravu..." sarkastično kaže, iako i sama zna da ne bih odjenula ono što je ona zamislila.

"Možda je život lijep..." nadovežem se, nastavljajući rečenice koje počinju s možda.

"Budi sigurna da je lijep osobama koje izlaze izvan svog okvira i..." stavi ruku preko usta, pazeći da ne razmulja, nedavno stavljen, crveni ruž. "Nisam ti rekla što sam danas čula na vijestima!"

"Slušam", obratim joj se, tražeći nešto što bih mogla obući na noge.

"Da su nam Rusi veliki dužnici, ne znam iz kojeg razloga", kaže. "Da postoji velika mogućnost da izbije rat."

"Becca, ta vijest se ponavlja na radiju i svim televizijama već dva mjeseca", objasnim joj. "I bez brige, neće rat tako skoro. Rusi samo moraju vratiti određenu količinu novaca za naše oružje kroz neko vrijeme i sve će biti u redu."

* * *

Becca vozi auto dok ja i dalje provjeravam svoju frizuru. Ne mogu vjerovati koliko drugačije izgledam! Ona tvrdi da ću se sada sigurno svidjeti Holdenu, a na meni je da držim prekrižene prste i molim se da njezin plan uspije.

"Dobro izgledaš, bez brige", umiruje me pa se vraćam na sjedalo, sklapajući ogledalo.

Možda me zaustavila od prevelike pažnje koju sam do sada pridodavala popravljanju frizure, ali mi nije umirila srce koje poskakuje kao da idem na prvi spoj u životu. Bože.. ja zbilja idem u Rumbu na spoj s dečkom prokleto crnih očiju!

Auto odjednom stane i ja shvatim da smo na parkingu kod fakulteta. Još malo i tamo sam.. susrest ću se s njegovim teškim britanskim naglaskom i predivnim očima.

"Della, jesi li spremna?" trznem se na zvuk zaključavanja auta te pogledam u nju. Dobaci mi ključ i primi me pod ruku pa krenemo hodati.

"Imam osjećaj da mi radimo preveliku stvar od ovoga... sredila si me kao da me vodiš pred oltar, a ne na čaj u Rumbu."

"Pa da si me poslušala i obukla ono što sam ti predložila, izgledala bi još bolje. Ja sam ti samo nakovrčala kosu", prstom mi prođe kroz nju i uništi moj trud. Mrzim kada mi to radi. "Ali ne, Della mora biti posebna i obući se kao zadnja seljanka."

"Hej!" viknem na nju, a ona se nasmije. "Ja sam jako zadovoljna svojim izgledom."

Bacim pogled na svoju odjeću i shvatim da sam zapravo jako ponosna na svoj izgled. Obukla sam svoje crne hlače s visokim strukom i omiljenu majicu.

Kada pogledam Beccu vidim dekoltiranu majicu kombiniranu s vrlo kratkom suknjom. Meni počinje biti hladno samo kada je vidim u tome. Dobro drži s time da ja nosim kapu i šal, a ona je bez ičega, preko te dekoltirane majčice ima samo svoj prepoznatljivi, plavi kaput.

Lagala bih kada bih rekla da me ovo šokiralo.. ona se i inače tako oblači, bilo za fakultet ili kada izlazi van. Meni se nikako ne sviđa njen stil, ali poštujem ono što njoj odgovara jer sam joj tisuću puta na lijep način rekla kako je to što nosi malo previše, ali nije me poslušala.

S jedne strane to razumijem jer se isto tako meni sviđa moja odjeća i ne bih je mijenjala samo zato što se nekome ne sviđa. Kada sam se stavila u njenu poziciju sam došla do zaključka; Rebecci de Rousse nitko ne može promijeniti mišljenje, može ga samo poštovati ili odbiti od nje.

"Ulazimo, duboko udahni", kaže mi, a ja se probudim iz razmišljanja.

Ispred nas se nalaze vrata od Rumbe. Imam osjećaj kao da su ovoga puta veća no ikada! Kada me uhvati nervoza, manja sam od makova zrna, iako se činim doista samouvjereno i hrabro.

Becca povuče kvaku te se oglasi zvonce. Duboko dišem kako bih odagnala nervozu koju osjećam i borim se da mi crvenilo ne izbije na lice. Užasno mi je neugodno.

"Beccs", Tyler joj priđe te ju poljubi. Zatim joj uzme kaput i okrene se prema meni.

Odmahnem glavom. "Hvala."

Još uvijek mi je bilo poprilično hladno. Skinem kapu i šal te ih uredno pospremim u torbu. Pokušavam izbjeći svaki neugodan pogled koji osjećam na sebi. Još uvijek smo praktički stajale na vratima, a svi gosti gledaju tko je ušao.

Becca me jako trkne laktom i trbuh na sto se zgrčim. Ponekad zbilja nema osjećaj nježnosti. "Oči su mu zaljepljene na tebi, Della, primijetio te čim smo ušle!"

I ja sam njega primijetila. Bio je obučen onako ležerno kao i zadnji puta; u crnim trapericama i kariranoj košulji. Tako jednostavno, a opet jako dobro. Čovječe, on stvarno dobro izgleda. Crna boja mu je izdužila noge pa se činio i višim nego što je.

"Pravi se da ga nisi vidjela i produži do šanka pa će on prići tebi", kaže mi i pogurne naprijed, na što ja zateturam.

Okrenem se prema njoj. "Jesi li sigurna?"

Jedini odgovor koji sam dobila od nje bilo je iritantno preokretanje očima. Rukama mi je pokazala da krenem pa sam to i učinila. Njeni su planovi puno puta bili dobri pa se zbilja nadam da će i ovaj proći kako treba.

"Gospodine Charlie", pozdravim ga kada priđem šanku. "Može jedan čaj od borovnice?"

"Uvijek, Della" nježno mi uzvrati.

Čitavih deset minuta sam zapravo buljila u jednu točku, čekajući da on prvi priđe. Hoće li mi uopće prići? Možda se cijelo vrijeme zezao i uopće me ne želi ovdje..

"Što si napravila s kosom?" teški britanski naglasak napokon ispuni moje uši.

Okrenem se te me dočekaju skupljene crne obrve. Ne mogu shvatiti je li to pitao ljutito ili na koji već način jer već sada shvaćam da se na ovom čovjeku teško čitaju emocije. Sve u svemu, drago mi je što ga vidim.

"Rebecca mi ju je nakovrčala", kažem, pokazujući na crvenokosu djevojku par stolova dalje.

I dalje me promatra, kao da me vidi po prvi puta u životu, dok sam zapravo bila svjesna da se vidimo treći put. "Bolje ti stoji ravna."

Na trenutak mi zastane dah. Ovaj dečko prokleto crnih očiju je upravo rekao da mi dobro stoji ravna kosa. Čak i bolje nego nakovrčana!

Iznormaliziram disanje pa odgovorim. "Znam."

Nakratko se nasmije, a onda me nastavi gledati. Jesam li ispala glupa ovim, očito presamouvjerenim, odgovorom? Samo sam malo uplašena jer nisam mislila da ćemo ovom temom započeti razgovor...

Čujem kako pročišćuje grlo te mi govori. "Mislim, i sada si jako lijepa", stavi ruku na svoj potiljak te razbaruši tu kratku kosu. "Ali sam želio reći kako ti puno bolje stoji prirodna."

"Hvala ti", nakrivim glavu te mu se osmjehnem. Izgleda da je Holden također malo manje samouvjeren i nespretan u mojemu društvu, kao i ja u njegovom...

(Sada idu onako malo dosadnije stvari, ali već će iduća dva parta biti puno zanimljivija :3 jednostavno ne želim brzati s radnjom da ne pokvarim priču, a ako idem na tu foru onda jednostavno moramo pretrpiti i neke dosadne partove :/ ostavite mišljenje i podijelite priču. Usput, Della vam je jako zahvalna na svemu :D volim vas xx)