(Zadnji prepravak, obećajem haha, ali uvijek nešto zaboravim nadopisati -_- idući nastavak izađe možda već danas!)

Nisam saznala što se dogodilo te noći, kao što nisam niti dobila odgovore na pitanja za čitav prošli tjedan. Otišao je bez ikakvog pozdrava, poziva i bez poruke. Mislim, mogao je barem reći da mora ići i ova bol u prsima bi bila više podnošljiva jer ovo što on meni radi... to nije normalno.

Dala sam cijelu sebe u ovu vezu i trudim se ispraviti greške, a on? On bježi od mene i ignorira me kao da sam napravila svjetski zločin ne rekavši roditeljima istinu na vrijeme pa bi bilo najbolje da se to riješi smrtnom kaznom.

Svojim gestama nikako ne pokazuje da se nešto dobro sprema. Dapače, do mene dolaze svakakvi signali. Možda su osjećaji s njegove strane jednostavno zahladili, ali mi se boji priznati? Možda je pronašao neku drugu koju će zvati svojom?

Ne drami, pa poznaješ ga!

Nisam više sigurna u to i hajde probaj poreći da ne izgleda tako. Ne dramatiziram, samo tražim uzrok njegova ponašanja kada mi već sam ne želi reći u čemu je problem. Što se moglo toliko promijeniti u malo više od tjedan dana? Je li moguće da me prestao voljeti?

Svim silama sam se trudila pokazati mami i tati, ali ponajviše samoj sebi, da Holden i ja jesmo jedno za drugo. Da idemo zajedno. Da dolazimo u paketu i da nas ljudi ne mogu zamisliti odvojeno. Trudila sam se svijetu i toj prokletoj sudbini pokazati da su u krivu, a to je jako teško pa pretpostavljam da su ovo posljedice.

Kada želiš da sve ide po planu, obično ne ide. To je jednostavno tako, iako sam ja uvijek mislila da će se dogoditi ono što toliko jako želiš i za što se trudiš, ali stvarnost nije takva. Koliko se trudim, toliko mi se sve obija o glavu.

Sama sebi sam zapravo dosadna jer tople suze ne prestaju teći niz moje lice te i dalje vodim rat s unutarnjom sobom dok prolazim dnevnim boravkom. Ne zaustavim se kako bih pozdravila Peyton koja već dugo gleda televiziju, odlučim samo produžiti na kat u svoju sobu.

"Kamo ćeš?" ona se ipak oglasi, stišavajući televizor kako bi svu pažnju prebacila na mene. U ovom danu mi je samo još to trebalo, sada će me izvesti pred ispitivački sud.

"U sobu?" odgovorim pitanjem, pa preskočim još jednu stepenicu.

"Želiš li mi prije toga nešto reći?" podigne svoje savršeno oblikovane obrve, a u njenim očima se nalazi upornost.

Prije nego što se zaista rasplačem, odgovorim joj kako sam samo umorna zbog posla pa pretrčim ostatak stepenica i stignem do svoje mračne sobe. Okrenem se prema krevetu nakon što upalim svjetlo. Nije mi trebalo dugo da ugledam sebi previše poznatu osobu.

Holden.

Ostanem zaleđena na mjestu. U meni se istog trena stvori bujica emocija. Bilo je tu sreće što ga vidim kao što bi se ona svaki put pojavila, bilo je i dosta tuge, razočarenja i... prijezira. Definitivno je bilo prijezira kojeg sam osjećala prema njemu.

Skupim zadnje komadiće svog slomljenog srca kako bih ga pogledala. Ne izgleda sav svoj. Oči mu čudno svjetlucaju i drži se pognuto, kao da će zaspati svakog trenutka.

"Idi." hladno mu kažem. Nema šanse da ponovo padnem na njega i njegov teški, britanski naglasak koji me već u idućoj sekundi moli da ostane.

"Nemoj me tjerati", profrflja. "Moram ti nešto reći..." ozbiljnost njegovog glasa i riječi me u trenutku prestraše.

Priđe mi usput se spotaknuvši na vlastitu nogu. Krenem u nazad ne želeći ostvariti nikakav kontakt s njime, ali me preduhitri zatvorivši vrata. Jednim je potez okrenuo ključ i zaključao nas u sobu.

Plitko dišem od njegove blizine. Nije ugodno mirisao kao inače da bih voljela zagnjuriti glavu duboko u njegov vrat. Smrdio je po alkoholu. Litrama i litrama alkohola, bolje rečeno. Ovog čovjeka ne prepoznajem i odbijem prihvatiti činjenicu da je upravo to moj Holden jer nije. Holden Parks ne pije.

Iako me ne bi trebalo biti briga, to me njegovo stanje zabrinjava.

"Pio si?" nesigurno upitam, a njegova reakcija mi je dovoljan odgovor. Jedva gleda, kapci mu se sve više sklapaju, ali se trudi biti budan zbog razgovora.

To nije muškarac kojeg sam zavoljela, ovo je potpuno druga osoba. Što se dogodilo da ga je navelo na opijanje?

"Grozno je..." požali se.

"Ne može biti gore od onoga što mi radiš već nekoliko dana, znaš?" iznervirano otpuhnem pramen kose koji mi je padao preko čela. Zaobiđem njegovu vitku figuru i stanem na drugi kraj prostorije. "Mislim da čak i ne znaš kako je to jer jedino što radiš u zadnje vrijeme su gluposti, Holden! Možeš li i zamisliti kako mi je?"

Odmahne glavom. "Znam da sam šupak." prizna.

"E to si dobro rekao", uzvratim mu suzdržavajući suze. Zašto je tako hladan?

"Život je sranje", ponovo prozbori i udari šakom u zid, tolikom jačinom da mi se čitavo tijelo strese od pomisli da bi Holden mogao biti nasilan. Nasilan u mojoj blizini. Nasilan prema meni. "I nikoga ne štedi!"

"Hej!" viknem mu. "Stišaj se i reci mi što je bilo."

Uvijek govore da se ne upuštamo u raspravu s pijancima pa odlučim prići smireno ovoj situaciji koliko je god tog moguće jer ne želim da se ozljedi. Boli me kada on pati, a sada si namjerno nanosi ogromnu količinu boli. Možda ju zbog adrenalina ne osjeća, ali jasno se osjeti napetost u zraku. Nije bio opušten kao inače dok bi razgovarao sa mnom. Sada je bio drugačija osoba. Holden na potpuno novoj razini.

Nakon što shvati što je učinio, odmakne ruku od zida te se na tom mjestu oljušti boja i padnu sitni komadići žbuke od siline udarca. "Žao mi je..." ovo nas nikamo ne vodi. Ili je meni žao ili njemu, ali nitko ne čini ništa po tom pitanju.

Njegovo me nepovezano mrmljanje prene iz razmišljanja. Više me zanima što se njemu mota po toj ludoj glavi. Ako misli da ću tako lako prijeći preko svega, gadno se vara. Ovoga puta će biti drugačije, ja ću mu...

"Vidi", napokon prozbori nešto razumljivo. "Zaustavit ću vrijeme za nas!" priđe bijeloj polici na kojoj je stajao predivan sat te ga sruši na pod.

Vrisak gotovo napusti moja usta, ali ih, srećom, na vrijeme stignem prekriti čitavim dlanom. Koji vrag se upravo dogodio? Ne može samo tako doći ovamo pijan i razbijati mi stvari!

Polako mu priđem, u slučaju da ponovo nešto pokuša, pa se sagnem kako bih pokupila komadiće. Nikada se još nisam našla u ovakvoj situaciji gdje ja moram iskontrolirati svoje osjećaje i zabraniti im da nadvladaju mnome. Potrebna je barem jedna hladna glava za ovaj razgovor, a ja nisam baš pri sebi nakon svega, no bome nije niti on.  Kada bih barem shvatila što se događa s njim...

Odlučim probati šaljivim načinom nešto izvući iz njega. Pročistim grlo kako bih prividno umanjila nervozu i strah u svojem glasu. "Misliš li mi porušiti pola sobe?"

Odjednom zadobijem njegov pogled. I neko ga vrijeme nije skidao s mene, osjetila sam to iako sam bila okrenuta leđima. Možda se nešto dogodilo njegovoj baki, ali mu je jednostavno teško pričati o tome? Ili roditeljima? O njima također nikada ne priča... meni je otvorio cijelog sebe na raspolaganje, sve svoje osjećaje i svu svoju ljubav ponudio mi je na dlanu, ali što je s njim samim? S njegovim odnosom prema drugima?

"Odlazim." teško izgovori tu jednu običnu riječ kroz duboki izdah.

Pokušavajući ignorirati taj smrad koji se još jače osjeti sada kada mi je prišao, znatiželjno ga upitam za dalje. Ne želim ga uznemiriti dok je u ovakvom stanju jer bi nas mogao netko čuti i onda bi moglo biti svašta. Bilo bi bolje da se stvarno opametio i da nam skrati muke pa da se nađemo kada će zapravo biti u stanju razgovarati. "Kako to misliš?"

Povisi ton. "Tako kako sam i rekao", očito je ljut jer ne shvaćam poantu njegovog ponašanja pa nastavi sipati još otrovnih riječi koje mi trijezan Holden nikada ne bi rekao. "Ne možeš li se barem jednom čak i praviti da ti je nešto jasno?"

"Pijan si", odbrusim mu. "Molim te da mi objasniš kako da te shvatim ozbiljno?" smatram ovo najnormalnijim pitanjem. Ne bi li bio red da mi konačno nešto objasni, a ne da priča nepovezane stvari u takvom stanju i očekuje da razumijem. "Zašto si uopće pio, kada smo već kod toga?"

"Zato što mi je teško!" još uvijek u čučnju, zaokrenem se prema njemu na glasan jecaj koji je ispustio. Mjesečina ga je taman obasjala s prave strane da vidim kako suspreže suze jer bi mu se inače jedno čitavo more izlilo iz tih prokleto crnih bisera. "Nikada nisam mislio da će me nešto ovako jako mučiti, nisam spreman na ovo!"

Ustanem s raskomadanim porculanom u rukama. Kao što ni on ne pazi na rječnik, neću ni ja. "Pa onda mi reci više o čemu se radi, a ne da izvodiš nekakve scene!"

Sobom se zaori dubok i još hrapaviji glas, pun očaja i iznemoglosti. "IDEM U RAT!"

U mojem se grlu najednom stvori ogromna knedla koja mi ne dopušta normalno disanje. Srce kao da će mi svakog trenutka iskočiti iz prsa. "Što to govoriš, Holden?"

"Moram ići, Della." ponovi istu rečenicu pa bi pokuša objasniti unatoč tome što mu se stalno iznova petljao jezik od prevelike količine alkohola koju je unio u sebe jer mu je sve to zajedno pomutilo mozak. "Moram se vratiti u Englesku... kako bih služio domovini."

Suze prijete u mojim očima, ali ih tamo i zadržim. Zeza se. "Pijan si, užasno pijan i nemoj se niti šaliti s takvim stvarima" odbijam prihvatiti činjenicu koju je upravo izgovorio. "Što ti je bilo da si se tako napio? Doslovno ne možeš pronaći niti jedan izgovor za to. Želiš li možda..." zaustavim se na vrijeme, ali ipak odlučim pogurati ovo. Neka čuje o čemu razmišljam. "Prekinuti sa mnom? Želiš li me ostaviti?"

Od njegove brzine i siline kojom mi prilazi osjetim da se počinjem ježiti po cijelome tijelu kada me grubo uhvati za obraze. "Jebeno sam ozbiljan."

Najednom kasni kolovoz više nije tako topao. Ruke mi u trenu postanu hladne i osjetim kako mi se tlo miče pod nogama. Ozbiljan je kao, mrtav ozbiljan? Ozbiljan kao napio se iz tog razloga što ide u rat? Ozbiljan kao... "Čuješ li ti mene?"

Odmahnem glavom i ljutito odmaknem se od njega, jednom rukom obrisavši oronule suze. "Reci mi da se šališ, zakuni se!"

"Stvarno misliš da se šalim?" ustane za mnom, okrene me prema sebi čvrsto držeći moje podlaktice. Ne znam što više boli, njegove riječi ili njegov stisak. "Della..." pokuša mi ponovo uhvatiti ruku, no ja povrijeđeno izmaknem.

"Ne diraj me, Holden!" zaprijetim dok mu okrećem leđa. Sva kontrola koju sam ikada posjedovala nestala je. Kao da je u trenutku isparila i sve što sada mogu je sjesti na krevet i plakati. "Ne diraj me."

Još par trenutaka prođe dok mi ne dođe toliko loše da poželim pasti. Pasti u tako beskonačno duboku i mračnu jamu iz koje me niti sam Bog ne bi izvukao. Znam da je to ipak previše za tražiti pa sjednem na krevet kako bih procesirala događaje od zadnjih par minuta. Holden Parks se pojavio u mojoj sobi, pijan kao majka, da bi mi rekao kako se vraća u Englesku jer se mora pridružiti ratu, ali sve to zato što mi nema petlje reći to dok je trijezan?

"Nikada to ne radiš i nikada se tako ne ponašaš!" sebično mu predbacim. "U zadnje vrijeme jedino što radiš dobro je da me konstantno povrjeđuješ svojim postupcima, a to si mi na početku obećao da nikada nećeš napraviti. Obećao si da me nikada nećeš ostaviti, a što sada radiš, ha?" lupim ga o prsa toliko jako da me cijela šaka zaboli. Protiv tog mangupa se jednostavno ne može. "Ti me ostavljaš!"

Ne mogu bez njega. Teško mi je par dana bez njega provesti zbog najobičnije svađe, ali ovo? Kako ću živjeti kada ode od mene? Ne smije otići i ostaviti me jer mi je u zadnjih par mjeseci postao sve. Sunce koje svakog dana izlazi samo kako bi došla noć u kojoj bi se, naravno, pojavio u ulozi mjeseca i opet bliještio najjače. Pokazivao mi je pravi put i sada ga samo tako namjerava pustiti? 

"Ali odlučio sam da ću se vratiti živ samo za tebe, znaš?" njegovo škripanje zubima popusti te se počinje kontrolirati. Pogled mu omekša, a zatim me ponovo pokuša povući u zagrljaj.

"Nemoj" odmahnem glavom dok mi glas podrhtava. Nemam snage približiti mu se i osjetiti sav alkohol koji je popio.

"Della..." prekinem ga u pokušaju da nešto kaže. Toliko me puta zazvao večeras da mi se povraća od moga imena, pogotovo zato što ga koristi u tom kontekstu. Ovo nije moj Holden, moj dečko s prokleto crnim očima.

"Što pokušavaš učiniti?" odgurnem ga od sebe kada mi se približi, a on se spotakne od svoju nogu i zamalo padne. "Kao zadnja kukavica dođeš ovamo da mi priopćiš tako važnu vijest", zacvilim i šaptom nastavim "Tako važnu..."

"Nemoj plakati, molim te" smiruje me s drugog kraja sobe jer mu ne dam blizu. Zamijenili smo uloge; on je sjedio na krevetu, a ja se lijeno spustila na pod pored zida, bez obzira na oštre dijelove pokidanog sata koji su se još uvijek tamo nalazili jer sam ih ispustila čuvši što je rekao. "Ne plači."

Prokleti alkohol. Prokleti rat.

Zašto mi se nije mogao trijezan obratiti da ovo riješimo? Mislim, što se tu ima rješavati? On je izgleda već sve odlučio sam!

Frustrirano prođe rukama kroz kosu, kao što je to činila većina muškaraca, samo na mnogo drugačiji način. Onako kako je to samo on radio. Zatim legne na krevet i duboko udahne. "Čovječe, kako volim tvoj krevet!" glasno se nasmije. Ovo nije on, ovo alkohol priča umjesto njega i nemam volje svađati se.

Na kraju krajeva, pola ovoga se neće ni sjećati do sutra. Glupo je od mene što se uopće trudim.

"Holden?" upitam nakon cijele vječnosti jer se ponovo približim krevetu kako bih još jednom provjerila je li se šalio i da mu konačno kažem da napusti moju sobu. "Holden?" prodrmam ga, ali shvatim da je već zaspao. Nakon toga zahrče te se okrene na drugu stranu.

Koliko još možemo ovako?