(Opet smo na oko 3000 riječi, nadam se da sam se tako barem malo iskupila zbog kašnjenja. Nije ovo nešto poseban nastavak, ali trebala sam vam malo proanalizirati situaciju s Delline strane, kada već nemamo Holdenovu perspektivu. Pročitajte do kraja, nemojte mi odustati na pola haha bitno je. Molim vas da ostavite koji vote/komentar, obećajem da ću vas idućim nastavkom izuti iz cipela. Čujemo se... volim vas xx)

Cijeli dan mi je gotovo proletio pred očima i sada, kada gledam na sat, je već šest navečer. Nenaspavana sam i jedva sam se ustala kako bih otišla na posao, a čitavo popodne mi je prošlo na razmišljanje o današnjoj večeri. Još uvijek ne mogu izbaciti Holdenove riječi iz glave kako mi praktički naređuje da u svoj raspored ubacim i njegovo ime koje se tamo nije nalazilo nekoliko dugih dana.

Znam da većinu tereta moram sama nositi jer sam napravila ovakav problem ne igrajući na kartu iskrenosti, ali ipak mi smeta što sad vjerojatno misli da njegova krivica u ovom neredu uopće ne postoji. Da je jednostavno prihvatio da su moji roditelji posebna sorta, neki zamišljeni viši sloj koji ne trpi skoro nikoga osim sebe samih, sada ih nikad ne bih prisilno upoznavala te štetila njima, a i njemu.

Govore da mi žele samo najbolje, ali nikada nisam, a ni neću moći prihvatiti činjenicu da me smatraju svojim psom koji bi trebao trčati za loptom kada mu ona bude bačena. Ja sam samo obična osoba koja ne želi provesti život pokušavajući udovoljiti svim ostalima i time spuštati samu sebe u vlastiti ponor crnih misli i nezadovoljstva. Želim živjeti, biti sretna, a Holden mi to najviše omogućava.

Iako ga zaista volim, i meni je teško prijeći preko toga svega. Praktički mi je postavio ultimatum nakon one svađe i natjerao da ih upoznam, no kada se to dogodilo i moji nisu bili impresionirani, ostavio me uplakanu u hotelskoj sobi te za sobom ostavio samo gorak okus tuđe pobjede nad našom ljubavi.

Sad bih se najradije umotala u deku, prekrila preko glave i zaspala tjerajući inat svojim nedolaskom, ali znam da je Holden po pitanju ustrajnosti i tvrdoglavosti deset ljestvica ispred mene, tako da sam sigurna da to ne bi završilo dobro. A i nije baš kao da bih zaspala nakon svega. Vjerojatno bih samo zurila u monoton strop i radila nešto da se uspavam ili prikratim vrijeme.

Vjerojatno bi ovaj put stvarno razbio prozor i odvukao me do restorana da se ne pojavim u dogovoreno vrijeme. To bi se dogodilo sa mnom u običnoj odjeći i bez imalo šminke na licu, što mi se nikako ne bi svidjelo. Inače me i nije previše briga kako izgledam u njegovom društvu, ali bolje da spriječim katastrofu i odjenem se prije nego što dođe i zatekne me potpuno nespremnu. Ne moraju baš svi vidjeti kako očajno izgledam.

Zapravo se osjećam čudno. Nakon toliko dana bez njegovog poznatog mirisa, dodira i glasa gotovo kao da sam otupjela. Sada me svega par sati dijeli od našeg susreta, no cijela ova situacija mi djeluje kao san iz kojeg ću se uskoro probuditi i briznuti u plač, a on neće biti ovdje da me utješi. Naprotiv, on je i razlog ovih suza.

Pitam se jesam li ja njega ikada toliko povrijedila da se osjećao ovako? Bol je ogromna i ne bih htjela da osjeća ovo što ja trenutno proživljavam. Volim ga i previše nego što bih mogla opisati običnim riječima. Uistinu se nadam da će imati neki prokleto dobar izgovor za protekli tjedan jer mu ja ne nalazim nikakva opravdanja. Baš se glupo ponio...

* * *

Kopčam gumbe na bordo košulji koju sam nosila maksimalno tri puta, uglavnom zbog toga što je previše formalna, ali želim da Holden dobije takav dojam. Kao ni on, niti ja neću popustiti istog trena. Želim da se oboje vraški potrudimo da ovo, što god to trenutno bilo između nas dvoje, ponovo profunkcionira.

Trznem se na kratkotrajnu bol na lijevoj ruci kada shvatim da sam previše stegla sat. Toliko sam nervozna, a radi se o jednom izlasku. Inače nikada nisam bila nervozna u vezi iti jedne stvari koja ima veze s Holdenom. Ostalo mi je još dvadeset minuta prije nego što bih trebala izaći, a to me izuzetno plaši te stvara svakakve nepovezane i nedefinirane osjećaje po cijelom tijelu.

Pogledam se u ogledalo i pokušam par puta izdahnuti i udahnuti kako bih smirila vlastito tijelo koje sada već radi protiv moje volje. Zašto se lagano tresem? Odmahnem glavom i progutam ogromnu knedlu u grlu. Izgledam solidno, no ništa pretjerano. Imala sam dovoljno vremena da napravim čudo od sebe, ali ponos mi ne dopušta. Neću da misli kako sam se sredila za njega te da mu je sve oprošteno jer ima dosta pitanja na koja zahtijevam odgovor.

Ne znam zašto mu idem na ruku i radim sve što mi kaže, to jest doslovce naredi, a on meni nije dao niti malo vremena da se izjasnim u vezi situacije s roditeljima. Sada, kada malo promislim, i bolje da mi nije dao tih nekoliko minuta jer ionako ne bi shvatio. On ima baku koja bi dala sve za njegovu sreću dok moji roditelji misle da financijskim ulaganjem u mene dobivaju trofej kojim bi se kasnije mogli hvaliti.

Uzmem malenu crnu torbicu s novčanikom i još nekim ženskim potrepštinama te ju stavim na rame pa brzo pohitam prema vratima. Znam da Holden mrzi čekanje, a ja još više mrzim kasniti. 

Nitko nije kod kuće pa ležerno prođem čitavu kuću. Na kraju obujem balerinke kako bih se osjećala ugodnije, a ne da mi ponovo noge otpadnu do prije polovice večeri. Ionako ne znam koliko ću biti sposobna pričati danas, ali barem mi ne bi trebalo biti neugodno u vlastitoj koži. Jedini je problem što me Holden uvijek tjera da pojedem i više nego što mogu pa imam osjećaj da će mi hlače svakoga trenutka popustiti.

Dobre uspomene, zar ne?

Bi li trebale biti uspomene? Nije umro, on je i dalje ovdje. Nismo niti službeno prekinuli. Grozne stvari se, iskreno, jesu dogodile u hotelu na Peytoninim zarukama, ali nitko nije spominjao prekid, a to mi ni najmanje ne smeta.

Sjednem na stepenice kada izađem zaključavši vrata jer dečka prokleto crnih očiju još uvijek nema na vidiku. Istog trenutka požalim svoju glupu odluku da ne uzmem jaknu za svaki slučaj jer je vani prohladno, iako su ljetni dani. Sada mi je već glupo vratiti se unutra i potrošiti još hrpu vremena na traženje nečega čime bih ogrnula ruke, a da se slaže s cijelom večerašnjom kombinacijom. Nema šanse da ću to sve stići, ionako...

"Iskreno sam mislio da se nećeš pojaviti i da ću te morati iznijeti iz kuće", iza sebe čujem dubok, poznat glas te iste sekunde okrenem glavu prema njegovom smjeru. Točan je kao švicarski sat jer je upravo otkucalo osam sati. Holden Parks nikada ne kasni.

Stoji naslonjen na auto, potpuno okupan mračnim zrakama koje su zaposjele nebo. Sve što se ističe na njemu je bijela, uska košulja, baš poput one sa zaruka, i jednostavno moram priznati da mi se ovaj izgled posebno sviđa. Ti rukavi koje tako uredno zasuče su... pa, veoma predivni.

Cijeli je u crnini osim te košulje i ima neki šmekerski izgled. Sigurna sam da bi bacio na koljena svaku curu, a pogledaj ga zapravo. Tu je i pokušava to napraviti baš meni, ali ja ne radim ono što bi svaka normalna cura u njegovoj blizini. Barem ne još.

Odmahnem glavom kako bih razbacala te lijepe misli što dalje od sebe. Nismo se pomirili i Holden mi mora još štošta objasniti, nema mjesta sada za slinjenje po njegovom izgledu. Mislim da nam treba vremena nakon svega, ne želim ponavljati iste greške.

Nakon što razbistrim glavu, odlučim odgovoriti kako njegova pretpostavka ne bi ostala visjeti u zraku. "Ta opcija mi je pala na pamet", ustanem s poda i otresem prašnjavu stražnjicu. "Pa se nisam mogla ne pojaviti jer znam da bi napravio scenu i to sve samo da izađem", slegnem ramenima pokušavajući izgledati potpuno normalno i u neku ruku hladno, dok su to sve lažne emocije koje jednostavno ne mogu realizirati. Mislim da on to dobro zna samo ne želi spominjati i rušiti mi samopouzdanje koje ionako ni ne postoji.

Provokativni smiješak se pojavi na njegovom licu. "Ja to ne bih rekao niti napravio baš tako grubo", duge prste osloni na bradu koju očito pušta zadnjih par dana. Bome se dobro zapustio, ali to i dalje ne mijenja činjenicu da je nevjerojatno zgodan muškarac. "Ali svejedno mi je drago da ti je to jasno jer si mi svojim saznanjem znatno olakšala posao." prođem pored njega, no on svejedno nastavi pričati. "Rezervirao sam nam stol u pola devet tako da bi bilo najbolje da krenemo ako želimo stići."

Opet me iznenadi kada se u sekundi stvori ispred mene i otvori mi vrata. Skoro da sam i zaboravila na njegove manire kojih nikad ne manjka. "Hvala", nervozno se nasmiješim te sjednem.

Nisam mislila da će ovo sve teći glatko, zapravo sam bila sigurna da ćemo se posvađati i prije nego što dođemo do današnje glavne destinacije u koju me vodi. Kako trenutno teče situacija, gotovo sam sigurna da to neće biti slučaj i iskreno mi je drago. Možda ovo ipak bude samo normalna večera na kojoj dvoje mladih ljudi pregovara o pomirenju. Imamo dovoljno vremena za ozbiljne teme, sad mi samo treba par sati kako bih se opustila i smirila u njegovoj prisutnosti.

Smiješno je što sam prije našeg susreta htjela čim prije razriješiti sve razmirice, a sada želim upravo suprotno.

"Kako ti je prošao dan?" Holdenov hrapav glas pomiješan čistim britanskim naglaskom ispuni moje uši i otjera sve misli koje su se trenutno okupljale u mojoj glavi.

Pogledam ga sa smiješkom te duboko uzdahnem prije nego krenem s dosadnim odgovorom. Nije li ova situacija već previše čudna? On ju baš mora činiti još neugodnijom... "Odmarala sam."

"Nadam se da si se dosta odmorila", na sekundu me pogleda prije nego vrati pogled prema cesti i malo ubrza. Iako u sebi pucam od sreće i harfe sviraju u čast njegovog ponovnog dolaska u moj život, izvana se trudim ostati staložena i ne ispasti previše čudna. Donekle mi uspijeva.

Ne bih se složila s tobom.

Sva sreća pa tebe nitko ne pita za mišljenje.

"Jesam, a ti?" upitam ga i gledam kako se njegova čeljust stišće i oči sužavaju dok rukama čvrsto stišće volan do te točke da mu ruke počinju blijedjeti.

"Jesam", naposljetku odgovori. Laže. Zašto mi, dovraga, laže?

"Holden..." planiram mu reći kako mi treba dati do znanja ako ga nešto muči, ali me presiječe prije nego završim svoj naum.

"Nemoj", istog trenutka me zaustavi. Zbunjeno ga pogledam, uopće ne shvaćajući zašto me zaustavlja. "Trenutno ne želim pričati o ičemu, samo se želim najesti u ugodnom društvu i ne misliti o budućnosti, može?"

Nijemo kimnem glavom još uvijek zbunjena njegovim čudnim ponašanjem. Ne razumijem zašto me ušutkava i ponaša se tako... Udaljeno. Kada me je pokupio ispred kuće činio se pričljivim, kao da je spreman dosta pričati o svemu, a sada me u potpunosti odbio.

"Stigli smo", nakon par minuta provedenih u tišini me obavijesti te izađe iz auta. Očekujem da će mi otvoriti vrata od auta, kako je to učinio pola sata prije i općenito pri svakom našem izlasku dok me nije posve razmazio, no to se ne događa te sada moram potrčati za njim hvatajući ubrzani ritam kojim se kreće preko parkirališta prema restoranu.

Nemam ni prilike promotriti vanjski izgled restorana u koji smo došli jer Holden toliko brzo hoda da ako zastanem, bit ću u velikom zaostatku i opet ću morati trčati kako bih ga dostigla. "Možeš malo usporiti?" ljutito upitam kada se nađemo ispred velikih vratiju restorana.

Ne kaže ništa već otvori vrata i pusti mene da prva uđem. Dok on rješava rezervaciju za recepcijom, ja iskoristim trenutak kako bih promotrila interijer u kojem se nalazimo. Sala je ogromna, obojena u krem boju s ponekim crnim detaljima, puna gostiju koji sa zadovoljstvom jedu posluženu hranu.

"Stol dvanaest", čujem kako kaže čovjek s recepcije Holdenu pa se odlučim sama uputiti tamo.

Prije no što sam sjela i uopće uspjela dotaknuti stolicu, velike ruke me preteknu i izmaknu ga iza mene. Progutam svu slinu koja mi se upravo skupila u ustima zbog ovog prizora i sjednem dok Holden gura stolac, zajedno sa mnom, bliže stolu. Neke stvari se nikada neće promijeniti.

"Naručio sam u tvoje ime", kratko kaže dok zauzima mjesto nasuprot mojemu. "Znaš... već ono što voliš."

Nekoliko trenutaka blijedo gledam u njega dok nam vrijeme prolazi u tišini. On svako malo pogledava na sat nestrpljivo čekajući jelo, a ja ga samo promatram. Je li moguće da se ponaša kao da se ništa nije dogodilo? Kao da nemamo o čemu drugom razgovarati? Kao da si nemamo štošta za reći?

Što ja onda radim ovdje? Došla sam kako bi mi razjasnio neke stvari, a ne da se tupo gledamo i čekamo večeru koja će ionako doći, pričali mi ili ne. Jednostavno ću puknuti jer me ubija činjenica da ne znam što se zapravo događa.

Sama započnem s pričom o tome zašto im nisam rekla. Malo mucam, ali pokušavam sve objasniti i otvoriti sve karte pred njime. Nema više laganja. Govorim mu sve što mi je na duši otkako se nismo vidjeli, a on samo kratko promrmlja kako nam je to sada najmanji problem dok i dalje tupo gleda u pod.

Najmanji problem? To je razlog zbog kojega se nismo čuli tjedan dana niti najobičnijom porukom. Je li to njegova definicija malog problema? Odsutan je i ne razmišlja, ali se usuđuje nešto reći?

Izgubim živce. "Mislim da je ovo bilo dovoljno", krenem ustati, ali on me odmah zaustavi stavivši ruku na moju.

"Kamo ćeš?" usudi se pitati.

Tako mi samo potvrdi da nema namjeru pričati o bilo čemu.

"Tamo gdje ti ne", ljutito odbrusim uhvativši torbicu pa istrgnem ruku iz njegove.

Očajno šapne. "Della, daj..."

"Della daj što?" stisnem usnice u ravnu liniju. "Došla sam ovdje i ti ne da me ignoriraš, nego čak i izbjegavaš moj pogled!"

On je taj koji me stalno upozoravao da gledam ljude u oči dok pričamo jer ćemo tako znati da smo iskreni. No što on sada radi? Jebeno izbjegava udahnuti u mom smjeru! Znam da sam ga povrijedila lažući o priznanju svojim roditeljima, ali trebam priliku da se ispričam, a trebao bi se ispričati i on.

"Sjedni, molim te. Ne radi scenu", prođe rukama kroz tu svoju prokleto savršenu kosu. "Imamo vremena, a večer još nije niti počela."

"Ne znam kakav je tvoj pogled na sve to", kažem sjedajući. "Ali meni je jako bitno da ovo sve riješimo jer boli, Holden. Boli me to što ne pričamo i što si tako hladan."

"Nisam hladan", frkne nosom. "Samo..."

"Samo što?" potičem ga na priču. "Moraš pustiti to iz sebe, a i ja ti se moram ispričati, no ne kanim to učiniti dok mi ne kažeš zašto mi nisi odgovorio ni na jedan jedini poziv!"

Uzdahne kružeći prstima po praznoj čaši. Čak ni vino još nije stiglo. "Ne želim ti lagati..."

"Onda i nemoj", jednostavno zaključim. Prije nismo ništa krili jedan od drugoga, što se sada tako znatno promijenilo?

"Prvo sam se užasno ljutio na tebe i nisam se mogao natjerati da ti se vratim", njegove riječi zabole me jače no što sam očekivala. "Nisam mislio da bi me ti ikada mogla tako izbaciti iz takta i reći te stvari. Gotovo si me uvjerila da nismo jedan za drugoga..."

Ali. Mora postojati ali. Reci mi da postoji prokleti ali nakon ovoga. Čini mi se kako nikada u životu nisam ovoliko psovala i klela.

"Ali ljubav će me uvijek vraćati k tebi, Della, baš uvijek, jer te neizmjerno volim."

Srce mi refleksno poskoči na njegove riječi, ali odlučim ga umiriti jer to nije ono što sam htjela čuti. I dalje je nervozan, prebacuje pogled s jedne ruke na drugu i trlja znojne dlanove. Čovječe, je li moguće da se dogodilo nešto toliko loše da on ne može normalno funkcionirati u mome društvu?

Suzdržim se od govorenja te dvije bitne riječi. "Još nešto?" nadam se da će mi još nešto ispričati.

"Ne." hladno dobaci, kao da je i ono malo emocija što ih je izvukao na površinu prije par sekundi nestalo.

Nastavim. "Sigurno?"

"Rekao sam ne!" mrzovoljno zareži na mene s drugog kraja stola i tada mu zazvoni mobitel.

Opsuje bez ikakvog zvuka i ustane od stola pokazavši mi prstom da ostanem na mjestu. Koliko se god trudio svojim starim navikama pokazati mi kako je sve u redu, tu su bile te neke nove, i ne baš male, stvari kojima je odavao kako je potpuno odsutan. Ovo nije isti Holden s kojim ja hodam. Nije mu čak ni sličan jer da je, sada bih znala razlog ovakvog ponašanja.

Brzo izvadim mobitel iz torbice kako bih poslala Xaviju poruku da dođe po mene. Ukoliko mi Holden ne prizna što se zapravo događa kada se vrati, odlazim doma i to s drugim prijevozom. Očito ovo i nije bila tako dobra ideja kao što se činila kada mi je u jutarnjim satima praktički naredio da se pojavim ovdje. Nismo ništa riješili niti on namjerava doticati tu temu. Kao da je zabranjena.

Lupanje vratima prene me iz misli te shvatim kako je on upravo izašao, prije nego što sam ja uopće stigla istipkati poruku svom propalom umjetniku. Zbunjeno skupim obrve i pojurim za njim.

"Holden!" vičem trčeći prema njegovom autu. Koji vrag?

Ravnodušno sjeda u auto kao da i ne čuje moje glasne urlike koji se ore parkiralištem. Ignorira li me svjesno? Danas sam bila toliko puna pitanja, a nisam dobila odgovor čak niti na ono najjednostavnije.

Paljenje motora potvrdi koju sumnju, a ja ne stižem do auta na vrijeme jer on već krene. Bezuspješno ga dozivam jer moj glas uvijek čuje, čuje ga i u najvećoj buci, ali sada se nije niti okrenuo da me pogleda. Nije me pogledao cijelo večer.

Suza mi krene niz obraz. Ne zato što je ova večera propala i što sam se, vrlo vjerojatno, osramotila pred čitavim restoranom, a i ljudima koji su se trenutno nalazili na parkiralištu, nego zbog toga što mi je ponovo to napravio. Ostavio me samu bez ikakve riječi i otišao. U kojem svijetu bi ovo moj Holden napravio?