(Evo jedan kraći part. Ne mogu vjerovati da se bližimo "vrhuncu" knjige. Inače, u prošlom poglavlju ste mi malo zakazali s komentarima pa vas molim da to malo popravite u ovom. Zaista me zanima kako sada komentirate Dellino ponašanje. Je li očvrsnula? Hvala na svemu. Volim vas xx)

I prošao je dan, dva, tri. Prošao je čitav tjedan da nisam čula ni glasa od Holdena Parksa. Niti jedan odgovoren poziv, niti jedna odgovorena ili čak otvorena poruka. Nije dolazio u Rumbu, što mi je osobno potvrdio gospodin Pieterson, a nisam ga htjela uznemiravati doma, iako mi se to sada čini kao dosta dobra ideja. Potrudila sam se učiniti sve kako bih ga navela samo na razgovor koji čak i ne zahtijevam da bude dug.

Trebala sam njega. Iz dna duše sam ga trebala da me sasluša i pokuša razumjeti. Unatoč svađi, sada se i ja djelomično lakše osjećam jer mama i tata znaju za nas. Bila je istina kada je rekao da će biti olakšavajuće kada prvenstveno sama sebi priznam osjećaje prema njemu, a ispada da sam te osjećaje imala od prvog dana, od prvog susreta. Znala sam da će nastavak našeg druženja biti loš za mene, a i za njega, ali bila sam tako sebična te me uopće nije bilo briga.

Jedino sam znala da ga želim samo za sebe. Svu njegovu dobrotu i toplinu, razumijevanje i podršku, baš sve, pa čak i tugu. Sve bih to preuzela na sebe da njemu bude lakše, a on se nije udostojio niti javiti.

Budi me par kucaja po prozorskom staklu. Lijeno otvorim oči i trepnem par puta kako bi mi se vid razbistrio. Posegnem za mobitelom. Dva ujutro je. Zaspala sam prije svega pola sata i oči su mi još natečene od suza. Prekrijem se preko glave misleći da mi se samo učinilo, možda je samo grana od staroga hrasta narasla do ovdje, ali lupanje po živcima ne prestaje. Buka se čuje puno jače jer je gluho doba noći te cijelom kućom vlada mir i tišina.

Oprezno se okrenem i razrogačim oči kada shvatim tko se nalazio ispred moga prozora. Bilo je par trenutaka u kojima sam se predomišljala hoću li mu otvoriti ili ne, no nakon svega što sam prošla u zadnjih tjedan dana, od njegovog ignoriranja do ne javljanja na mobitel ili odgovaranja na prokletu poruku, odlučim ostati pri odluci da mu neću otvoriti prozor. Neću mu dopustiti da uđe.

Priuštio mi je mnogo toga, i dobroga i lošega, to ne mogu poreći, ali me stavio i na ogromnu muku pa sada meni treba vremena da se ohladim.

Krajičkom oka popratim njegov idući pokret. Odjednom ga više nije bilo na prozoru. Oprezno ustanem kako bih prišla zastoru koji namjeravam zatvoriti. Srce mi stane na nekoliko sekundi kada ugledam Holdena na balkonu s kamenom u ruci. Ne znam jesam li sledila zbog samog prizora koji se odvijao ispred mene ili jer sam ga napokon vidjela.

Mlatnem rukama kako bih ga pokušala otjerati, a on samo odmahne glavom i mimikom mi objasni da se odmaknem od tog mjesta jer će on razbiti staklo kako bi ušao. Da me nije bilo strah buke koju bi tada napravio, vjerojatno bih tjerala inat; vratila se u krevet i pustila ga da uništi prozor i staklena vrata od balkona. Pustila bih ga da sve uništi jer bi čak i to manje boljelo nego njegovo ignoriranje.

Očajno izdahnem te na kraju popustim otključavši malu bravu jednim pokretom. Dok sam čekala da uđe i kaže što treba, protrljala sam oči kako bih se razbudila.

Započnem kada shvatim da ne ulazi iako sam mu otvorila. "Ipak si odlučio doći?"

Zamišljenim izrazom lica inače bi me natjerao na brigu, ali sada me nije kupio. Ne zanima me više kakvih problema ima jer sam ih i ja imala zadnjih tjedan dana pa nikome ništa. Iako smo možda prekinuli, nije se potrudio ni provjeriti kako sam, a tvrdio je da sam mu cijeli svijet. I više od toga.

"Reci što trebaš ili idi, Holden", zaboli me svaki dio tijela kada njegovo ime prijeđe preko mojih usnica. "Nemam živaca za ovo sada."

"Nemoj tako", zakorači unutra i pokuša mi dotaknuti ruku koju ja vješto izmaknem, baš onako kako se on ponašao prema meni. "Trebalo mi je vremena, kao i tebi."

Pokušam zakolutati očima, ali me glava previše boli od ne spavanja pa odlučim preskočiti tu reakciju i samo krenem na ono bitno. "Provela sam svaku minutu prošlog tjedna tražeći te", ostvarimo kontakt očima. "Pokušavala sam te zamoliti da me saslušaš. Da mi odgovoriš na koji poziv od njih stotinu koje sam ti uputila. Da pokušaš otvoriti poruku jer bi jedno današnje viđenje te poruke značilo da ti je stalo barem toliko da si se udostojio pročitati što piše. A ti?"

Ponovo mu priđem i uperim prst u njega. "Nisi napravio ništa od toga pa zato sada niti mene nije briga. Nisam si bila uzela vremena tada, ali sada hoću i zato te lijepo molim da izađeš i pustiš me da se sama nosim sa svojim problemima."

Omotam ruke oko vlastitoga tijela i okrenem mu leđa te čvrsto zagrizem unutrašnjost obraza kako ne bih pustila suze pred njime. Kada sam trebala najveću podršku od njega, nije bio ovdje. Posvađala sam se s vlastitim roditeljima i praktički napravila razdor u obitelji zbog svoje ljubavi prema Holdenu jer sam ga branila dok su oni nemilosrdno pljuvali po njemu, a on se ljutio zato što sam im tek tada rekla za to.

Stvar je u tome što si mu lagala, ne samo zato što si im tek sada rekla za vas.

Mrzim kada si u pravu, ali trenutno mi se osjećaji toliko miješaju da ne znam kako već nije došlo do neke gore reakcije. Ne želim ovoga puta popustiti na tom nivou, ali potrudila sam se, nitko ne može reći da nisam. Svim silama sam mu se htjela ispričati i popraviti naš odnos, no ispada kao da je sve bilo uzalud. Znam da sam kriva i neću to poreći, ali i on je. On me doveo do ovog stanja u kojem ne znam bih li trebala okrenuti drugi obraz jer postoji mogućnost da mi ga sudbina pomiluje ili opali još veći šamar u budućnosti.

"Della..." prošapće. "Imao sam nekog posla, a i zaista sam si trebao posložiti neke stvari. Taj dan mi je prošlo kroz glavu milijun loših misli o tome kako ti i ja možda zaista nismo jedan za drugoga. Ne mogu biti s nekim tko nema povjerenja u mene, veza se, osim na ljubavi i još nekim faktorima, treba temeljita i na uzajamnom povjerenju koje ti i ja očito nemamo."

Uvrijedim se. "Posao ti je bio bitniji od mene?"

Uznemireno stavi obje ruke na potiljak i duboko izdahne. "Sada definitivno nije pravo vrijeme za priču o tome što sam ja radio..."

Pričao je tako hladno i na neobjašnjivi način smireno. Kada bismo pričali o ozbiljnim temama, nije bio samo razuman. Brinuo se i razgovarao s puno više emocija, pokušavao je racionalno riješiti problem. Zajedno sa mnom. A sada više kao da ide linijom manjeg otpora. Ja stvarno ne znam što se događa s njim i je li to jedan od načina da mi se ispriča ili što.

"Holden, nećemo ovo tek tako riješiti. Znam da sam ti nanijela puno boli, ali dobro znaš kakvi su moji roditelji. To me ne opravdava previše jer sam dosta kasnila sa svojim priznanjem, ali koji je tvoj razlog?"

Pokuša nešto reći, ali ga prekinem. "K vragu, ja ne znam više što ću sa sobom!Toliko mi je muka od svega. Previše sam živčana i nervozna, a ti mi baš nikako ne pomažeš!" pokušavam se ne derati već samo malo glasnije šaptati.

"Della, iskreno ne znam niti kako da sebi pomognem nakon svega..." začujem njegov glas u pozadini. Nije se pomaknuo s mjesta dok sam ja sobu prohodala već nekoliko puta.

"Branim te pred svima jer mi toliko značiš i imam samo riječi hvale za tebe, ali što je ovo? Kao da si upravo potvrdio njihove riječi. Iako sam ti lagala u vezi toga jesam li im rekla baš tada, nikada nisam prestala biti na tvojoj strani i namjeravala sam im reći, kunem se čime god želiš!"

Uhvativši me potpuno nespremnu, povuče me u jedan čvrst zagrljaj. Gotovo mu se cijela prepustim jer mi je toliko nedostajao, ali sačuvam toliko dostojanstva da ne prijeđem preko svega tako lako.

Grubo ga odgurnem od sebe. "Imamo pravo. Ovo neće ići. Otkako smo u vezi naš nam je odnos uzrokovao više boli no išta drugo", izdahnem zrak koji sam zadržavala dok sam punom parom pričala. "Idi, molim te."

Slomljena sam pa ni sama ne mogu vjerovati što govorim. Jesam li sigurna u svoje riječi? U ovo što pričam? Želim li to?

"Ja..." pročisti hrapavi glas. Stisne zube toliko jako da mu se čeljust zategla i jasno ocrtala. Vidi se da se pokušava iskontrolirati, a ja nemam pojma zašto. "Kako želiš..."

Vidim kako stoji i predomišlja se hoće li napraviti par koraka prema meni ili u nazad prema prozoru. Ustuknem kako bih mu dala do znanja da ga trenutno ne želim ovdje i sama krenem prema krevetu. Noćas je došao, ali neće se zadržati, a na to još nisam navikla.

Probam ostati ravnodušna pa jednostavno legnem u krevet. Pokrijem se do pasa i slušam kako pritvara prozor za sobom. Na silu zatvorim oči da uhvatim još malo sna prije no što ponovo ustanem za posao.

"Sutra ću doći i idemo na večeru", nakon nekoliko sekundi čujem teški britanski naglasak koji i nije baš iznosio pitanje. Ovo je praktički bila zapovijed koju sam bila primorana poslušati. "Očekujem te ispred kuće u osam."

Ali željela sam je poslušati.

"Probat ću ti sve objasniti, dobro?"

Kimnem glavom i, sada sigurna da je otišao, pustim suze da natope moj bijeli jastuk. Uništava me ova borba osjećaja prema njemu. Znam da je iz puno razloga krivo, ali meni se činilo pravo i ne postoji puno stvari koje na to mogu utjecati tako jako da promijene moj odnos prema Holdenu jer ga volim. Duboko sam zaljubljena u njega unatoč svemu.