(Here you go, people. Nadam se da će vam ae svidjeti, žao mi je što opet kasnim. M, hvala ti na pomoći. Sljedeći nastavak sam već sada počela pisati tako da se nadam da idući vikend neće biti problema. Ostavite vote/komentar i čujemo se. Usput, ne mogu vjerovati da smo već na 36. nastavkuuuuu :O hvala na svemu. Volim vas xx)

Umorno se vučem stepenicama koje vode do Beccinog i Xavijevog stana i putem preklinjem njihovu glupu odluku da se nasele na najvišem mogućem katu kako bi imali pogled na cijeli grad. Išla bih dizalom da nije vječito pun ili u kvaru... Danas je, vidi čuda, ponovo pokvaren i samo Bog zna kada će ga popraviti.

Duboko uzdahnem kad se napokon nađem na odgovarajućem katu. Jedva dođem do ulaznih vrata jer me u svakom naumu da se pomaknem s mjesta sprječavaju niže štikle koje sam odlučila obući kako bih izgledala barem malo dostojno svih otmjenih ljudi na poslu, a i tata često inzistira na tome, kao da balerinke nisu dovoljne. O izgledu lica i frizure neću niti govoriti, prepala bih se sama sebe da sam se vidjela.

Pokucam na poznata, bijela vrata te se malo odmaknem kako bih, prije no što uđem, mogla na brzinu izuti bež salonke prije nego li izgubim sposobnost hodanja. Becca je bila ta koja ih je otvorila zbunjeno me odmjerivši nakon što me zapazila na svom kućnom pragu. Nismo se ništa unaprijed dogovarale pa ju je moja pojava vjerojatno zatekla.

"Nećeš me pozdraviti?" nervozno se nasmiješim kako bih prekinula tišinu. Zar baš toliko loše izgledam?

"Da, da", istog trenutka se probudi iz transa i povuče me u zagrljaj. "Jesi li ti dobro? Nisi li trebala biti na poslu?" napadne me pitanjima čim se odmakne od vrata kako bih mogla proći u stan. Ukratko joj kažem kako sam danas odlučila završiti na vrijeme i ne raditi prekovremeno kao što sam to obično činila. Danas jednostavno nije bio moj dan. Kao niti jedan u zadnjih tjedan dana.

Prvo što osjetim je ustajali zrak i svježi miris boje svugdje po stanu, a izgleda kao da ga je bomba raznijela. Nisam vidjela ništa novo na podu, bili su to uobičajene boje, kistovi, papiri, pa i prazne bočice vode, hrana, slatkiši... Ne znam kako mogu živjeti u ovom smradu i neredu. "Kada ste zadnji put počistili stan?" upitam ju ne skidajući pogled s poda koji je gotovo cijeli prekriven raznim Xavijevim eksperimentima.

"Nemoj me uopće ništa pitati, Della, jedva preživljavam s tim kretenom", duboko uzdahne te sjedne na kauč koji je također prekriven svakakvim skicama i praznim omotima od čokoladica. "I nemoj izbjegavati ona bitnija pitanja!"

"Hoćeš li mi prvo posuditi neku udobniju odjeću? Umirem u ovome cijeli dan", kažem kako bih promijenila temu.

Oči joj se pretvore u tanke proreze kada me prokuži. "Idi", dramatično odgovori stavivši ruku na čelo kao da umire. "Pronađi u mojoj sobi nešto, posluži se ormarom."

Izvijem usnice u umoran osmijeh. Zaista sam umorna od svega lošega što se dogodilo počevši od mojih roditelja pa do Holdena i naše svađe. Rebecca djelomično zna priču o onome što se dogodilo jučer navečer, ali ne zna za incident koji je izbio danas ujutro. Voljela bih izbjeći razgovor, ali to će svakako biti nemoguće pored ovo dvoje zabadala, no o tome ću razmišljati kada bude vrijeme. Mahnem rukom i zahvalim joj, a zatim se zaputim u njezinu sobu ostavivši torbu na kuhinjskom pultu.

Stan i nije bio baš toliko velik, a zidovi nisu bili posebno debeli pa nisam mogla ne čuti Rebeccino telefoniranje. Xavija je častila divnim riječima poput kretenčino, majmune, idiote maloumni i slično, a zatim mu zaprijetila trganjem kistova da donese još jednu porciju kineske hrane za mene. Mislim, to i nije bilo tako čudno za njih jer se na tim uvredama temeljio njihov odnos, no, koliko se god bili u stanju izvrijeđati, toliko su se jako voljeli.

Ne uspijem previše pospremiti Beccin nered, ali opet dovoljno da napravim čist puteljak do ormara. Doslovce je odvratno koliko ta žena može biti neuredna. Znam i ja ostaviti neke stvari iza sebe, ali mi se nikada u životu nije dogodila situacija da ne mogu ući u sobu zbog kaosa koji unutra vlada, a unatoč spremačicama ja sama pospremam. U istoj smo poziciji, samo što ja imam još veću sobu. Nakon što pojedemo čeka nas pospremanje, natjerat ću ih da čitav stan dovedu u red.

Iz ormara izvučem obične, crne tajice i neku majicu kratkih rukava. Danas je jako zahladilo, kao da više i nije kraj ljeta. Nebo se iz modro plave prelilo u sivu boju, a Washingtonom se cijeli dan širio miris kiše. Čak će i nebo noćas plakati sa mnom.

U dnevni boravak ušetam svježe presvučena i odmah primijetim da se Becca pokrenula. Pospremila je većinu smeća s i oko kauča te je sve suđe stavila u perilicu. Jedna od boljih stvari kada dođem ovdje je da Rebecca i Xavi osjete barem malo srama kada sam i ja u stanu, iako sam im najbolja. "Hajde sada", obriše ruke do kraja. "Pričaj."

Brzo pokušam smisliti neko dobro pitanje. "A gdje je Xavi?" upitam ju praveći se da nisam čula njihov tih razgovor.

Becca preokrene očima. "Nisam glupa, vidim što radiš", upozori me. "Pokušavaš me omesti kako bih popustila o toj temi, ali ovaj puta to neće ići. Želim da mi ispričaš sve i to odmah sad."

Mentalno se udarim u glavu kad shvatim da je opet prokužila moj, ne tako očit, pokušaj mijenjanja teme. "Dobro sam, Becca, stvarno. Ne moraš se brinuti", slažem kako bih ju malo umirila, ali sve što dobijem od nje je pogled neodobravanja i izvijenu obrvu.

"U redu. Nisam dobro", mlatnem rukama i prva popustim. "Naravno da nisam, pa imam osjećaj da mi je netko istrgnuo cijelo srce iz prsnog koša. Boli. Sama činjenica da roditelji ne prepuštaju u ruke vlastite odluke, iako su one samo moje, me ubija. A znaš li što je zapravo najgore?" zaustavim se kako bih se smirila jer mi ne treba ponovno plakanje. Dosta puta sam plakala zbog njihovih usranih postupaka, mislim da sam presušila. "Nije mi toliko stalo do njihovih uvreda koliko mi je stalo do toga da sam ga izgubila."

"Sjedne do mene i ponovno mi pruži utjehu u svome zagrljaju. "Becca, izgubila sam osobu koja mi je donijela više sreće nego itko drugi na ovom svijetu."

"Ne znam bih li se trebala uvrijediti na ovo ili što?" ovaj joj pokušaj nasmijavanja ne prođe dobro. Odmaknem se od nje te usmjerim pogled na pod kada zarijem lice u dlanove. Osjećaj gorčine je postao još veći kad sam rekla sve što mi se motalo po umu na glas. Kao da me tek sada udarila surova realnost i pomela za sobom sve lijepe trenutke koje smo ikad podijelili. Jesam li ga stvarno izgubila?

"Gledaj, nisam neki stručnjak za veze kao što, ali proći ćete kroz to, Della. Nakon svega, dokazao mi je da te voli, a to znaš i ti", pokušam se nadovezati na to, ali mi ona jednostavno ne dopusti. "Koliko god da vam je trenutačno teško, ako je vaša ljubav zaista toliko jaka koliko tvrdite, isplivat ćete iz ovakvih situacija. Ne može se ljutiti zauvijek, zar ne?"

Da se radi o nekoj bezveznoj stvari kao kod onih svađica koje smo prije imali, ne bih se bunila. Istog trenutka bih povjerovala u njezine riječi, no ovo je bila epska svađa i ne znam hoćemo li prijeći preko toga. Becca nije vidjela njegov razočarani pogled nije govorio da bi me mogao nastaviti voljeti nakon takvog fijaska kada je odlazio iz hotelske sobe.

"Ovo nije jedna od situacija u kojoj će mi oprostiti za to što sam mu priuštila", napokon prozborim, a onda ukratko prepričam tijek današnjeg jutra. "Da budemo iskreni, mislim da ja njemu ne bih mogla oprostiti takvu situaciju u kojoj smo se jučer našli zbog mene." riječi teško prelaze preko mojih usana jer me boli sama pomisao da će on uskoro prijeći preko svega što smo imali, dok ću ja ostati u njegovoj sjeni i umirati bez njegovog prisustva.

"Oduvijek sam mrzila tu kučku", zareži pa me na kratko natjera na smijeh. "Ali sada bez šale. Vjeruj mi kada ti kažem da će sve doći na svoje mjesto", ponovi prije no što čujemo otključavanje vrata. "Ako je suđeno, dogodit će se, ali ne mogu te gledati tako tužnu, Della."

Odlučim joj se ispričati pa da završimo s ovom temom jer neću imati živaca još jednom prodiskutirati sa Xavijem o svemu. "Oprosti što sam odmah došla ovdje, ali stvarno nisam mogla ići doma i slušati još jednu svađu s roditeljima. Psihički sam gotova, a još nije ni približno kraj svim problemima koji me tek čekaju."

"Della!" Xavi mi se poveseli čim ostavi vrećice s brzom hranom na stolu. Skočim mu u zagrljaj i ostanem tamo nekoliko trenutaka. "Tako mi je drago što si nam došla. Kome ili čemu dugujemo tu čast?"

Još uvijek odmarajući glavu na njegovom ramenu, palcem spretno obrišem suzu te se zatim odmaknem od njega. Danas nema plakanja. "Pretpostavljam da vam je danas sretan dan." namignem mu.

"Donio sam neki novi film iz knjižnice koji kasnije možemo pogledati", Xavi nikada nije vjerovao u modernu tehnologiju. Jedva da su imali televizor, i to uz Beccin nagovor. Nisu imali niti laptop, a stari DVD se tamo nalazio jer ga je on već posjedovao prije no što je upoznao Beccu. Xavi je dane provodio čitajući u knjižnici ako nije imao inspiracije slikati ili već nešto izrađivati kod kuće. "A sada idemo jesti dok se ne ohladi."

Oboje me upitno pogledaju pa ja samo kimnem glavom. "Samo da javim Peyton da neću dolaziti doma danas."

Hitro potražim mobitel i tipkam Peyton kratku poruku ne mareći što će mama i tata reći. Uživat ću u ovoj večeri s njima koliko god mogu. Već sam i zaboravila koliko mi je nedostajalo njihovo društvo, a oboje mi toliko gode. Dok sam god živa, znam da ću imati njihovu podršku i svu sigurnost ovoga svijeta, čak i ako me svi ostali napuste. Čak i ako me Holden napustio.

Čak i ako je to značilo zauvijek.