(Bila sam užasno zauzeta preko vikenda i zato nastavak kasni. Patim od loše organizacije vremena i ništa ne stižem. To su vam velike borbe haha. Uglavnom, evo nas ovdje. Krećemo se haha. Nadam se da će vam se svidjeti. Ostavite neki trag da ste bili ovdje, puno bi mi značilo. Ispravim kad stignem. Volim vas xx)

"Della?" Peytonin glas se proširi hodnikom pa ja automatski krenem obrisati sve tragove suza s lica kako ne bi ništa primijetila, ali ne ide. Ništa mi u životu ne ide po planu. "Della!"

"Tu sam", nekako se uspijem oglasiti te se ona za sekundu pojavi ispred vrata. "Što trebaš?"

"Plakala si?" razrogači oči kada me spazi na krevetu i brzo mi priđe. "Vidjela sam tvojeg pratioca kako izlazi iz restorana..."

"Holden", ubacim se. "Zove se Holden."

"Holden je izgledao gotovo kao ti, samo sto nije doslovce plakao", prizna. "Što se ovdje, pobogu, dogodilo? O čemu mama priča?"

Ne pronađem neke jednostavne riječi kako bih objasnila trenutačnu situaciju pa se moje pričanje malo oduži dok na stražnji izlaz idemo iz hotela. Sve je bilo popraćeno mojim bolnim jecanjem koje zapravo nije bilo zbog fizičke boli. Unutra sam gorjela i sve me peklo. Danas je trebao biti Peytonin dan i nisam joj ga trebala upropastiti ovime, ali naprosto si ne mogu pomoći. Ne znam kako. Samo želim što prije stići kući i zavući se u krevet.

Peyton me odlučila odvesti da ne moram ići s roditeljima jer bi me ta vožnja koštala previše živaca. Znam da razgovor o ovome danas neću izbjeći, mama je vjerojatno sve već rekla tati, ali i meni treba barem jedna noć da mi se sve slegne pa ću sutra pametnije razmišljati. Zapravo, niti ova noć mi neće pomoći da smislim dovoljno dobar izgovor za sve što se dogodilo.

Poprilično smo se glatko izvukle iz hotela i požurile na parkiralište gdje nas je čekao vozač. Osim što me tješila svojim divnim riječima koje mi sada, nažalost, nisu previše dolazile do glave, pružila mi je i sigurnost u svojem zagrljaju, baš kao nekada. Opet smo ona i ja na samome početku gdje nije bilo nikog drugog da nam bude emocionalni oslonac. Na početku kada još nisam upoznala Beccu i Xavija, kada ona još nije znala Elliota.

Kada ja nisam poznavala Holdena.

* * *

Sedam je sati, ali jutro nije kao svako drugo. Izgledalo je normalno, ali bilo je sve osim toga.

Trčeći, sljedila sam poznatu rutu koju smo Holden i ja prošli nekoliko puta kada me tjerao na ranojutarnje trčanje. Mislila sam tako razbistriti misli prije no što se svi ukućani probude.

Prošlu noć nisam pretjerano spavala. Možda sam sklopila oči na svega pola sata jer mi dečko prokleto crnih očiju nije napuštao glavu. Dogodilo se ono što mi je i sam rekao; toliko je okupirao moje misli da me boljelo sve što je njega boljelo, a vjerujem da sam ga jako povrijedila svojim riječima jučer. Oboje smo brzopleto izgovorili milijun stvari koje, u stvari, nismo ozbiljno mislili. Barem ja nisam...

Nakon što me Peyton ostavila kod kuće, vratila se na proslavu zaruka jer nije bilo još tako kasno, a i morala je ostati tamo kako bi ispratila sve goste. Obećala je vratiti se da još popričamo, ali u tri ujutro ju zaista više nisam željela zamarati pa sam se pravila da spavam. Vješto je ostavila poljubac na mome čelu i tiho izašla iz sobe, vjerojatno sretna što sam zaspala. Jedino mi je drago što se više nije brinula.

Prije trčanja nazvala sam Rebeccu. Javila mi se iz dubokog sna, ali se ipak relativno brzo razbudila uz moje pričanje. Znala sam da sam pogriješila i da sam trebala slušati Holdena i nju kada su mi govorili da priznam roditeljima kako nas dvoje hodamo, ali zaista nisam pronalazila jednostavan način, a sada sam zaglavila u vlastitim govnima i ne vidim izlaz. Čak mi ni potpora koju mi pružaju Pey i Becca ne pomaže kako bi trebala.

Ako je ovo što imamo nešto pravo, vratit će mi se. Ne želim biti previše nadobudna u vezi toga, ali on se, na kraju, uvijek pokaže iznad svega razumnim čovjekom. Mora pronaći način kojim bi mi dozvolio da se iskupim. Više mi je potpuno svejedno što ću i kako s roditeljima jer mi je jako stalo do njega.

Obrišem još jednu toplu suzu s obraza prije no što bacim pogled na sat. Trčala sam četrdeset minuta i sve je tiho, kao da se nitko nije probudio pa odlučim iskoristiti tu povlasticu za brz prolaz do moje sobe.

Čim zakoračim na prvu stepenicu, shvatim kako Bog danas zaista nema milosti za mene. "Nismo završili razgovor od jučer."

"Moram se ići..." htjela sam završiti rečenicu s otuširati se, ali se odjednom predomislim. Završit ću s ovime danas. "Zapravo, imate pravo. Nismo završili s razgovorom."

Vratim se sve do kuhinje odakle sam čula mamin glas pa ugledam i tatu pored nje. Ne znam zašto sam uopće i pomišljala da je ono što je vidjela i čula zadržala samo za sebe i sama to riješila sa mnom. Ponekad imam zaista prevelika očekivanja za njih.

"Mislim da bi bilo u redu da nam se ispričaš nakon svega, zar ne?"

"Za što bih se ja vama trebala ispričati?" istog trena poludim. "Za svoj privatan život?"

Tata povisi ton. "Tvoj privatan život utječe i na nas, Della. Taj dečko te jučer pokušao iskoristiti, a da ne spominjem da ga skrivaš već neko vrijeme. Tvoja majka i ja nismo ludi, znamo da se to između vas nije zbilo preko noći!"

Čvrsto stisnem rub majice. "Ma što vi znate o meni? Ako me toliko dobro poznajete, zašto prije niste primijetili da je nešto drugačije?" potpuno se razbjesnim. "Da imam osjećaj povjerenja prema vama, zar ne misliš da bih vam rekla za Holdena i mene odmah na početku?"

"Ne razgovaraj se tako s ocem", naglasi mama te mi pruži pogled pun razočarenja. "Ne prestaješ sramotiti ovu obitelj. Što se događa s tobom? Zašto moraš biti toliko drugačija u svemu? Toliko drugačija od Peyton?"

Zakolutam očima. Ponovo. Ponovo me uspoređuju s njom. Volim ju više no što itko može zamisliti, povezane smo na nekim skroz novim nivoima i imamo drugačiji odnos od ostalih braće i sestara u drugim obiteljima te znam da ona nije kriva za njihove postupke, ali čemu ovo? Znaju li koliko se loše osjećam kada mi nabijaju na nos to što nisam sestrin klon?

"Vi zaista morate prestati", napokon joj se usudim odgovoriti. "Morate me prestati uspoređivati s njom. Ja jesam drugačija, ali drugačije ne mora nužno biti loše i to zna već svaka ptica na grani. Nismo mi krive što nam pokušavate upravljati životima. Kod Peyton vam to možda uspijeva, ali kod mene ne. Ja Holdena zaista volim i ne vidim ništa krivo u tome."

"Jesmo li te tako učili?" primijeti mama. "Jesmo li zato toliko ulagali u tebe? Da bi nam ovako drsko uzvraćala? Da bi do kasno u noć hodala po nekakvim kafićima s tom droljom koju nazivaš najboljom prijateljicom, propalim umjetnikom i vojnikom koji nema budućnosti?"

Zinem na sve izgovorene riječi. Ona je ta koja je Xavija prozvala propalim umjetnikom, a mi smo nastavili zezanciju nazvavši ga tako i u kontaktima na mobitelu, ali Rebeccu je ovoga puta nazvala droljom, a Holdena vojnikom bez budućnosti. Odakle joj pravo takvom pogrdnim imenima nazivati moje prijatelje koji su sve ove najteže godine bili tu uz mene kada ona i tata nisu?

"Ne znam kako ti nije neugodno pričati takve gluposti o jednima od najboljih ljudi koje znam", suspregnem se kako ne bih ispustila novo more preko svojih obraza. Oni ne zaslužuju vidjeti ni suze. "Ne dozvoljavam da se tako razgovarate o njima jer od vas zaslužuju puno bolje no što su na kraju dobili. Bio bi r..."

Tihi koraci ipak uspiju prekinuti našu glasnu prepirku u kuhinji kada gospođa Schmitt uđe u prostoriju. Živčano udarim rukom o stol. Della od prije tjedan dana vjerojatno bi bilo kako željela izbjeći ovaj razgovor te bi se šarmantno povukla u svoju sobu ako bi joj se pružila ovakva prilika, ali današnja Della koja samu sebe bodri da ostane pribrana i čvrsto na zemlji dok ne riješi probleme.

"Recite", tata okrene ploču te joj se pristojno obrati. Neće se oni sramotiti pred drugima. Jedino Peyton i ja imamo priliku vidjeti njihovo drugo lice.

"U stvari trebam gospođicu Dellu", kaže okrenuvši se prema meni. "Ovo sam našla u vašem ormaru pa sam se zapitala bih li je trebala baciti? Nisam prepoznala marku ma pretpostavljam da nije vaše."

Uspaničarim se kada ugledam Holdenovu majicu u njezinim rukama. Tata me ošine brzim pogledom te se u sljedećem trenutku borimo za vlasništvom nad tim komadom odjeće. Na kraju on ipak popusti, a ja prigrlim Holdenovu majicu uza svoje grudi odmah osjetivši opojan miris njegova omekšivača koji me u trenutku smirio. Baš kao da se dečko prokleto crnih očiju nalazi pored mene i pruža mi podršku.

Između ostaloga, kako ju je samo našla? Bila sam sigurna da ju je Holden spremio negdje na sigurno.

"Gospođo Schmitt", kaže strožim glasom. "Molim vas da nas ispričate."

Ona kimne glavom pogledavši me, ali ja se ne udostojim uzvratiti pogled. Ne nakon što me ovako izdala pred roditeljima. Uvijek gura nos gdje mu nije mjesto, a ovo je bila samo kap koja je prelila čašu. Ulila je ulje na već rasplamsanu vatru.

"Objasni ovo!" zaurla na mene. "Rekao sam ti da objasniš ovo! T-taj muškarac", puno mržnje mota se po tatinom brzopletom jeziku. "Bio je ovdje. U našoj kući bez našeg znanja i to u tvojoj sobi!"

"Koliko godina ja imam?" uzvratim mu jednako glasno te mi suze nekontrolirano ipak napuste oči kada ih čvrsti stisnem nadajući se da ipak sanjam. I one su me iznevjerile. Vlastite oči. "Nemam li nekakva prava, ha? Nije li na meni odluka s kime ću lijegati u krevet i koga ću voljeti, tata?"

"Prostakušo jedna!" oglasi se i mama. "Ne možeš njega voljeti. Takvo što se nikada neće ostvariti, kako možeš zamišljati budućnost s jednim... nitkovom. On je nitko i ništa, Della, zar ne vidiš to?"

Ogroman val krivice preplavi mi srce znajući da sam upravo ja kriva za to. Holden im se mogao dokazati i to nikada ne bi prestao raditi jer zna koliko mi to znači, a ja mu nisam dala čak niti jednu jedinu šansu. Kakva sam ja to osoba?

"Priznajem da sam vam trebala reći za Holdenovu i moju vezu, ali kako? Kako kada se ovako ponašate? Nije vam ništa skrivio, a vi ga samo tako napadate i vrijeđate. Kakvi ste vi to ljudi?"

"Ako se ti sramiš tog dečka..."

"Ne!" zaustavim ga. "Ne sramim se Holdena. Možda je tako izgledalo, ali sada sam ovdje da vam jasno i glasno kažem kako volim tog čovjeka. Volim ga jer je on iznad svega velik čovjek. Velik ovdje", lupim šakom na mjesto gdje kuca srce. "A to cijenim više od ičega na ovome svijetu."

Teško izdahnem zbog svog tereta kojeg godinama nosim na sebi. Svakome njegov križ u jednom trenutku postane prevelik, ali kao što Holden kaže, Bog nam nikada ne daje više od onoga što možemo podnijeti. Ne znam koja je moja zadaća na zemlji, ali znam da moram još izdržati jer mi On svaki puta da snagu da ustanem.

S njegovom majicom u ruci, okrenem se na peti i ignoriram mamino blebetanje o ratu koje čujem u pozadini. Kakve on ima veze s ratom između SAD-a i Rusije koji je, u par navrata, samo spomenut? Nakon ove svađe s njima osjećam se puno jače i odlučnije priznati Holdenu svoje osjećaje, a sada me više nikakve tajne i laži ne sprječavaju. Danas ću mu se javiti i reći da sam sve riješila i da sam im sve rekla, u nekoj nadi da će naći razumijevanja za mene kao što ga je do sada pronalazio.

Zaključam vrata za sobom i brzo potražim mobitel. Okrenem dobro mi poznat broj i pričekam trenutak, ali uzalud jer me već nakon par sekundi prebaci na govornu poštu. Razočarano prekinem poziv i odlučim pričekati da se situacija i emocije malo smire. U meni buja snažna oluja i ne znam kako ću se nositi s njome kada više nemam svoj glavni i najjači oslonac. Njega.

Charles Darwin je rekao kako nisu loša samo vremena, nego i ljudi. Moram priznati kako smo, na kraju svega, Holden i ja jednostavno dospjeli na svijet u krivom vremenu okruženi krivim ljudima, ali će mi on i dalje biti jedina želja kada ujutro ustanem i posljednja kada idem navečer idem spavati. Uvijek je i bio samo on.