(Ovo je valjda jedini part koji pišem čitav tjedan, svaki dan po malo jer vam ga želim prenijet baš onako kako sam zamislila. Možda ima grešaka jer sam brzo pisala da mi misli ne pobjegnu iz glave, ispravit ću ih sutra. 3000 riječi je pred vama kao i cijela noć haha. Hvala svima koji čitate. Ostavite mi koji komentar i glas. Volim vas xx)

Holden me nježno vodio prema slobodnoj sobi jer mi je alkohol previše udario u glavu da bih mogla stajati. U svakom slučaju je jedna stvar bila istinita; nisam više obraćala pozornost na problem s roditeljima i živjela sam u trenutku. U trenutku u kojem me Holden vodi do sobe vjerojatno da mi bude moralna podrška kada ću povratiti sve što sam popila i pojela zadnja tri sata. Ne mogu vjerovati da se tako sramotim pred njime, ali pretpostavljam da je takvo što trebao očekivati kada je odlučio biti sa mnom.

Nije mi bilo bitno što sam se osjećala tako slabo, nego to da sam radila isto što svima savjetujem da ne rade; bježala sam od problema. Bilo mi je lakše popiti par čaša nego priznati mami i tati da sam s Holdenom bez obzira na posljedice. To je moj život i oni njime ne bi trebali upravljati, nemaju te ovlasti. Samo... sve propadne u vodu kada se zapravo nađem u takvoj situaciji i ispadnem kukavica.

A on? On se uvijek uspijeva kontrolirati. Baš me zanima je li se taj muškarac ikada u životu napio. Ne radi se sada samo o tome, već općenito o situacijama u kojima se nađemo u životu. Ponekad imam osjećaj kao da je njegov život prožet nekakvim pravilima i ograničenjima, a to u stvari nije istina. Možeš biti opušten i sretan bez činenja loših stvari.

U trenutku je otključao vrata. "Trebaš malo hladne vode", trznem se na njegov glas i jednostavno kimnem glavom dok me već u idućem trenutku vodi prema malenoj kupaonici.

Pusti vodu da teče po mojim rukama te odstupi za korak, a ja krenem močiti vrat kako bih se malo razbudila. "Pričekat ću te vani."

Zatvorim oči na nekoliko trenutaka kada osjetim par hladnih kapljica da mi se spuštaju niz leđa. Sljedeći pogled koji bacam na ogledalo me zapravo prestravi. Iz početka sam izgledala normalno, tek je neki pramen stršao tamo gdje nije trebao, šminka se još uvijek savršeno držala, ali što sam duže buljila u vlastiti odraz, shvaćala sam da nisam sretna. Dolazilo mi je do glave u kakvu sam se lažljivicu pretvorila. Lagala sam i dečku i roditeljima.

Obje ruke ponovo namočim te ih, tako hladne, položim na obraze. Nije me bilo briga što će se ono malo pudera koji me Becca natjerala da stavim razmazati. Nije me bilo briga hoću li izgledati poput pande nakon što mi se maskara i tuš razliju, a najmanje me bilobriga što će me Holden vidjeti takvu. Praktički je potpisao za to.

Nije znao u što se upušta...

Šuti, molim te.

Kada smo već kod njega, on i dalje stoji naslonjen na okvir od vrata i promatra što radim. Nasmijem mu se jer sam tako sigurna da će mi on uvijek, neovisno o situaciji, uzvratiti osmijehom. Jedna je od onih osoba kojima ne treba razlog za smijeh zbog toga što se smijao samo kako bi drugima bilo ugodno i kako bi širio pozitivnu energiju. Uvijek zna što učiniti da bi poboljšao tuđi život.

No, je li se itko ikada zapitao što učiniti da on bude sretan? Nedostaje li njemu nešto u životu? Sigurna sam da nikome ruže ne cvatu vječno...

"Holden?" odmah zadobijem njegovu pozornost. "Što tebe čini sretnim?"

Svojim pitanjem izazovem maleni smiješak u kutu njegovih usnica. "Odakle sada to?"

Slegnem ramenima. "Samo želim znati jer..." priđem mu. "Ti uvijek činiš sve kako bi me usrećio i znaš gotovo sve o meni dok ja imam osjećaj da kod tebe nisam zagrebla ni površinu ispod koje se krije mnogo toga."

"Smeta ti to?" kimnem glavom. "Je li to ta stvar koja te toliko jako mučila?"

Drugo pitanje ostane visjeti u zraku jer nisam znala što odgovoriti. Baš zato što me tako dobro upoznao u proteklih par mjeseci zna da to nije jedini razlog moje uznemirenosti. "Znaš što? Ne trebam ni razmišljati o ovome", zbuni me svojom izjavom. "Ti me činiš neopisivo sretnim i ne znam hoću li ti se ikada moći odužiti za to."

Njegove usnice u trenutku krenu prema mojima, ali ga ja na vrijeme zaustavim. Neugodno mi je zbog svog alkohola koji sam danas popila i smrdim sama sebi. Obično je obrnuta situacija jer muški spol zaruži tako jako da idući dan ne mogu funkcionirati, ali ovoga sam puta ja bila iznimka. Nisam bila jako pijana, ali dovoljno da mi bude muka idućih pet dana.

"Imam stvarno loš zadah od alkohola i ne želim se sada ljubiti s tobom." odlučim biti iskrena s njime.

Zbilja? Ti si sada, u vezi ovako nebitne stvari, odlučila biti iskrena?

"Malo podrške, molila bih?" u sebi se svađam s unutarnjom Dellom.

Imaš pravo. Super Della, odlično ti ide!

Iako sam mogla osjetiti sarkazam u glasu svoje savjesti, to me nije spriječilo od prepoznavanja nasmijanog Holdena ispred mene. Zabavljam ga? "Zaista si savršena kada malo popiješ. Dođi ovamo."

Ipak me privuče k sebi i krene napasno ljubiti. Ovo je također bila nova strana Holdena koju sam najsporije upoznavala pa se sada nisam ni pokušavala pobuniti. Brzo sam uzvraćala poljupce u toj silnoj borbi jezicima koju je sam započeo. Ruke su mu nekako pronašle put do moje kose i zaplele se duboko u nju kvareći sav Peytonin trud oko slaganja te komplicirane punđe. Prihvativši izazov, objesila sam ruke oko njegova vrata i pokušala ga privući bliže sebi ako je to uopće bilo moguće.

Nogama sam mu obgrlila trup te me odmah izveo iz kupaonice. Jednom je rukom uspio zaključati vrata od sobe od koje smo jedino i mogli dobiti ključ pa me nježno polegnuo na krevet. Bio je dosta iznad mene kada je nastavljao spajati naše usnice. Nije se potpuno opustio jer je njegovo tijelo bilo krajnje glomazno naspram moga, ali sa sigurnošću mogu reći da Holden Parks želi ići korak dalje. Hoće li se sada dogoditi nešto za čime oboje strepimo?

Nestrpljivo odvezujem njegovu kravatu koju potom bacam na pod te otkopčam bijelu košulju ne brinući se o strganim gumbićima. To je možda zvučalo lako, ali borba za gornje mjesto neprestano se odvijala i bila je teška. Kada sam ga napokon zajahala oko torzoa, potrudio se što nježnije skinuti moju kompliciranu odjevnu kombinaciju, da slučajno ne bi potrgao divnu čipku koja se protezala čitavom haljinom. I u najnapetijim trenucima on je izvlačio džentlmena iz sebe.

I svaki je idući poljubac bio pun žudnje, dodiri su postali intenzivniji, a srce je jače kucalo. Sve dok nas zvonjava mog mobitela nije prekinula u sljedećem koraku. Kosa mi je neuredno padala preko naših lica dok smo se smijali zbog divljaštva u kojem smo se našli. Holdenov široki osmijeh nije mu davao priliku da ponovo otisne usnice uz moje pa iskoristim taj trenutak da ustanem.

I dalje me gledao s ogromnim obožavanjem u očima, a meni postane neugodno što nas netko uopće prekida. Kada izvadim mobitel iz torbice, ne pročitam ime, nego odmah kliznem po ekranu kako bih odgovorila na poziv. "Halo?"

"Della!" mamin kreštavi glas ispuni mi uši. "Gdje si, dovraga?"

"Tu sam", ispravim se. "Što je bilo?"

"Kako si mogla samo tako nestati?"

"Bilo mi je loše", dobro sam znala da bi svi poludjeli da sam otišla ranije s Peytoninih zaruka. Nakon kratke prepirke se izlanem. "Pa u hotelu sam!"

Prekasno shvatim da sam joj dala pogrešnu informaciju jer mi već u idućem trenutku kaže da dolazi po mene. Ne smije me zateći u sobi s Holdenom jer će to pogoršati čitavu situaciju; ona će saznati da sam lagala... a bome i on.

Odmah ubacim mobitel u torbicu i navučem naramenice koje mi je Holden svukao prije svega nekoliko sekundi. Na par trenutaka osjetim kako me preplavlja ogroman val sreće zbog toga što se Holden više oslobodio sa mnom, ali sve se brzo rasprši jer sam svjesna da će se sada možda dogoditi treći svjetski rat ako ga mama sretne u istoj sobi sa mnom. U onom stanju. Dok kosu pokušavam vratiti u stanje u kakvom sam napustila zabavu, pogledom prelazim preko Holdenovog savršenog tijela. Zalazak sunca još uvijek uspijeva obasjati njegove isklesane mišiće.

Pitam se što bi se dogodilo s nas dvoje da nas mama nije prekinula. Bi li me... bi li vodio ljubav sa mnom na ovom hotelskom krevetu? Ili bi možda u nekom trenutku odlučio da brzamo? To je bila jedina stvar u vezi njega koju nisam shvaćala. Obično su cure bile te koje u vezama govore kada treba usporiti, a kada ubrzati, no ovdje je isključivo Holden birao naš tempo. Ako bih ja krenula kako se njemu ne sviđa, sve bi stalo. No, je li bio problem samo u meni?

Pročistivši grlo, upita me. "Tko je to bio?"

"Peyton", slažem i uzmem torbicu. "Na kratko ću izaći samo da joj nešto dam."

Kimne glavom te ja brzo okrenem ključ u bravi i šmugnem van. Roditelji su povodom zaruka iznajmili hotel i restoran u sklopu njega jer su nam dolazili rođaci iz svih dijelova svijeta, kako bi imali gdje prespavati. Budući da su, vrlo vjerojatno, svi još uvijek dolje, mami neće biti teško pronaći sobu koju smo Holden i ja uzeli.

"Della, jesi li dobro?" uskoro začujem mamin glas pa ju odmah primim pod ruku i odvučem malo dalje od vrata naše sobe.

"Malo mi je pozlilo pa sam se došla osvježiti", odgovorim joj. "Sići ću za par minuta." dok sredim stvari s Holdenom.

"Pričekat ću te", izbaci me iz takta svojom izjavom. "Ionako moram popraviti šminku. Usput, gdje je onaj grozan mladić? Danas je došao baš neprikladno odjeven..."

"Ne!" kriknem pa pročistim grlo kako bih zvučala manje nervozno. Morala sam ju prekinuti. Uopće ne želim da priča ružno o Holdenu, a i sve će pasti u vodu ako samo dođe blizu tih vrata. Da je odjenuo i Armanijevo odijelo svejedno bi prigovarala jer ga ne voli.  "Mislim, zaista ne trebaš, ja sam dobro, a tvoja šminka je sasvim u redu."

"Ma daj", mama se gura kako bi prošla pored mene. "Stvarno ne trebaš i..."

Vrata sobe iz koje sam izašla naglo se otvore te iza njih proviri razbarušena crna kosa. Holden se nije udostojio niti zakopčati košulju, nego se samo kimne glavom mojoj mami. "Gospođo Dawson."

"Holden?" izbezumi se kada ga ugleda. "Ti..."

"Ja što?" nasmije se, a ja još uvijek ne kužim na što cilja. Najradije bih počela gristi nokte jer već znam ishod ove situacije. "Upravo sam skoro imao seks s vašom kćeri i nije se bunila, ali bitno da vi imate puno stvari za reći o meni, zar ne? Della, nije li tako?" razrogačim oči na njegov oštar jezik. Ne mogu vjerovati da ovo radi.

Grubo me povuče za ruku. "Uz to, još moramo završiti ozbiljan razgovor tako da vas molim da nas ispričate." kaže prije no što joj zatvori vrata ispred nosa.

Neko vrijeme ostanemo u tišini. Vjerojatno smo oboje očekivali da bi moja mama mogla ući i držati nam prodike, ali nije to učinila. Ne znam je li to baš najbolja stvar koju sam zapravo željela jer me ovo ubijalo. Nisam znala što reći na sve ovo jer znam da me sada vjerojatno čeka jedna velika svađa, a morat ću trpjeti i drugu sa svojim roditeljima nakon što dođemo kući. Oni neće ovdje raditi scenu, neće ukaljati svoje prezime. Nakon svega, i ja ostajem razočarana u sebe.

Gleda me. Gledam ga. Diše duboko. Dišem plitko. Bijesan je, ljutit i ogorčen. Uplašena sam. A te riječi... one nikako ne izlaze.

Progutam ogromnu knedlu u grlu i odlučim probiti led. To je moj Holden. S njime uvijek mogu razgovarati. "Mogu objasniti."

"Ne možeš", strogo odgovori. "Stvarno ne možeš. Ne želim te uopće čuti trenutno. Idem kući."

Krene zakopčavati gumbiće na svojoj bijeloj košulji. Sada ja njega uhvatim za nadlakticu i dobijem neočekivanu reakciju. Otresao se, kao da sam komad smeća koji se prilijepio uz njega. "Rekao sam da se makneš!"

"Prestani me odgurivati od sebe!" i ja povisim ton na njega. "Ne ponašaj se tako djetinjasto!"

Sarkastično se nasmije i leđa mu se napnu. Više nije opušten, nego razdražen i veoma ljutit. "Jesi li sigurna da sam ja taj koji se nedolično ponaša?"

"Kako si joj to mogao reći?" i ja znam pokazati zube. Ne može me samo tako ignorirati kada mu krenem pričati. "To sam najmanje očekivala od tebe, znaš? Rekla sam ti da mi treba još vremena, a ti me nisi slušao i..."

Zaigrano provrti prstima po bradi. "Još vremena? Trebala si im reći na početku, kada smo tek počeli izlaziti jer onda ne bi došlo do ovoga. K vragu, Della, pa nemaš petnaest godina."

Današnji dan nije trebao ovako proći. Trebala sam se srediti, biti jedino sebi i njemu lijepa, plesati dok mi noge ne otpadnu, ljubiti ga. U ovoj se sobi počelo događati nešto savršeno. Kliknuli smo na nekom skroz drugom nivou i imala sam osjećaj kao da poznajem svemir, a sada sve pada u vodu. Kada se samo sjetim koliko sam još malo vremena trebala da sve isplaniram do kraja i ispričam istinu.

"Holden, ti dobro znaš da ja ovisim o njima jer živim tamo i..."

"Ne!" podigne prst u zrak. "Ne. Tu si u krivu. Ti, iako radiš za vlastitoga oca, si u radnom odnosu. Dobivaš svoju plaću od koje možeš i više no samo dobro živjeti. Problem je što ne želiš. Nisi naviknula na to jer oduvijek živiš na njihovim leđima i oni ti sve financiraju, a u isto vrijeme ti ispiru mozak i upravljaju životom! Bilo bi..."

Pokušam ga prekinuti, ali on i dalje ne prestaje s pričom. Sada se već nadglasavamo. "Kako ti to možeš znati?" ipak pustim suzu da mi klizne niz obraz. Predugo ih već zadržavam. "Jesi li ti u mojoj koži? Znaš li kako mi je? Ne poznaješ ih još dovoljno dobro, Holden, nemaš pravo ovako pričati!"

"... krajnje, ja bih ti ponudio mjesto kod sebe. Smislili bi nešto zajedno, kao što bi i trebao jedan normalan par."

"Hoćeš li mi uopće dozvoliti da dovršim rečenicu?!" graknem. "Mi smo sve samo ne normalan par. Nisi možda pomislio da se bojim toga? Zajedničkog života. Da u sve ovo prebrzo uskačemo. Već dvije godine nisam bila u ozbiljnoj vezi, a zadnja mi se završila..."

"Nisu svi muškarci seronje kao Brook", potišteno kaže. "Ali Della", ponovo povisi ton i ostaje dosljedan svom stavu ljutnje. "Dao sam ti toliko prilika... toliko puta sam te molio, zapravo, preklinjao da im kažeš, a ti nisi. Na kraju svega, razveseliš me činjenicom da sada znaju za nas i ovako ispadne. Da si lagala i mene i njih. Kako ti ne dosadi?" približi mi se te se ja odmaknem.

"Ti mene okrivljuješ za ovo?" šapnem jer mi već u idućem trenutku glas pukne. "Ovo nije tvoja odluka, Holden. Moja je", zaplačem "Moja..."

"Pa, pogodi što. Ne činiš samo ti ovu vezu. I ja sam ovdje tako da bi me možda ponekad trebala ubaciti u svoje", naglasi riječ svoje. "Planove i odluke."

Ovo nije obična svađa. Nakon ovoga me neće uzeti u naručje i čvrsto zagrliti. Neće me poljubiti. Neće me dotaknuti. Gdje je onda smisao ovoga? "Možda je stvarno bolje da nismo zajedno, mislim, vidiš li ti kako mi funkcioniramo?"

"Imaš pravo", lagano se složi s mojom tvrdnjom. Imam? "Ali ne zbog tvojih roditelja nego isključivo zbog tebe."

Rukama brzo obrišem oronule suze sa svojih obraza i stanem nasuprot njega. "Znaš što? Oni zapravo i jesu jedini razlog naših svađa s moje strane, ali nisam ja kriva što im se ne sviđaš!" uprem prstom u njega i ljutito odgovorim. "Nisam ja kriva što im se ne sviđa niti jedna jedina, pa i najmanja stvar u vezi tebe. Vojnik si i nemaš nikakav odnos s obitelji, roditelji su ti nitko i ništa, živiš kod bake, nemaš vlastiti stan... Jednostavno im nikako nisi sjeo, a ja za to nisam jebeno kriva!"

Neko vrijeme me ostane gledati u čudu, a kada na sebi osjetim njegov ranjen pogled, sve mi postane jasno. Previše sam rekla. Grubo i hirovito. Hitro i nepromišljeno. Praktički sam ga izvrijeđala priznavajući mu što su moji mama i tata rekli o njemu, a ja sama zapravo nisam ništa rekla kako bih ga obranila. Službeno sam najgora cura koju je itko ikada imao.

"Znaš da nisam tako mislila..."

"Ne, ne znam, ali evo", tiho kaže. "Zato ovo", pokaže na nas. "Nećemo nastaviti. Baš iz tog razloga."

Uzme gornji dio sakoa u ruke i krene prema van. Novo more suza krene niz moje lice kada poletim prema njemu kako bih se ispričala barem za polovicu ove svađe, ali se on izmakne prije no što to uspijem napraviti. "Ne diraj me, Della!" uznemireno kaže. "Ne diraj me..."

Ostanem sama stajati na vratima, sada prazne, sobe. Naslonim se na okvir i zabijem lice u dlanove. Gorko plačem. Nikada u životu mi nije bilo ovako teško od nečijih riječi. Nadam se da nije mislio ozbiljno i da će mi se navečer javiti s pitanjem jesam li sigurno stigla kući, baš kao nekad. Nadam se da mi neće zaboraviti poslati poljubac za laku noć dok se prema meni ponaša kao prema djetetu. Isto tako se nadam da neće zaboraviti posjetiti moj prozor u gluho doba noći.

Sjećam se kada mi je dečko prokleto crnih očiju rekao da najviše mrzi izdaju. Da mrzi neiskrenost i tajne koje razdvajaju ljude. Pa, u svakom slučaju razdvajale su slatke male lažljivice, a razdvojile su i nas dvoje. Moja tajna nas je razdvojila. Ali, sada je sve uzalud. Više nema skrivanja jer mama zna, a sad već vjerojatno i tata. Sve sam uništila tim zakopavanjem u laži i nisam poslušala Holdena kada mi je rekao, a niti Beccu koja me upozorava već dulje vrijeme.

Više ništa neće biti isto. Kao što je Elizabeth dugo odgurivala Darcya, tako sam odgurnula Holdena; polako, ali sigurno. I iskreno sumnjam da ću ga vratiti.