(Nemam volje za neke duge autorove bilješke pa ono... samo ostavite glas i komentar, molim vas, potrudila sam se za ovaj part kao i svaki prije. Greške ispravim jedan dan. Držite se xx)

Nakon onoga što je rekao, Holden se iskreno ispričao i otišao kući u svome stilu. Iako sam kasnije ja bila ta koja je dobila jezikovu juhu, smiješak mi nije silazio s lica. Tada baš nitko nije mogao ubiti to raspoloženje u kojemu sam bila jer me tako branio pred roditeljima. Zaključak je da ga ne smijem ni pod koju cijenu izgubiti jer, koliko se god sebično činilo, trebam ga samo za sebe i ne namjeravam ga dijeliti.

Mami se, naravno, nikako nije svidio pa tako ni tata nije bio baš oduševljen Holdenovom pojavom. Inače poštuju ljude poput njega; koji imaju manire, znaju se ponašati i lijepo se izražavaju. On je to sve imao, a u prilog mu je išao i sofisticiran britanski naglasak kojim je oduševljavao gdje god je išao. Duboko u sebi sam se zapravo nadala da će ga barem na neki način prihvatiti, a ne komentirati financijsko stanje njegove obitelji nakon što je rekao da mu otac radi u hotelu, a majka je nezaposlena.

Problem je ispao i u tome što je vojnik tj. u tome što se on ne bavi poslom kojim bi moji roditelji željeli da se bavi moj budući dečko. U principu su ga oni tako i odmjerili, kao osobu koja bi mogla biti uz mene, ali dobili su potpuno pogrešan dojam. Zapravo, svaki normalan čovjek bi dobio doslovce savršen dojam o Holdenu, jedino su oni drugačiji... loše drugačiji.

Na to sam im uzvratila s činjenicom da su isti prigovor imali na moje, Xavijevo i Rebeccino prijateljstvo pa se svejedno nismo prestali družiti. Nema te šanse da me rastave od Holdena.

Još čvršće stisnem njegovu ruku, no svejedno pazim da ga ne ometam u vožnji. "O čemu razmišljaš, mala?"

Inače bih se nasmijala na ovako provokativan komentar, ali sada nekako nemam snage. Kao da su me mama i tata jučer potpuno iscrpili. Što smo svi odmah mogli zaključiti, na kraju je presudila ona izjava o ulaganju u ljude, koliko novčanom, tako i moralnom. Nakon svega, imala je prigovor čak i na njegovu odjeću.

"Hej", ruku premjesti iza uzglavlja kod mojeg sjedala. "Prestani razmišljati, sada je napokon sve na svojem mjestu. Ti si rekla da smo zajedno, ja sam probio led..."

Da je barem sve tako kako je rekao, no ovo... ovo je bio tek početak terora koji nas čeka s mojim roditeljima. Nisam htjela njega tajiti i držati dalje od obitelji, već tu ludu obitelj držati na distanci od njega.

"Usput", nakon što završi onu ozbiljniju temu, blagonaklono me pogleda. "Nisam ti još danas uspio reći da divno izgledaš."

Ovoga se puta zaista iskreno nasmiješim i prebacim pogled na njega. Ponovo mi hvata ruku i isprepliće prste s mojima. "Hvala."

"Napredujemo s primanjem komplimenata, vidim", primijeti dok skrećemo u ulicu gdje se nalazi hotel u kojem su organizirane Peytonine i Elliotove zaruke. "Stigli smo."

Pažljivo se parkira i zaključa čim smo izašli. Holdenov se auto već sada izgubio u gomili drugih. Meni je stvarno fascinantno kako ljudi uspiju zapamtiti gdje su parkirali auto jer meni to jednostavno ne ide. Moram ga ostaviti na nekom posebnom mjestu i uvijek ga tamo ostavljati gdje već znam put na pamet kako ne bi došlo do toga da ga izgubim kao prije dvije godine dok smo Becca i ja išle u šoping.

Kako smo se sve više približavali šatoru u kojemu su moji roditelji dočekivali goste, izvukla sam ruku iz Holdenove i požurila malo ispred njega da pomisli kako želim prva ući. "Trebala sam obući one bijele sandale." požalim se.

"Rekao sam ti", naslađuje se. "Pravo je mučenje čak i gledati žene da toliko dugo trpe visoke pete zbog boljeg izgleda."

To je bila istina za moj slučaj, ali nekima je očito urođena sposobnost za hodanje u štiklama kao da se hoda u nekoj ravnoj obući. Becca je bila pravi primjer osobe koja se ne izuva iz visokih potpetica, a hoda u njima kao u tenisicama.

"Peyton!" razveselim se kada ju napokon ugledam u toj ogromnoj gužvi. Produžim pored roditelja dok ih Holden ostane pozdraviti. "Čovječe... izgledaš odlično!"

"Mala", oslovi me tim glupim nadimkom i uzvrati zagrljaj. "Ni ti mi, vidim, nisi ostala dužna."

"Kako nap..."

"Elliot!" pozove ga, a mene prekine u sredini rečenice. "Della je došla, dođi."

Nemoj doći, samo molim te nemoj doći...

"Buduća šogorice", istog trena ostavi čašu s pićem na stolu pa produži korak prema nama. "Drago nam je što si došla."

Da barem mogu reći isto... prošapćem u sebi. "Sretno."

Prije no što mi i uspiju zahvaliti, Pey me povuče sa strane te smo se tako uspjele odvojiti od Elliota. U početku nisam razumjela zašto je to učinila, ali mi je bilo i više nego drago zbog toga jer jednostavno ne trpim njegovu pojavu, iako je službeno sestrin zaručnik. Još uvijek iskreno gajim neku nadu da će se Peyton opametiti i ostaviti ga.

"Suptilno se okreni jer iza tebe stoji komad", kimnem glavom i malo pričekam pravi trenutak. "Tako je zgodan... tko je njega pozvao? Znamo li ga?"

Na moje oduševljenje, imala sam što vidjeti. Kod stola s pićem stajao je dečko prokleto crnih očiju i pričao s našim bratićem. Zaista je bio viši od većine gostiju koji su se danas pojavili i time se isticao. Za danas se, srećom, uspio obrijati pa se polako vraćao u onaj tinejdžerski izgled s podignutom kosom. Stvarno bih lagala kada bih rekla da rukavi podignuti do lakta nisu bili seksi. Ta pripijena bijela košulja mu je jednostavno odlično stajala jer je ocrtavala svaki mišić na trupu, a posebno njegova napeta leđa.

Holdenu je sve stajalo, a pogotovo bordo kravata na tu kombinaciju. Znala sam da baš kao Peyton pola slobodnih djevojaka ovdje baca oko na mog dečka, ali, na njihovu žalost, ja sam nadišla svoje strahove i u potpunosti sam sigurna u njegovu vjernost. Isto tako znam da baš sada ne razmišlja o niti jednoj ženi ovdje jer mi njegov pogled govori drugačije. Govori da voli baš mene...

Maleni smiješak mi zapleše licem kada shvatim koliko sam duboko zaljubljena u svaku stvar u vezi njega. "Znači, to je on?"

Protresem glavom kao da će misli o njemu jednostavno ispasti van pa se koncentriram na Peytonino pitanje. "Ne razumijem?"

"Onaj dečko s kojim si se posvađala, je li to on?" znatiželjno me upita očekujući pozitivan odgovor, a ja ostanem u šoku ne znajući što reći. Jesam li joj spremna priznati? Hoće li razumjeti? "Della, jesmo li se stvarno toliko jako udaljile da više ne želiš pričati sa..."

"Da", odmah ju prekinem. "To je on i došao je kao moja pratnja, ali Peyton, mama i tata ne znaju da smo zajedno i ne smiješ im ništa reći, molim te."

"Ne znam zašto mi tako malo vjeruješ, no dobro", ljutito postavi ruku na bok. "I dalje ne mogu vjerovati da nisam znala za ovo. Kada si mi uopće planirala reći? Kada pobjegneš s njim u Nigdjezemsku gdje će te oženiti pa mi se možda sjetiš poslati koju sliku na mobitel?"

Stavim joj prst na usta. "Stišaj se, čut će nas."

Nakon što joj ukratko ispričam o našem prvom susretu, nekoliko svađa, njegovom životu i večeri na kojoj se pojavio, Peyton također zaključi kako mama i tata neće biti oduševljeni njegovom bitnom pojavom u mome životu, kao da to već nisam znala. Svejedno me savjetuje da im ipak kažem jer oni ionako nisu ni s čime zadovoljni pa ju pristojno zamolim da se ne miješa u tu odluku jer bi ona trebala biti moja.

Trebala bi biti djelomično i Holdenova jer ne činiš samo ti ovaj par pa ga svejedno lažeš.

U životu nekada moraš prešutjeti neke stvari za tuđu sreću. Ja... ja ću njima to stvarno reći, samo čekam pravi trenutak kao što sam već milijun puta objasnila Rebeccu i Xaviju jer su, do sada, jedino oni bili upućeni u ovu situaciju. Samo se nadam da će on pronaći razumijevanja za sve jer je već i na večeri uspio vidjeti kakvi su.

* * *

Popodnevni obrok kojega su posluživali bio je fantastičan. Taj kasni ručak je, u principu, prošao poprilično dobro. Holden je sjedio odmah do mene i zapričavao naš stol. On je jedna iskrena i topla duša te se brzo uklopi u društvo. Moje rođakinje su pokušavale flertati s njime, ali on se nije dao pa mi je često bez razloga poklanjao svoj predivan osmijeh. Čitavo mi je vrijeme pokušavao uhvatiti ruku kako bi me opustio jer je moja napetost bila itekako vidljiva, ali ja sam fizičke dodire vješto izbjegavala koliko sam god mogla zbog toga što sam imala osjećaj da bi nas netko mogao vidjeti.

Ovo nije bilo novo samo za moju obitelj i njega, bilo je novo i za mene. Nisam znala kako reagirati i kako se ponašati, a tome nije pridonosila ni moja velika laž roditeljima pa mislim da sam upravo zbog toga malo pretjerala s pićem... samo da barem na kratko zaboravim na taj ogroman problem koji me tišti. Nikada mi nije trebalo više od dvije ili tri čaše alkoholnog pića da mi udari u glavu jer inače ne pijem mnogo, čak ni kada izlazim s Beccom van. Ona, s druge strane, može popiti litre i tek će joj nakon toga biti loše.

"Želiš li sjesti?" njegov hrapav glas pomiješan s teškim britanskim naglaskom mi odzvoni u ušima.

"Želim još malo plesati", iskreno kažem jer su moji roditelji prije par minuta otišli kući po poklon budućim mladencima koji su zaboravili. Sada sam bila sigurna da nas nitko ne prati i da smo u našem kutu sklonjeni od tuđih pogleda.

Od umora nisam uspjela niti skinuti štikle pa u idućem trenutku vidim Holdena koji čuči ispred mene i nježno mi otkopčava remenčiće. Zatim ustane te ih stavi sa strane gdje nikome neće smetati i ponovo mi se pridruži. Umorno se osmjehnem i brzo omotam ruke oko njegova vrata, a on me približi sebi koliko je god to bilo moguće. Toliko me jako obgrlio i pritisnuo uza sebe da sam mislila da ćemo se stopiti u jednu osobu.

"Stani mi na cipele." šapne i ja odmah učinim kako mi je rečeno.

Polagano se ljuljao u ritmu lagane glazbe koja su puštali na razglas. Morala sam si ponovo priznati da Holden nema gotovo niti jednu jedinu manu te da su čak i one najmanje zanemarive. Sve mu je išlo... od posla koji radi s puno ljubavi, do šarmiranja svih ljudi oko sebe i plesanja. Sve mu je odmah polazilo za rukom. Zapravo, ne bih se čudila da zna i lijepo pjevati. Svaki dan sam otkrivala nove stvari o njemu, njegove talente, te sam se pitala zašto baš ja.

Zašto je meni Bog odlučio darovati ovako dobru osobu u život koja mi nikada ne može dosaditi? Iako imam tisuću pitanja, a niti jedan odgovor, bit ću mu zahvalna dokle god sam živa.

Osjetim njegov duboki izdah na svojoj kosi jer je glavu nagnuo nad moju. Pokušavam odagnati ogromnu bol koju osjećam u srcu jer ne živimo onako kako bismo trebali i kako zaslužujemo zbog mojih roditelja pa skupim hrabrosti da ga upitam. "Nešto nije u redu?"

"Još uvijek imam osjećaj kao da nas skrivaš, iako si mi rekla da svi znaju", prizna, a ja se pronađem još više povrijeđena. Kako će tek njemu biti ako ikada sazna? "Lakše mi je sada kada znaju i želim ti se zahvaliti što si to napravila barem zbog mene. Siguran sam da se barem nešto promijenilo od večere i da su me malo više zavoljeli. Nisu li?"

Odlučim se brže odmaknuti od njega kako bih dobila izravan pogled u njegove oči i rekla mu istinu o tome kako nikome još nisam priznala da mi postojimo, ali od me zadrži blizu sebe ne dopustivši da to učinim. "Oprosti, nisam želio uništiti trenutak ovime."

"Holden", borim se sama sa sobom da se održim budnom. "Nisam bila potpuno isk..."

Ušutka me. "Znam da ti alkohol sada već jako udara u glavu jer me nisi slušala kada sam ti rekao da staneš, ali volim te i to svim srcem", zaklopim oči, potpuno bespomoćna i hipnotizirana njegovim ugodnim glasom. "Nadam se da ti nikada nećeš morati razmišljati o nečemu toliko puno koliko ja razmišljam o tebi jer mi tvoje lice", započne. "Tvoja kosa", poljubi me u tjeme i nastavi. "Ma sama tvoja pojava jednostavno ne izlaze iz glave."

Sve te njegove riječi koje trenutno procesiram potiču me na još razmišljanja. Ni on meni ne izlazi iz glave i još nema predodžbu o tome koliko mi je bitan. Kada sam ga počela tako smrtno voljeti? Kada sam postala ovisna o njemu?