(Nastavak mrvicu kasni, nemojte mi to previše zamjeriti haha. Hvala svima na 37K pregleda, divni ste... još malo i stižemo do okrugle brojčice, a moram priznati da smo i s glasovima blizu 6K pa bih vas zamolila da se vratite par partova u nazad i provjerite jeste li mi ostavili zvjezdicu, manje od minute posla, a meni znači onak jaaaaaako puno :3 ostavite i koji usputni? Zbog vas je ovaj part dosta dug *2K riječi* pa bi bilo kul da ostavite mišljenje. Volim vas xx)

"Sve će proći dobro", Becca me uvjerava dok sprema kolač u hladnjak. "Vidjet ćeš."

"Riječi ti se pozlatile", u sebi se tiho prekrižim.

"Sretno, prijateljice", cmokne me u obraz. "Javi mi kako je prošlo."

Sekundu kasnije čujem kako se pozdravlja s mojim roditeljima i zatvara ulazna vrata. Izašla je.

Ispirem posuđe pod vrućom vodom i pokušavam na neki način umiriti unutarnju sebe koja želi iskočiti iz kože. Večera je gotova pa spremam kuhinju kako ne bi bilo neuredno kada Holden dođe, a usput se pokušavam i riješiti stresa koji me nadvladava. Imam barem tri puta veću tremu od Holdena, no to je vjerojatno zato što ću idućih sat vremena provesti na iglama zbog laži u koje sam se zaplela kako bih izbjegla sukobe, a ovo zavlačenje možda vodi prema najvećem od njih.

Običnim poderanim trapericama htjela sam dokazati da se osjećam ugodno pa na to nisam spajala neku kompliciranu majicu. Tata je također ostao ležerno odjeven, a mama je, pak, ostala sebi dosljedna. Nikada se ne skida iz svojih skupih dizajnerskih haljina. Ne želim reći kako Holden nije nitko poseban jer je on jedna od najboljih osoba s kojima sam se ikada imala prilike družiti, ali je veoma skroman i više od svega voli kada se svi osjećaju ugodno.

A tvoja mama izgleda kao da će joj oči ispasti od te, prejako zavezane, ukrasne marame oko vrata i steznika oko struka.

Otprilike...

Holdenu se nisam javljala čitav dan jer znam da bi me pitao jesam li im rekla za nas. Osjećala bih se užasno da sam nastavila razgovor uvjeravajući ga da jesam i da je sve u redu. Ne volim mu lagati i nadam se da je ovo jedina stvar koju ću ikada tajiti od njega iako namjeravam svojima reći za vezu... Samo čekam pravi trenutak.

"Della", mama me pozove. "Kako si ono rekla da se zove tvoj prijatelj?"

Ispustim glasan izdah od prevelike živčanosti koju osjećam. Rekla sam joj barem šest puta, ali ona kao da uporno ne želi zapamtiti jer odabir pratnje nije bio njihov. "Holden, mama, zove se Holden."

"Gdje rade Hold..." odmah ju odlučim zaustaviti.

Napomenem još jednom, za svaki slučaj. "Molim i tebe i tatu", skrenem pozornost na oboje. "Da današnja večer prođe bez ikakvih incidenata. Ne postavljajte mu banalna pitanja i ne interesirajte se samo o tome koliko novaca ima i koliko mu roditelji posjeduju imovine. To je najmanje bitno, a i ne voli baš pretjerano pričati o tome."

Mislim da će im se svidjeti...

Ja se iskreno nadam jer ne postoji način da svima udovoljim. Uvijek će netko ostati nezadovoljan. Holden će biti užasno razočaran ako shvati da im još uvijek nisam rekla, a mama i tata će biti bijesni što sam njega odabrala za dečka u slučaju da se njima ne svidi. Sve me to dovodi do pitanja je li ovo ispravna odluka, no duboko u sebi sam sigurna da je. Volim Holdena i on moja najbolja odluka u životu.

"Gdje je Peyton?" odjednom upitam kada shvatim da nam netko nedostaje. "Već je trebala biti ovdje..."

"Ona, nažalost, nije u mogućnosti doći", skupim obrve i osjetim tako jaku bol kao da me nož proboo u srce. Sve se poklopilo; oni dani u mjesecu, moja laž, Peytonino odsustvo... što se još loše može dogoditi? "Imala je neke planove s Elliotom pa je nismo htjeli opterećivati. Neka djeca uživaju."

Sigurna sam da bi radije došla ovdje na večeru nego otišla s oni dupeliscem.

Priznajem da bi sve bilo drugačije da sam na početku rekla tko je Holden jer bi se tada Pey vjerojatno potrudila doći, a sada ću se morati boriti sama sa sobom da ne izgledam kao da su mi sve lađe potonule. U svojoj sestri sam vidjela tu slamku spasa na ovoj večeri, vidjela sam osobu koja će me podržati u svemu baš kao u ono vrijeme kada smo bile male, balave klinke. Sigurna sam da ću večeras osjetiti tu prazninu s njene strane.

Odlučim ne razmišljati više o toj temi jer se puno stvari tek treba dogoditi. Prebacim se na dorađivanje i najmanjih detalja dok ne začujem zvono na vratima. Svi odmah puste stvari kojima su se do tada bavili i međusobno se pogledaju. To je taj trenutak. Trenutak kada će Holden Parks ući u našu kuću kao čovjek, kroz prava vrata.

Brzinom svjetlosti ispravim zgužvanu majicu i podignem hlače pa hrabro krenem prema vratima. Ugodno se iznenadim kada uhvatim Holdena na mome pragu s dvije ruže i buteljom vina. "Nisi trebao ništa nositi..." opomenem ga.

"Htio sam", nagne glavu namjeravajući me poljubiti, a ja se spretno izmaknem pa poljubac završi na mome obrazu. Ugodno mu se nasmiješim pokušavajući sakriti nervozu i zatim drhtavim rukama zahvalno primim crvenu ružu te ga propustim u hodnik.

"Dobra večer gospodine i gospođo Dawson", nježno uhvati majčinu ruku u koju stavi ružu i bombonijeru, a s tatom se muški rukuje i preda mu vrećicu s vinom. "Kako ste?"

"Dobro", odgovori tata. "Hvala na pitanju. Možemo za stol?"

Svi se složimo i uputimo prema blagovaonici u kojoj se pružao dugačak stol. Mama ga je htjela otkako smo odlučili odseliti jer joj to daje više mjesta za male zabave i večere s prijateljima. Peyton i ja nismo nešto oduševljene jer u početku mama nije znala granicu, no sada se već sve normaliziralo, a njihova druženja su se smanjila.

"Ovo je divno", Holden primijeti dekoriran stol za koji sam se toliko trudila satima prije. Sjedne baš pored mene dok mama i tata zauzimaju mjesta nasuprot nama. "Tko se tako potrudio?"

Cijenim njegov pokušaj normalnog razgovora u društvu mojih roditelja, ali to ne bi bili oni da moja mama nije imala nešto za reći na taj kompliment. "Della je slagala tanjure i pribor. Obično imamo pomoćnicu koja to radi, ali moja kćer je inzistirala tako da nije ništa ekskluzivno kao što inače zna biti."

Dobacim joj strog pogled kada me krene blatiti. Uvijek, ali baš uvijek traži dlaku u jajetu. Neku rupu u mome planu. Dok tuđi roditelji hvale svoju djecu u ovakvim trenucima i gledaju njihove slike dok su bili mali s gostima, moji ne znaju ništa drugo no prigovarati.

"Sve je u redu, gospođo Dawson, meni se sviđa", i Holden se umiješa kada shvati što se događa.

"Della", tata mi se obrati. "Započnimo s jelom, hoćemo li?" kimnem glavom i ustanem ostavljajući Holdena na milost i nemilost svojih roditelja.

Mislim da nikada nisam brže i tiše radila stvari. Bojala sam se da, ako ću raditi preveliku budu, neću čuti što pričaju, a bilo je od životne važnosti prekinuti svaki razgovor koji bi ih vodio do otkrivanja moje male laži. Inače sam ogromna šeprtlja i gotovo se popiknem na ravnome, ali sada sam spretno nosila dva jela koja sam pripremila. Sva sreća pa očito nisam propustila ništa bitno.

Trunčica olakšanja prođe mojim tijelom te se lagano opustim kada po drugi put sjednem za stol. Pričali su o našem preseljenju ovdje i općenito o Washingtonu kao gradu. Holden je pozorno slušao i upijao svaku njihovu riječ, a oni su zaista blebetali gluposti i uzdizali se do neba. Želio im se svidjeti i sudjelovati u razgovoru, ali to ne bi prošlo kako Bog zapovijeda da moji dragi roditelji nisu krenuli pričati o novcu.

Nekako sam nas pokušavala izvući iz tih tema pa je ostatak večeri prošao donekle dobro. Nisu više zalutali na neke nezgodne teme. Čak je i Holden propričao o svojem rodnom Sheffieldu. Dok sam tako uživala slušajući neke dogodovštine iz njegova života, znala sam da ćemo doći i na tu temu čime se moj "prijatelj s fakulteta" bavi sada.

"Vojnik", kaže ponosno. "Služim vojsci u Velikoj Britaniji."

"Vojnik?" moja mama rastvori usta. Bože, znala sam da će ovo biti loše... "Kako to? Della nam to nije spomenula."

"Ja idem po desert", zadobijem pažnju svih u prostoriji pa se lagano izgubim iza ugla osluškujući nastavak razgovora i moleći Boga da nitko ništa ne shvati.

"Kako nije?" Holden zbunjeno upita. Nekoliko sekundi tišine ubijalo me dok sam rezala čokoladni kolač. "Radim taj posao već nekoliko godina."

Mama ga odmah napadne. "Kako posao usklađuješ s obiteljskim odnosima? Podržavaju li te roditelji u tom posliću koji radiš?" svaku riječ izgovara s toliko prijezira da bih najradije gurnula dva prsta u usta i povratila po njoj. Ma što dva prsta, cijelu šaku!

Dok i dalje nisam vjerovala koliko moja mama otvoreno pita osobne stvari osobu koju vidi po prvi puta u životu, tata nešto promrmlja i jedino što sam uspjela čuti da je rekao razgovijetno su riječi kojih sam se pribojavala da će pitati. "Niste li vi prijatelji s fakulteta?"

Mogu si zamisliti Holdenovu začuđenost nakon ovoga. Ispada da im nisam ništa pričala o njemu. To je djelomično i istina jer su tek jučer saznali da Holden postoji, nakon nekoliko mjeseci našega poznanstva, ali sigurna sam da je tako bolje. On mi može pružiti nešto što nitko do sada nije, a riskiranjem tog odnosa bih mogla izgubiti tako bitnu osobu. Samo jedna kriva riječ od njega večeras i sve će pasti u vodu.

"Mislim da se Della malo zanijela", odjednom progovori. "Vjerujem da je mislila reći da smo se upoznali blizu njezinoga fakulteta."

"U onoj rupi?" priključi se i moja mama. "Tamo ste se upoznali?"

"Draga, mislim da se zove Rumba", čak i tata pokušava izbjeći mamine ispade.

"Jeste li za desert?" neugodno se nasmiješim pokušavajući smanjiti dozu nervoze u ovoj prostoriji.

Vidim da Holdenu i dalje nije jasno što se događa. Mnogo sam mu puta pričala koliko moji roditelji mogu biti neugodni, pogotovo mama, ali me možda nije shvaćao ozbiljno. S jedne strane mi je drago što je sada to i sam vidio, a s druge sam ljutita na njih jer je ovo prljanje obiteljskog prezimena, ova nepristojnost, a ne odlaženje u kafić kojega drži obiteljski prijatelj.

Kako bih smirila tenzije, odlučim predložiti da zasviram jer ljudi kažu da glazba opušta, mislim, barem mene opušta. Oni su krenuli s kušanjem Rebeccinog i mojeg remek djela, a ja sam se bacila na poznatu melodiju iz Sumrak sage. Te mi skladbe nikada ne dosade. Možda zato što sam neizlječivi romantičar koji voli vampire, ali u svakom slučaju mi se sviđa ono što sviram sve dok, po starom običaju, ne čujem majčin glas.

"Platili smo more novaca za njene poduke", očito se obraća Holdenu, ali ja se ne dam smesti. "Završila je tri različite glazbene škole, ali nije imala još niti jedan koncert. Mislim", nasmije se. "Bilo bi joj bolje da je za to vrijeme bila više zainteresirana za posao u tvrtki nego trošila vrijeme na ovo. Slažeš li se, Holden?"

Iako sam odrasla u ovakvim uvjetima i uvijek se trudila da me te njezine nebitne riječi ne pogađaju zbog toga što ona ne shvaća kakvu ljubav krijem prema glazbi unatoč tim mnogim godinama koje sam ulagala da bih se glazbeno obrazovala, još uvijek boli. Boli čuti mamu kako priča da bi ona radije da radim nešto što bi ona željela nego ono što se meni sviđa.

"Gospođo Dawson", krajičkom oka pratim svaki njegov pokret što mi nije bio neki veći problem jer sam sve note znala na pamet i nije bilo opcije da ću pogriješiti, prsti su mi sami plesali po tipkama na poznatu melodiju. "Moram priznati da se ne slažem s vama."

Ljubazno joj se obrati kada završi s jelom pa elegantno ustane. Nikada mu neće ponestati tih predivnih manira. "Ja ovo zovem čistim talentom zbog ljubavi prema glazbi i sviranju tako da vam ne bi trebalo biti žao za uložen novac u vašu kćer. Ulaganjem u vaše dijete, ulažete i u sebe, a ja ne vidim ništa krivo u tome."

Gotovo cijela drhtim zbog svega što je rekao pa prestanem sa sviranjem. Osjetim kako stišće šaku na mome ramenu, ali me opet tjera da se opustim dajući mi do znanja da ima sve pod kontrolom. Jednom mi je rekao da se ljude najgore ubija ljubaznošću, a upravo je to i učinio. Natjerao je moju mamu da zašuti što vjerojatno nitko do sada nije uspio, čak ni moj tata. Ovo im se ja nikada ne bih usudila reći, pogotovo zato što sam duplo mlađa, ali on... rekao je to na neki svoj način. Holdenov način. I nije ništa pogriješio. 

(Zanima vas što je dalje bilo? Super, vjerujem da će vam Della ispričati u idućem dijelu što njezini roditelji misle o Holdenu. Dakle... pišem vam ❤)