(Evo tog očekivanog 30. parta, nadam se da se isplatilo čekati. Ispravim gramatiku kad uhvatim vremena. Uglavnom, stigli smo do polovice priče u 6 mjeseci i iskreno sam jako ponosna na to kako sam napredovala i sve. Hvala svima, a posebno mojim curama koje mi pomažu. Maja, tebi hvala što si se potrudila zajedno sa mnom dovesti ovaj part do vrhunca. Nadam se da će vam se svidjeti koliko i nama jer smo dušu dale u njega i rastopile se barem petnaest puta haha zato budite slobodni ostaviti glas i dosta usputnih komentara da se i mi nauživamo vaših mišljenja *makar bila i negativna*. Volim vas xx)

Rebeccu sam već odavno ispratila iz kuće i fokusirala se na svu papirologiju koju nisam uspjela riješiti na poslu kako bi mi se misli malo odmorile od čitave ove situacije u kojoj sam se našla s najboljom prijateljicom i muškarcem kojega volim. Jedino su tatini klijenti toliko nezanimljivi kao i njihovi ugovori pa mi treba vremena da se skoncentriram u odrađivanju posla.

No svemu jednom dođe kraj, a tako i mojem odvraćanju pažnje od Holdena kada mi je na stolu zavibrirao mobitel. Budući da sam se duboko u sebi ipak nadala da je to njegov poziv ili poruka, Bog mi je očito uslišio molitve, a sada već gubim živce dok čekam njegove spore odgovore. Ako pričaš s nekime o bitnim stvarima, ne bi li trebao biti potpuno u tome, a ne raditi još najmanje deset stvari sa strane?

Holden:
Dakle, svidio ti se poklon?

Brzo i nepromišljeno odgovorim kratkom porukom ne dajući mu do znanja da sam zainteresirana za ovaj razgovor, iako mi srce kuca već u grlu koliko me usrećuju njegove divne poruke.

D.D. :
Da

Odlučim mu uputiti još jednu poruku čisto kako bih znala na što cilja.

D.D.:
Ali ne trebaš me zbog mišljenja o poklonu, zar ne?

Holden:
Pogodila si

U sebi tri puta pljesnem rukama na još jedan sretan pokušaj pa pogledam poruku iza te.

Holden:
Znam da se često svađamo, ali vjeruj mi da bih se radije svađao s tobom dan i noć nego ne pričao s tobom.

Na nekoliko trenutaka zastanem jer polako probavljam njegove riječi. Ne smijem mu odmah sve oprostiti i prijeći preko nekih stvari, ali ne želim biti ni gruba jer znam kako je meni bilo dok je on glumio tu hladnoću. Osjećaji mi divljaju sto na sat i malo je za reći da se ponašam kao poludjela tinejdžerka u njegovoj blizini.

Holden:
Mogu doći?

Još jedna poruka zasvijetli na mome ekranu. Instinktivno pogledam u otvorena vrata svoje spavaće sobe pa se požurim zatvoriti, potpuno spremna na njegov dolazak koji toliko očekujem. Nakon samo nekoliko poruka uspio mi je promijeniti mišljenje. Znam da sam sama sebi rekla kako ću ostati čvrsta pri onoj odluci, ali njegova šarmantnost jednostavno nadilazi sve granice normale.

Leđima se naslonim na vrata i polako skliznem do poda otključavajući mobitel.

D.D.:
Mislila sam da nikada nećeš pitati...

Holden:
Odlično. Izađi na balkon.

Što bi mu to trebalo značiti?

I ja se pitam...

Zbunjeno skupim obrve i ustanem s poda pa cupkajući priđem ogromnim prozorima i rastvorim zavjese. Razrogačim oči kada shvatim da on stoji s druge strane ceste naslonjen na ulični hidrant. Mobitel mu je obasjavao jedan dio lica. Mogla sam razaznati dosta promjena na njemu, počevši od njegova novog izgleda.

Spretno me hvata, kao i svaki put, pa nježno spusti dolje. Sve što sam dobila od njega bio je jedan duboki pogled u oči od svega par sekundi, a onda me povukao za sobom. Stali smo iza ogromnog hrasta koji u ove ljetne dane radi hlad u našem dvorištu. Želeći ostati dovoljno tajanstven, prošaputao mi je tek nekoliko riječi s kratkim objašnjenjem da me želi izvesti na posebno mjesto.

Budući da nisam vidjela nikakav auto ili neko sredstvo koje bi nas odvelo do grada, a i još smo se nalazili u mome dvorištu, shvatim da nećemo daleko dospjeti. "Gdje točno idemo?" odlučim pitati i iste sekunde ustuknem kada ispred sebe spazim ogromna drveća koja se ravnaju do u nedogled.

"Što ako nas..." htjela sam dovršiti rečenicu s moji roditelji vide, ali ipak odustanem od tog ludog nauma jer duboko u sebi znam da bi to ponovo izazvalo svađu između nas.

"U šumu", Holden uzdahne i još čvršće mi stisne ruku, ovaj put me gledajući u oči. "Vjeruješ li mi?"

"Naravno", automatski odgovorim praveći se da me nije strah mračne šume u koju me namjerava odvesti.

Uhvati me za obraze i pogleda s nekim nedefiniranim sjajem u svojim prokleto crnim očima. "Onda se nemaš čega bojati", uzvrati mi tiho.

Pokušavam ignorirati leptiriće u svom trbuhu koji nikako ne mogu mirovati zbog intenzivnog pogleda kojim me gleda u ovom trenutku. Pitam se hoće li ovaj neugodan osjećaj nestati... Čisto sumnjam jer, otkako sam ga upoznala, taj osjećaj se svakim danom samo povećava.

Ipak mu odlučim vjerovati kada mi krene stavljati povez na oči. Stane iza mene i lagano mi na oči stavi neku mekanu tkaninu. Nakon što ju dobro smjesti kako ne bih vidjela, čvrsto ju sveže. Njegov mi čin odmah oduzme osjet vida i ostanem sama sa svojim mislima u koje mi, naravno, upadne baš on i njegovo predivno lice.

Osim što je zapustio kosu pa sada izgleda skroz neuredno, trodnevna brada oblika malenih crnih iglica pružala se njegovim, inače mekanim, licem. Sjećam se kako mi je pričao da u vojsci ne smiju puštati niti kosu niti bradu zbog strogog režima i želje za urednošću.

Potpuno se opustio i nije ga briga kako izgleda, a sretna sam što ga nije briga niti kako ja izgledam jer ovo što nosim ne bih mogla nazvati odjevnom kombinacijom godine za izlazak pomirenja. Kratke hlačice je držao smeđi remen, a tamna majica koju mi je poklonila Peyton prošloga ljeta nije me činila posebnijom no inače. Bila je skupa kao vrag jer je markirana, ali izgledala je sasvim obično tako da se držim one priče da nije sve u markama.

Odjednom osjetim peckanje na gležnju i odmah se predomislim. Ovo je bila jedna jako loša ideja, mogao mi je reći kamo idemo jer tada sigurno ne bih obula niske tenisice koje definitivno nisu namijenjene hodanju po nepokošenoj šumi punoj suhih i oštrih grana.

"Ideš?" Holden izgleda primijeti moje dvoumljenje pa me čvršće stisne za ruku u znak podrške koju toliko očajnički trebam te se u trenutku vidno opustim na toplinu koja struji cijelim mojim tijelom zbog njegovog dodira. "Bez brige, neću te oteti", oboje se nasmijemo. "Idemo na jedno mjesto gdje ćemo biti sami, ali nećemo stići iduća tri dana ako nastaviš ovako sporo hodati."

"Pa vidjela bih tebe kako trčiš s povezom na očima", odbrusim mu i odjednom izgubim tlo pod nogama pa gotovo vrisnem od iznenađenosti. Obgrlio me sa svih strana kao da me štiti od vlastitih unutarnjih nemira koji vode bitku oko mog straha. "Što to radiš?" pokušavam se ne nasmiješiti na tu gestu koja je izuzetno nježna i pažljiva s njegove strane.

"Vježbamo to u vojsci i vjeruj mi da bih bio mnogo brži od tebe", naravno, zašto sam uopće sumnjala?

Očito me ne namjerava pustiti dok ne dođemo do odredišta pa se pokušavam još više skupiti kako slučajno ne bih dodirnula neku životinju ili si poderala odjeću na bezbrojnim granama koje nas zasigurno okružuju. Sada uviđam koliko je zapravo teško osobama koje su slijepe.

Što se više pritišćem uz njegovo tijelo, više osjećam njegove napete mišiće koji su se jasno su se osjetili ispod tako tanke majice. Na dodir bi čovjek rekao da možeš ruku porezati na tako jako izražene linije trupa. Dok me nosi, muški miris mi zavlači duboko u nosnice. Ugoda ispuni sva moja priželjkivanja od desetak dana što se nismo vidjeli.

Toliko mi je nedostajao... Pokušavam se sjetiti kakav sam život vodila prije njega, ali neuspješno. Holden je ušao u njega tako nenadano, a ipak ga prevrnuo naopačke i ne mogu zamisliti ni sekundu u svoje prošlosti u kojoj njega nema. Jesam li ja uopće živjela prije njegove pojave?

Njegov hrapav glas na mom uhu zaustavi me u zamršenim mislima koje sam dosad vodila u svojoj glavi. "Tu smo."

Još uvijek sam bila privijena u njegovo naručje i istini na volju, voljela bih da tako ostanemo zauvijek. Samo on i ja, zamrznuti u vremenu, zagrljeni kao da sutra ne postoji, no stvarnost je drugačija. Holden mi pomogne mi da se oslonim na vlastite noge i nježno odveže povez koji se je do maloprije nalazio na mojim očima.

Nakon nekoliko minuta mraka, teško se naviknuti na malo svjetla koje imam prilike vidjeti ispred sebe. "Što je ovo, Holden?" iznenađeno ga upitam i ne pokušavajući sakriti svoje uzbuđenje.

Nalazimo se na čistini, ni traga drveću koje mi je do prije stvaralo ogromne probleme. Ispred mene je na travi prostrta crvena deka na kojoj se nalazila jedna ruža i dvije čaše te šampanjac. "Iznenađenje", slegne ramenima kao da to nije velika stvar, dok se meni srce prelama od sreće koju osjećam u ovom trenutku. Sama pomisao da si je dao truda da bi mi dokazao svoju ljubav je dovoljna da me izuje iz cipela.

Pa... moja me sreća doslovno i izula iz cipela. Holden mi je pažljivo skinuo obje tenisice i protrljao noge opuštajući me, a onda mi dozvolio da se ukopam na njegovim prsima. Šutke smo sjedili, a vrijeme kao da je stalo samo za nas da uživamo u pogledu na nebo puno zvijezda. Nije bilo niti jedne grane ili čak oblaka koji bi nam zaklonio pogled na ovakvu divnu scenu koju nam je priroda osobno pripremila.

Trznem se kada osjetim lagani ljetni povjetarac kako me hladi po ramenu koje je Holden otkrio. "Sviđa mi se", promrmlja svojim teškim britanskim naglaskom i poljubi mjesto pored mog grudnjaka tjerajući me da se cijela naježim.

U početku nisam shvaćala o čemu je točno pričao, ali onda sam se sjetila kako sam danas odjenula donje rublje koje mi je dao na poklon jer se taman bilo opralo i osušilo. I ne stignem se nasmijati na njegovu provokaciju jer mi vrati majicu na mjesto kao da se ništa nije dogodilo. Mislim da mi nikada neće biti dovoljno protumačen tempo kojim on želi ići jer je svakoga puta drugačiji.

Sviđa mi se što pored Holdena mogu sanjati otvorenih očiju. On zapravo i je moj san i ne mislim ga se tako lako odreći.

"Hoćeš li mi otkriti što je povod ovome?" zainteresirano upitam i približim mu se u tolikoj mjeri da mogu osjetiti njegov dah na svojim usnama.

"Volim te, Della", nježno mi odgovori i makne ruke od mojih kako bi me uhvatio za lice. "Zar treba neki povod kako bih svojoj djevojci dokazao koliko ju volim?"

U trenutku osjetim kako mi se grlo suši i onemogućuje mi dotok kisika koji tako očajnički trebam. Srce mi planira iskočiti iz prsa i sve riječi su se raspršile oko mene ne omogućavajući mi da kažem jednu jedinu rečenicu.

Djevojka.

Nazvao me svojom djevojkom.