"Becca, ugasi tu prokletu vibraciju na mobitelu!" opominjem ju već po petnaesti put ovoga jutra.

To čudo zvoni cijelu noć, ali je ona bila prelijena da bi ga isključila ili tako nešto pa ga je samo stavila na vibraciju. Bile smo dugo budne, a inače mogu zaspati uz buku, ali ovo... ovo bi i vraga iziritiralo.

"Ma, zaboravi", kažem gurnuvši je sa svog kreveta kada sam shvatila da se ona ne misli tako brzo ustati.

Sinoć smo imale Harry Potter maraton jer sam zaluđena tim knjigama i filmovima.

Čitava soba je bila puna smeća koje smo Becca i ja razbacale. Zapravo je bilo najviše omota od tonu grickalica koje smo pojele tijekom gledanja filmova. Nespretno preskačem čitave dijelove sobe samo kako bih došla do ormarića ispod televizora.

Lice mi ponovo preplavi crvena boja kada ugledam četrdeset novih poruka. Situacija bi vjerojatno bila manje neugodna da na Beccinom zaslonu nije pisalo Onaj Dellin.

"Kako si ti memorirala Holdenovo ime u svom mobitelu?" pitam ju bez okolišanja.

"Onaj Dellin", odgovori, a moje sumnje se potvrde. "Zašto?"

"Zato što imamo novih poruka od njega..." prestravljeno zaključam mobitel i krenem prema krevetu. "Četrdeset, da budem preciznija."

Becca se odjednom naglo ustane iz kreveta i krene vriskati po sobi. Uzbuđeno mlatara rukama dok ja i dalje samo šokirano držim ruku kojom sam sakrivala široki osmijeh na ustima. Jesu li te poruke zbilja o meni?

Zajedno otvorimo njihov razgovor i počnemo čitati poruke. Uglavnom ju je moljakao da mu da moj broj, ali je usput i pisao kako ju uvjerava da me ne želi zeznuti ili takvo što, već samo bolje upoznati. Znam da su to samo poruke, ali njegove su se riječi činile itekako sigurne.

Becca se na kratko zaustavi u smijehu, a onda napokon progovori. "Stara moja, on je skroz pao na tebe."

"Misliš?" mašem rukama kako bih ohladila lice od toliko šokova u posljednjih par minuta.

"Znam!" vikne zaključavši mobitel. "A kada se uzvišena mlada dama misli spustiti na zemlju i odgovoriti mu?"

"Hej, ne gledaj me tako!" žustro joj uzvratim. "Slao je poruke na tvoj mobitel, ne na moj!"

"Da, slao je poruke pitajući me isključivo stvari u vezi tebe. Zašto mu ne želiš dati broj i pružiti mu šansu?"

"Znaš da ne mogu..."

Roditelji bi se jako razočarali kada bi saznali da nalazim prijatelje po kafićima. Koliko god oni poštovali gospodina Pietersona, uvijek su smatrali da se po kafićima skuplja zadnji ološ s ulice koji nije vrijedan naše pažnje.

To me zapravo najviše i smetalo. Arthur i Judy Dawson su oduvijek sebe uzdizali kao viši sloj zato što posjeduju dosta novaca, a to nije bila istina. Oni su bili na kraju liste dobrih ljudi s takvim srcem i razmišljanjem.

"Ja sam mislila da moja najbolja prijateljica nikada ne odustaje na preprekama", kaže uspuhano mučeći se da stane u svoje omiljene, uske hlače.

"Zbilja, Rebecca? Igrat ćeš na tu kartu?" sarkastično podignem obrvu.

"Realno gledajući, tvoji roditelji nam do sada jesu činili problem, ali smo uvijek nekako izašle na kraj s time jer bi uvijek našle način da ih preveslamo."

Što je bilo najgore, znala sam da govori istinu. Kada sam rekla da često lažem vlastitim roditeljima kako bih mogla malo uživati u životu izvan kuće, nisam se šalila niti pretjerivala. Becca i ja smo izmislile tisuću situacija kako bih se ja mogla opravdati gdje sam i što radim.

"Tvoja šutnja obično znači da sam u pravu, ali imaš preveliki ponos da bi to priznala."

"To nije istina!" frknem nosom, a onda, nakon nekoliko trenutaka, ipak otpustim kočnicu. "Mislim, je, ali si u zadnje vrijeme jako često u pravu i to me smeta."

Zapravo sam imala osjećaj da samo tražim izgovor da izbjegnem razgovor s ili o dečku prokleto crnih očiju. Razmišljam o tome kako mi njegov britanski naglasak neće tako brzo ispariti iz glave. Holden se već duboko zakopao u moje misli i nikako da izađe iz njih. Ako ga vidim, bojim se da to više neće biti ni moguće...

"Nemoj biti tvrdoglava i daj mu priliku. Ne mora se dogoditi nešto ozbiljno između vas, a i neće ti škoditi malo zabave."

Na njene riječi mi srce stane kucati, a kašalj se prolomi kroz tišinu. Lupkala me po leđima ne bih li se otarasila tog groznog osjećaja, ali ja sam razmišljala samo o njenim riječima.

Doslovno me navodila da krenem njenim stilom života. Ja sam jednostavno previše drugačija; nikada ne bih mogla biti nečija zabava, ali isto tako ne bih mogla nekome slomiti srce samo zato što sam se ja zabavljala.

Ili sam potpuno u tome ili nisam. Vjerojatno me to i muči, činjenica da ne znam kakav je Holden i na čemu smo. Vidjeli smo se jednom u životu, a on jako inzistira na našem ponovnom susretu. Znači li to da je on ozbiljan u vezi.. našeg druženja?

"Popij vode", gurne mi čašu u ruke i natjera da malo nagnem. Otpijem dva, tri gutljaja i već osjećam olakšanje jer mi se grlo više nije naprezalo. "Čovječe, uplašila si me."

Ja sam produljivala tišinu ne znajući što reći. U njenom sam društvu uvijek bila rječita, bez dlake na jeziku jer me ona naučila da moram stati iza svog mišljenja i izboriti se za sebe, ali sada nisam mogla pronaći niti jednu riječ koja bi opisala kako se zbunjeno osjećam.

"Della, moram ići. Xavi se sigurno brine jer se nisam javila da ću prespavati kod tebe. Sve smo se nekako brzo dogovorile."

Vjerojatno je i tu bila u pravu. Dok sam ju gledala kako zakopčava svoj prepoznatljivi, plavi kaput, razmišljala sam o jedinoj pravoj povezanosti te žene s muškim rodom.

Xavi je Beccin cimer već četiri godine, a ponašaju se kao brat i sestra. Njoj to zapravo dobro dođe jer je jedinica i nema nikog takvog, ali on je pak doživio više šokova no itko drugi uz njen način života. Ne mogu se odlučiti žalim li ga zbog toga ili hvalim zbog izdržljivosti i debelih živaca.

"Štikle su mi dolje pa ću se sama ispratiti", priđe mi i otisne poljubac u obraz. "Molim te razmisli o onome što sam rekla jer svatko zaslužuje priliku... čak i dečko iz Rumbe."

"Becca", zovnem ju na izlasku. "Misli li on ozbiljno?"

"O čemu?" zbuni se.

"Pa znaš, ovaj..." osjetim kako mi se lice žari pa automatski stavim ruke preko obraza, ali opet u nadi da je bilo dovoljno neprimjetno kako ona ne bi shvatila. "... o nas dvoje."

"A otkad to vas dvoje postojite?" upita, a ja propadnem kroz zemlju. U pravu je, što si ja umišljam? "Iako ste se vidjeli samo jednom, sigurna sam da nećeš dobiti odgovor na svoje pitanje ako nastaviš ignorirati njegove poruke i pozive."

Kimnem glavom i primijetim papirić na krevetu. Broj.

"Usput, crvena si", izaziva li ona to mene namjerno?

Brzinom svjetlosti skupim dvije plišane igračke i pogodim okvir vrata jer preciznost nikada nije bila moja jača strana. Grohotan smijeh odzvoni cijelom kućom i nastavi tako stajati u zraku dok ne čujem kratak razgovor i zatvaranje donjih vrata.

* * *

Miris cvijeća ostao je na meni čak i nakon tuširanja. To je poseban šampon kojeg volim utrljati na svaki centimetar svoje kože jer božanstveno miriši i dugo se zadržava.

Rastresem glavu kako bih uklonila višak kapljica s kose.

Na sebe lagano navučem dva broja preveliku pidžamu koju sam dobila za Božić. Mama i tata nisu znali ništa o meni, pa čak ni koji broj odjeće nosim.  Donji dio je bio toliko dug da mi se vukao po podu te sam gazila po njemu, a rukavi gornjeg dijela su mi vječito prekrivali ruke. Obožavala sam ju samo zato što je bila njihov poklon.

Spremam zadnje ostatke Beccine i moje male privatne zabave. Nakon čitavog dana pospremanja ja još uvijek pronalazim dijelove nereda koji smo ostavile. Znam da nam jednom tjedno dolaze dvije čistačice kako bi nam očistile kuću, ali ne želim ispasti toliko razmažena i nesposobna da si ne mogu sama pospremiti sobu.

Odjednom mi se u ravnini glave pojavi papirić s Holdenovim brojem na krevetu. Cijelo jutro sam provela razmišljajući trebam li mu se javiti ili ne, ali ipak mislim da sam došla do zaključka da se neću petljati u to pa odlučno spustim papirić u vrećicu za smeće.

Dok čučim skupljajući papiriće ispod kreveta, s leđa osjetim hladan povjetarac. Washingtonske zime nikome nisu ostajale ravne, ali ne sjećam se da sam ostavila prozor širom otvoren?

"Budući da mi nisi htjela dati broj, kao ni tvoja prijateljica, odlučio sam doći ovdje na druženje", onaj hladan, britanski naglasak odzvoni prostorijom, tjerajući me da ostanem na mjestu.

Mogla bih se zakleti da taj glas pripada Holdenu, dečku prokleto crnih očiju. Što li on radi u mojoj sobi?

Umišljam li?

Nakon zvuka njegovih par koraka i daha koji je zastao iznad moje glave, morala sam se natjerati da se pomaknem. "Bojiš li se kada ti priđem bliže?"

Sada sam se već potpuno okrenula i vidjela njegovo blijedo lice te kratku, ošišanu kosu.

"Ne" negiram, progutavši knedlu. "Ali priznaj da bi i tebi bilo čudno da ti stranac upadne u kuću na druženje, kao što si rekao."

"Da si mi dala broj, upoznali bismo se i ne bih ti bio stranac", vidim kako se jedan kutak njegove usnice pomiče u smiješak. "Uglavnom, htio sam te pitati hoćeš li sutra doći u Rumbu."

"Ne m..."

Prije no što sam mu i uspjela dati prikladan odgovor, glas moje mame me zaustavio u tom naumu. "Della, spavaš li?"

"Moraš ići!" viknem na njega, zapravo nesigurna u teoriju o njegovom dolasku. "Kako si uopće dospio ovamo?"

"Kroz prozor", ležerno kaže, kao da mu se nigdje ne žuri. "Moram priznati da se do sada još nikada nisam penjao po nečijoj kući kako bih dospio u kontakt s djevojkom koja mi se sviđa."

Sviđam mu se?

"Della, dušo", oboje se trznemo kada mama pokuca na vrata. "Je li netko s tobom u sobi?"

"Nije, mama", lažem joj. "Pričam sama sa sobom."

Okrenem se prema Holdenu stavivši prst na usta, a on kimne glavom. Mora sudjelovati u ovome i biti tiho ako želi izaći živ iz koje kuće. Primim ga za ruke i počnem gurati prema prozoru, no onda shvatim da je sav mokar i da je ostavio nekoliko litara vode od otopljenog snijega koji je donio za sobom.

"Mokar si", šapnem.

"Znam", odgovori okrenuvši se prema meni. "Slušaj, moraš sutra doći u Rumbu, inače neću izaći!"

"Ne razumiješ, ti jednostavno moraš izaći. Dolje također moraš paziti na alarme kako te moji ne bi uhvatili i..."

"Obećaj mi da ćeš doći i onda ću otići", kako ovaj čovjek voli pregovarati, ovo nisu istine.

"U redu!" požurujem ga. "Samo idi i pazi da ne padneš."

"Hvala na prilici", namigne mi već izlazeći. "Usput, lijepa pidžama."

Znajući da je to bio sarkazam, čvrsto mu zatvorim prozor ispred nosa te se izbeljim. Ubrzo navučem zavjese i pokušavam smiriti disanje dok hodam po sušilo za kosu.

"Della?" ponovo čujem glas svoje mame. "Otvori vrata, pobogu!"

"Sušim kosu!" viknem kako bih nadjačala buku, zapravo sušeći tepih koji je Holden namočio. "Večerala sam i ići ću spavati. Vidimo se ujutro. Laku noć!"

Trenutno u oblacima, a crvenilo izbija na sve strane po mojemu licu tjerajući me da mašem rukom kako bih se ohladila, unatoč tome što u drugoj držim vruće sušilo za kosu. Da javim Becci što se dogodilo?

Što mi ovaj dečko radi?

(Nadam se da vas još uvijek držim zainteresiranima za čitanje ove priče :D ostavite glas/komentar jer mi najviše znači vaše mišljenje. Proslijedite priču prijateljima. Usput, pitanje za vas; što mislite, hoće li Della zbilja otići u Rumbu kako bi se našla s Holdenom? :D Volim vas xx)