(Nije nov, ali je ispravljen nastavak :) ostavite zvjezdicu i usputne komentare, baš me zanima što ćete reći. Idući part smo na okruglom broju, ne? Hm, hm... i hvala na preko 5K glasova. volim vas xx)

Čitavo jutro slušam Beccine isprike u vezi one scene od jučer. Zamolila sam ju da me pusti da se ohladim, ali nisam htjela biti toliko smeće od čovjeka da ju ne pustim u kuću. Želim biti drugačija od nje i dati joj priliku da mi objasni, a ne kao što je ona mene izbjegavala nakon onog incidenta s Tyem.

Nije to bila neka značajna isprika jer zapravo nije imala razloga napraviti to što je. Nije se mogla ispričati kako spada jer je znala da smo mi u pravu. Njezin čin je bio potpuno sebičan i bezosjećajan jer ni u jednom trenutku nije pomislila što bi to moglo značiti za Holdenov i moj odnos. Bilo joj je bitno to što se on njoj jednostavno ne sviđa, a Becca je bila ta koja nas je na početku spojila i navijala za nas.

Kada sam rekla da ju razumijem i podržavam, nisam mislila da će doći do ovoga. Osjećam veliku izdaju, kao da nikada nisam poznavala tu svoju navodnu najbolju prijateljicu. Ne mogu vjerovati da je uopće pomislila napraviti nešto kako bi me razdvojila od Holdena. Koliko sam puta ja bila razočarana u njezin odabir muškaraca i rekla joj to, ali svejedno bolje šutjela nego se svađala jer su nas ti konflikti koštali dosta vremena.

"Molim te, Della", zavapi. "U ime dobrih dana, tražim te da našem prijateljstvu daš još jednu šansu. Znam da sam pogriješila i nemaš pojma koliko me to grize."

"I treba te gristi!" ljutito joj uzvratim. "Oboje si nas povrijedila zbog gluposti. Kako ti je to uopće palo na pamet?"

I ponovo krene ista priča o tome kako se zabunila i nije mislila ozbiljno pa me savjetovala da to prihvatim kao kušnju na koju nas je Bog stavio. Nije Bog nego si ti, odmah pomislim, ali zapravo shvatim poantu njenih riječi. Nisam još potpuno sigurna koliko je to produktivno bilo, ali nadam se da će se vremenom pokazati dobre stvari.

"Možemo li prijeći preko ovoga?" upita me. "Nedostaje mi naše druženje... provođenje zajedničkog vremena. I Xavija i mene si potpuno zaboravila otkako si s Holdenom."

"Pa..." razmišljam kako objasniti, ali ne nailazim na neko rješenje. "Zapravo i nismo zajedno."

"Zbog mene, nije li tako?"

"Ne", prođem rukama kroz kosu i duboko uzdahnem. "Da je barem tako..."

Eh, a onda je uslijedila ona priča o tome kako sam ja neodlučna u vezi našeg službenog odnosa. U principu se mi već i ponašamo kao par, samo što to nikada nismo baš službeno i postali. Ovoga je puta bilo drugačije to što me Becca zaista slušala. Pomno je pratila svaku moju novu riječ, a meni je srce dolazilo na svoje mjesto iz kojeg je izbivalo posljednjih par dana

Objasnila sam joj što dečko prokleto crnih očiju znači za mene. Rekla sam joj kako je on osoba koja, kada me ne uspije nasmijati, plače zajedno sa mnom. Ne u doslovnom smislu tih riječi, ali mi stvarno nedostaje netko tko bi plakao sa mnom kada mi je teško, a Holden me sada ostavio da plačem sama. I to ponajviše zbog njega.

Odlučila sam ispred svoje bivšo-sadašnje najbolje prijateljice olakšati dušu. Ni sama nisam bila sigurna je li to pametno, ali bila je jedina dovoljno upućen u situaciju da joj ne moram previše objašnjavati pozadinu priče, kao što bih morala u Peytoninom slučaju. "Nije mi lako..." požalila sam se i nastavila.

"Ne znam je li mu pitanje o našoj vezi izletjelo u onom trenutku, ali ja sam tada bila i više no sigurna u svoj odgovor", iznesem joj svoje stajalište. "Sada, nakon nekoliko dana, moram priznati da se propitkujem. Očekivala sam nešto više od njega. Možda neki poziv... ili čak neku kratku poruku za dobro jutro na kakvu sam navikla u proteklih par mjeseci, a od njega ni traga ni glasa."

Ovoga je puta Rebecca de Rousse stala na moju stranu i podržala me. Ponovo se ispričala zbog problema u koje nas je bespotrebno uvalila, ali je imala razumijevanja za oboje. Nije branila samo mene, pokušala mi je približiti i Holdenovu stranu. Otvorila mi je oči. Nije tako naivna kakvom sam ju smatrala otkako je znam, samo nikada nismo došle do situacije u kojoj bih ja trebala ozbiljan ljubavni savjet od nje.

Doduše, mislila sam da će ovako veliki problemi u vezi ljubavi i najboljih prijatelja otići s mojim tinejdžerskim danima, ali očito sam se gadno prevarila.

Naš dubokouman razgovor prekine oprezno kucanje na vrata. Par odbjeglih pramenova kose koji su ispali u žaru moje monodrame pospremim iza uha i u rep pa spremno odgovorim. "Slobodno."

"Della...", krene, a zatim se zaustavi kada shvati da nisam sama. "Becca", Peyton i nju ljubazno pozdravi. "Stigao je paket za tebe, ja sam ga preuzela da ti ne bi morala silaziti."

Dobaci mi ga u ruke i namigne, kao da zna o čemu je riječ, a ja, pak, ostanem zbunjena jer nisam očekivala nikakvu pošiljku. Pogotovo ne subotom. "Hvala?" jedna upitna zahvala prevali moje usnice i Peyton se ispriča i zatim izađe. Između ostaloga, to je nešto što sam voljela. Koliko god smo nas dvije bile bliske, nikada mi nije nedostajalo privatnosti s njene strane i zauvijek ću to cijeniti.

Beccine ogromne oči odjednom postanu još veće od znatiželje koja ju je izjedala zbog mog paketa. Nasmijem joj se i i spretno otvorim oker omotnicu koja je iznutra bila ispunjena folijom od mjehurića da se roba ne bi oštetila. Izvučem vrećicu koju odmah proslijedim Rebecci, a u svoje ruke uzmem maleno pisamce koje je bilo zaljepljeno na njoj.

Uz mnogo moje pomoći, moram priznati da si svladala osnovne vježbe snage i izdržljivosti. Za to je vrijedilo kupiti neki dar da obilježimo vojnika u tebi, zar ne? Nadam se da će ti se svidjeti. Predlažem da dogovorimo naš novi susret kako bismo popričali, ali danas navečer imam nekog posla. Piši mi...

Duboko tvoj, Holden.

Cijela se raznježim i rastopim na njegove, pažljivo odabrane, riječi i prislonim pismo na grudi. Ne želeći pokazati Becci što piše, brzo ga bacim ispod kreveta u nadi da neću kasnije zaboraviti na njega. Mislim, kako bi i mogla zaboraviti na Holdena?

"Čovječe, vidi ti tog Holdena", Becca se nasmije i ustane, a potom zavrti gaćicama oko prsta. Sada shvatim što je bilo u onim vrećicama. Donje rublje s vojničkim uzorkom. "Nisam znala da ima to u sebi."

"Hej!" opomenem ju i dohvatim novi poklon iz njezinih ruku.

Ponovo pogledam vojnički uzorak na grudnjaku i gaćicama te mi se licem raširi ogroman smiješak zbog sjećanja koja mi upravo naviru na površinu, a u obraze mi puni ogromna količina rumenila. Shvatila sam simboliku dara.

Holden i ja smo u neko gluho doba noći, prije dva tjedna, odlučili prošetati do parkića koji je, u ove kasne sate, bio potpuno napušten. Nekoliko je uličnih lampi osvjetljavalo dio igrališta na koje me dečko prokleto crnih očiju vodio. Bila je to jedna od onih idiličnih ljetnih noći kojima ne možeš odoljeti, a da ne uživaš u njima, unatoč vrućini koja se širila našim tijelima.

Zapravo sam ga bila zamolila da mi priča o tome što oni rade u vojsci. Odgovorio mi je kako uglavnom vježbaju i treniraju, a zatim mi je htio i pokazati nešto od toga. Vojnici njegovih godina, točnije cijela njegova ekipa, vole se dokazivati pa često rade sklekove, ali s čovjekom koji im sjedne na leđa. Nisam mogla vjerovati da je to moguće jer mi se teško zamisliti kako radim običan sklek, a kamo li s još jednim tipom na sebi.

Holden kaže da se oni dogovore da rade u ekipama i onda se natječu tko će ih više napraviti. Naravno da mu nisam vjerovala... Mislim, tko bi mogao napraviti više od deset sklekova s takvim teretom na leđima, kao da mu ionako nije teško obaviti zadatak?

Kako bi me uvjerio, stao je iznad ogromne blatne lokve i pripremio se u odgovarajući položaj čekajući da mu ja sjednem na leđa jer mi je želio pokazati što zna i može. Kada se tako htio dokazati, više nisam bila sigurna jesam li u pravu što mu ne vjerujem te se nisam htjela kladiti. Nisam vjerovala da će to upravo učiniti!

Pokušala sam ga odgovoriti od toga jer sam bila svjesna svoje težine, nisam više tinejdžerka ili neka mala beba da imam dvadesetak kila. Bila sam sigurna da ćemo, ako se oslonim i sjednem na njega, oboje završiti prljavi kao svinje. Koliko god me on uvjeravao da može to izdržati, nisam se dala. Nisam znala kako bih ujutro objasnila mami što se dogodilo i zašto mi je odjeća prekrivena blatom.

Uglavnom me kasnije dobio na neku svoju taktiku jer me optužio kako mu ne vjerujem dovoljno. Smiješna je činjenica da je on taj koji je u sadašnjoj situaciji prvi pokleknuo, ali ne želim sada zamarati glavu time. U početku uopće nisam željela sjesti na njega punom težinom jer sam se bojala da ću mu biti preteška, iako je bio znatno veći od mene u svakom smislu tih riječi.

Kada sam se napokon opustila, uvjerena u to da smo oboje sigurni ako sjednem, krenuo je raditi sklekove. Malo sam se pribojavala da će izgubiti ravnotežu ili da će mu ruke popustiti, ali on ih je junački napravio preko dvadeset jer sam prestala brojati na okruglom broju. Nije se čak niti malo uspuhao i namučio.

Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam shvatila da je napravio pedesetak sklekova i ustao se, zajedno sa mnom, bez da smo završili u tom odvratnom blatu. Nakon te vježbe mi se sve činilo lakše, nisam se čak bojala niti visine dok sam se držala za Holdena koji je spretno radio zgibove sa mnom obješenom na leđima. Dopustio mi je da mu budem potpuno blizu i tretirao me kao krhku princezu.

"Voliš ga?" odjednom me probode Rebeccin promukli glas.

Potvrdim. "I više no što možeš zamisliti..."