(Moram priznati da je ovo nastavak za koji mi je trebalo najviše vremena, što se tiče pisanja. Neću duljiti... možete ostaviti koji usputni komentar? Unaprijed hvala :D volim vas xx)

"Ovo prestaje upravo sada", Xavi me ohrabruje. "Ne možeš se više ovako mučiti, niti se on više može tako ponašati. Odvest ću te do njegovog stana i izvoli to riješiti s njime!"

Kimnem glavom kada shvatim da je to najbolje što smo uspjeli smisliti. Holdenu ću danas dati još jednu priliku da mi se ispriča zbog svojih postupaka i da mu ja objasnim neke stvari koje ga muče u vezi mene... ma u vezi nas. Spremna sam mu ponuditi pozitivan odgovor na ono pitanje ako ga se drzne još jednom postaviti.

Od početka sam ja trebala biti ta koja je ljutita na njega iz mnogo razloga. Nije u redu da me samo tako počne ignorirati i duriti se zbog svake sitnice. Holden je bio jedina osoba koja me zaista razumjela. Kada i nije, pokušavao je razumjeti kako bi mi bilo lakše, a sada smo došli do toga da me ne želi niti saslušati dok mu govorim nešto bitno jer je zamislio da ga lažem.

"Molim te da se više ne žalostiš iz tako glupih razloga. Della, ja znam da ćete vi to danas riješiti. Isto tako znam da je on kriv, ali netko treba napraviti prvi korak i to ne moraju uvijek biti dečki", objasni mi i zatakne pramen kose iza uha nakon što mi priđe. "Budi posebna je si takva savršena."

Izvijem usne u slabašan osmijeh i ustanem kako bih presvukla tenisice. Ako sam išta naučila u ovih par mjeseci što radim, onda je to da uvijek budem spremna s parom tenisica u ormaru. Noge mi osjete veliko olakšanje kada s visoke pete prijeđem na ravne starke.

Pogledom još potražim plavu jaknu i malenu torbu u kojoj sam nosila samo najnužnije stvari jer mi se nikada nisu sviđale one velike koje više nalikuju na ogroman kofer nego modni dodatak.

Odlučim ne planirati ovu posjetu Holdenu. Otići ću tamo i samo mu banuti na vrata. Reći ću mu što me sve mučilo ovo vrijeme dok nismo pričali. Nakon svega mu možda dozvolim da kaže nešto u svoju obranu jer želim ispasti poštena, a ne kao on.

Danas ću probati obrazložiti svoje razloge opstanka našeg odnosa. Ne znam hoće li mu to biti dovoljno, ali za mene je to jedan veliki korak prema uspjehu.

Trebalo je dosta vremena da se odvažim govoriti o osjećajima izvan svoje glave. Iako sada sve svaljujem na Holdena, bojim se da bih ubrzo ja mogla biti kriva što se razilazimo jer nitko nema pristup tajnama koje zna samo mala, unutarnja Della.

Prije nego što izađemo, vratim se do stola u namjeri da se javim tati. Podignem slušalicu i iznervirano izdahnem kada shvatim da je njegov broj ponovo zauzet. Pritisnem debelu tipku za snimanje glasovne poruke. "Ne moraš me čekati nakon posla, samo odi kući. Ja idem sa Xavijem na kavu i zadržat ću se."

* * *

"Čuvaj se", poljubim ga u obraz. "Držim ti fige i javi mi se navečer."

Mahnem mu i preletim ogroman dio ceste. Ovo je jedan od zabačenijih dijelova grada pa nema puno prometa, ali mi trenutno glavom prolazi toliko stvari koje želim reći Holdenu, a bojim se da mi sve ne ispari ili da se ne uplašim baš u trenutku kada sve moram izgovoriti.

Pozvonim na portafon kada nađem Holdenovo prezime i pored toga mali broj koji je označavao kat na kojem se stan Holdenove bake nalazi. Ubrzo začujem zujanje koje mi da poticaj da otvorim teška vrata i zakoračim unutra.

Po prvi put se penjem po stepenicama ove zgrade, sve do petoga kata jer nisam imala vremena čekati dizalo. Sada sam u žaru borbe i spremna sam mu reći svašta što se do sada očito nisam usudila i ne smijem potratiti vrijeme da me prođe volja za pričom.

Zlatna pločica s njegovim prezimenom jasno se ocrta na vratima pa se osjetim slobodnom pokucati ovoga puta. Nisam dugo čekala jer mi već u idućem trenutku starija žena otvara ulaz u njen stan.

Progutam knedlu u grlu i duboko udahnem kada dođe. "Dobar dan, ja sam..."

"Znam tko si ti", ljubazno kaže. "Della. Odmah sam te prepoznala po Holdenovim pričama."

Neugodno se nasmiješim na njene riječi i uđem kada me pozove unutra. "Baš smo završili s ručkom, ali, ako želiš, možemo složiti mjesto za tebe?" odmahnem glavom i lijepo se zahvalim, a onda ugodno iznenadim kada uđemo u kuhinju.

Holden je stajao iznad stola i skupljao tanjure koje je onda nosio u perilicu za posuđe. Bio je ležerno odjeven, čak ležernije no inače jer je na sebi imao samo dio trenirke i crnu majicu bez rukava. Da ga ne znam, rekla bih da provodi dane u solariju zbog njegova preplanula tena. Osim muškaraca, mislim da mu mnoge žene zavide na tako dobrom izgledu.

"Bako, pospr..." gotovo ispusti vilice i noževe iz ruku kada me ugleda na vratima. "Della."

"Moram razgovarati s tobom", ukratko objasnim. "Nasamo."

"Uhm... naravno", zbuni se i prvo napravi posao s posuđem do kraja, a onda ispere ruke.

Gospođa Parks nas ispriča i krene s izradom kolača da se poslije zasladimo. Holden mi natukne da ju bolje ne odgovaram od te namjere jer bi inače mogla ispeći dva umjesto jednog. Već sam shvatila da je to izgubljena bitka i jednostavno se zadovoljno osmjehnula na njenu ideju.

Holden otvori vrata, očito njegove sobe, i pusti me prvu unutra, kao što je to oduvijek činio. Nakon što i on uđe, lagano zatvori vrata i okrene se postavivši ruke na prsa. "Raskomoti se."

Još čvršće stisnem ručke svoje bijele torbice i odlučim da neću sjesti jer sam došla iz potpuno drugog razloga. "Nisam došla ovdje na popodnevni čaj i kolač Holden, koliko god mi gospođa Parks bila draga."

"Nego? Što si mi onda došla reći?" zainteresira se i podigne jednu obrvu. Baš zna kako iziritirati čovjeka.

"Ja... ne razumijem koji je tvoj problem!" istresem se na njega, a zatim pokušam unormaliti disanje. Iako mi je drago što ga vidim nakon nekog vremena, jako sam ljutita na njega. "Duriš se na obične sitnice, ne javljaš mi se danima, totalno me poniziš ispred pola grada i misliš da će ti to proći?"

Njegov strogi glas se zaori prostorijom. "Della, biti s drugima nije mala stvar!"

"Odmaknem se još jedan korak u nazad kako bih dobila bolji pogled na njegov govor tijela. "Nisam bila s drugima! Kako ti nešto takvo uopće pada na pamet? Dolazi li ti do mozga koliko me vrijeđaš ovime?"

"Della, vidio sam te i ne možeš poreći, nisam slijep, k vragu!" odgovori. "Dao sam cijelog sebe u ovo", rukama mahne između nas. "A ti?" uperi prstom u mene. "Ti kao da to sve iskorištavaš."

Nikada nisam imala namjeru iskoristiti ga, uvrijediti ili povrijediti na bilo koji način! Smatrala bih samu sebe jadnom da to svjesno učinim. Bože, što se s Holdenom dogodilo? Jer onaj čovjek kojega ja znam bi barem šest puta promislio o svojim riječima.

Nekako se uspijem obgrliti rukama. "Znaš da to nije istina! Svjesna sam tvoje dobrote i požrtvovnosti po pitanju naše veze, ali..."

"Koje veze, Della?" razbjesni se. "Koje usrane veze? Govoriš li, možda, o onoj koju sam ti ponudio, a ti nisi prihvatila?"

Sada i ja uzdignem glavu i ljutito odbrusim. "Da si mi ju ponudio u bilo kojem drugom trenutku, prihvatila bih, ali onako... na onaj način... jednostavno nije išlo. Holden, znaš da volim doslovce svaku stvar u vezi tebe, ali ne ide mi u glavu zašto ti mene napadaš! Uporno me odbijaš saslušati, ali zašto? Zašto mi ne dozvoliš da ti objasnim?"

I idućih petnaestak minuta prošlo je u svađi. Objašnjavala sam mu kako ima potpuno krivo mišljenje o meni i da me poznaje. Barem on poznaje pravu mene bolje od svih i zna da ga nikada ne bih svjesno povrijedila. I sama sam jedno vrijeme smatrala da ga nikako ne zaslužujem jer je tako dobar... zašto bih ga onda tako lako pustila da mi isklizne iz ruku ako mi je već dao cijeloga sebe?

Nakon toga, on mene opet napada sa svojim glupim tvrdnjama o tome kako mi priče ne drže vodu, a mogla sam mu to dokazati na bilo koji način, samo da me saslušao. Nije me bilo briga što se gospođa Parks nalazi dvije prostorije dalje i možda čuje sve što pričamo, trenutno sam mu samo htjela dati do znanja da je u krivu što se tiče ove cijele situacije.

"Holden, dosta! Sada je stvarno dosta! Ja nisam djevojka na koju će te mama upozoravati, u redu?" ponovo se razljutim zbog njegovog nepovjerenja. "Neću se ljubiti s tvojim najboljim prijateljem i slomiti ti srce. Neću te tjerati da biraš između mene i još nečega što voliš!"

Opet započne istom politikom. "Zašto si onda tako hladna prema meni i ne pokazuješ nikakve osjećaje nazad? Ispričavam se, ali, da te ne poznajem nego da sam neki nebitni promatrač, nazvao bih te ludom ženom!"

"Nisam hladna, a ni luda", pokušam se kontrolirati da opet ne puknem jer želim pokazati toleranciju prema ovoj situaciji koja me i čini luđakinjom.

"Znaš što?" upita me, a ja odmahnem glavom. "Nisi. Ali isto tako nisi ni sposobna reći roditeljima da izlaziš sa mnom!"

"Ne mogu vjerovati da uopće diraš u to", razočarano viknem. "Teško mi je razgovarati s njima jer se bojim da nas neće podržati."

"Uvijek je sve o tebi, zar ne?" preokrene očima. "Jer da im ja želim reći, ne bi mi dozvolila. Strah te, ali ne razumijem čega. Je li te strah voljeti me? Ili biti voljena?"

Ovo me natjera na kratko razmišljanje. Kao i on, željela sam saznati je li ovo što osjećam pravo. Jesam li zaista zaljubljena u njegove prokleto crne oči ili teški britanski naglasak, u njegovu neurednu kosu ili savršen osmijeh... Možda je on u tuđim očima drugačiji, ali ja vidim muškarca koji me može usrećiti uz mnoge uspone i padove. Znam da ću s njime završiti sretna.

"Što? Opet si bez riječi? Ponovo šutiš?" iznervirano puhne. "Stvarno si nemoguća!"

Poslije svega izgovorenoga on se usudio i ovo reći pa moja ruka nekontrolirano poleti prema njegovom mekom obrazu i tamo ostavi crveni trag dok on i ne trepne. "Baš si seronja, znaš?"

Zaslužio je.

Drago mi je da se barem oko te stvari slažemo.