(Zadnja promjena na prvom partu u 2017. godini, obećajem xD volim vas xx)

Skupljam zadnju snagu kako bih uspjela ustati iz kreveta i učiniti nešto pametno danas. Sinoć me Becca zvala na druženje jer nije došla sa Xavijem. Još ne znam ni pravi razlog, ali namjeravam ga danas saznati.

Četkam svoju dugu kosu dok drugom rukom trljam svoje umorne oči.Nisam se prepala vlastita odraza u ogledalu zbog zadnja tri dana u kojima sam se navikla na svoj izgled. Tamni krugovi uokviruju moje napuhane oči te ih svako malo moram nanovo prekrivati jer suze koje padnu u sekundi izbrišu moj trud od par minuta. 

Ponovo uzimam korektor u ruke i stavim ga na dio oko očiju pa drhtavim rukama nježno razmažem i utapkam novi sloj, a zatim popravim maskaru da malo podignem raspoloženje svoga lica, kada već ne mogu razveseliti svoje srce.

Čim obavim sve što trebam, pođem u ormar kako bih se obukla i napokon krenula u Beccin stan no u toj me namjeri zaustavi zvuk kucanja na vrata. "Tko je?" upitam monotono.

Stvarno nemam volje ni snage da slušati prodike svojih roditelja.

"Peyton", odgovori pa uđe. Izgleda izmoreno, ali elegantno kao i uvijek.

Začudim se njenoj posjeti. "Trebaš nešto?"

Tiho uzdahne, a onda lijeno prevali put sve do moga kreveta na koji potom sjedne. Gleda me nekoliko trenutaka prije nego složi bilo kakvu rečenicu i par puta pokuša otvoriti usta, ali sve propadne u vodi kada nam se oči susretnu.

Odlučim ju potaknuti na priču jer već kasnim. "Pey, trebam požuriti do Becce, imaš li mi nešto važno za reći ili me možeš ispričati da se odjenem?"

Kimne. "Nemoj misliti da nisam primijetila koliko umorno i neispavano izgledaš", govori blago. "Znaš li da mi uvijek možeš reći u čemu je problem?"

"Da", kratko uzvratim ne želeći reći ništa više. Ne namjeravam ju zamarati svojim problemima s Holdenom iako sam stopostotno sigurna da ne bi rekla roditeljima.

Spremna sam na razgovor i stvarno bi mi godio jedan, ali ne znam kako da joj opišem situaciju u kojoj sam se našla. Mislila sam da ću s Beccom obaviti ovaj dio priče i da neće biti problema, ali ovako...

"Jesi se možda posvađala s Rebeccom?" znatiželjno čeka odgovor i stavlja pramen neukrotive kose iza uha.

"Ne", odmahnem glavom. Znam da želi obaviti ovaj razgovor sa mnom, ali zaista ne znam što bi ona meni mogla reći, a da me to malo razvedri.

"Nego?" ustraje.

"Ima jedan dečko..." započnem, a njena usta se otvore od iznenađenja.

Široko se nasmiješi. "Nastavi!" Sigurno joj je drago što ću je malo uvesti u taj dio svojeg života.

"Uopće nije bitno kako se zove", zadržim neku dozu tajnovitosti oko Holdenova imena za svaki slučaj. "Ali posvađali smo se i to jako."

Uzdahne. "Della, koliko smo se samo ti i ja puta posvađale, a pogledaj nas sada", dođe do mene i složi mi kosu iza ramena.

"Ovo je drugačije", potišteno spustim glavu. Nedostaje mi njegov zagrljaj, njegov glas, njegov smijeh... Stvarno mi jako nedostaje njegova prisutnost.

"Ako treba biti, dogodit će se", nježno kaže pa me pogladi po glavi. "Ne brini previše."

"Hvala na ovom malom razgovoru", lažno se nasmiješim vrlo dobro znajući da je vjerojatno i to primijetila. "Idem sada do Becce."

* * *

Pozvonim i pričekam da mi netko otvori vrata. Nakon nekoliko trenutaka, ugledam Beccu u kratkim hlačicama i uskoj majici na bretele. Njena je kosa, za razliku od moje koju sam se potrudila dovesti u red, bila raščupana i neuredna. Odmah mi je bilo jasno da nije spremna i da ću čekati još pola sata da krenemo.

"Vidim, sjetila si se da dolazim i potpuno si spremna", namršteno ju odmjerim i pomalo ljutito uzdahnem.

Uvijek to napravi. Potpuno zaboravi da se družimo i onda me dočeka nepristojno. "Ionako nećemo nigdje ići?" podigne obrvu i pusti me u stan koji, po običaju, nije ni na što ličio. Ako Xavi tu i tamo ne pospremi, ovo bi bila propast.

Zaobiđem neke kistove na podu pa sjednem na kauč pokraj dva okvira za slike.

"Mislila sam da idemo u Rumbu", moj glas je sada ravnodušan jer mi se ne da i s njom prepirati. Oboje smo pretvrdoglave i znam da ju ne mogu promijeniti. Takva je kakva je.

"Spremit ću se za desetak minuta, samo se nemoj pjeniti", preokrećem očima zbog njezinog osuđujućeg tona.

"U redu", ustanem i krenem za njom u sobu gdje uzima neku odjeću, a prije nego što uspijem sjesti, povuče me za sobom u kupaonicu gdje se namjerava presvući pa ubrzo kreće na uređivanje lica.

"Kako si ti?" pita dok nježno maže puder po licu.

"Kako bih bila?" skupim obrve.

Pita posve glupa pitanja. Očekuje da ću plesati sretan ples nakon one scene s Holdenom?

"Ne mogu vjerovati da ti je to napravio u javnosti", puhne, a u glasu joj jasno čujem nevjericu.

"Uopće nije u tome stvar", još jednom se namrgodim. "Nedostaje mi, Becca" tiho kažem, a ona me pogleda potpuno zatečena.

Mogla je primijetiti da mi je Holden previše prirastao srcu i da mi puno znači. Zašto se toliko bori protiv njega... ma protiv nas! Koji je njezin problem?

"Ako te neće poslušati, ne zaslužuje te", slegne ramenima kao da je moja i njegova veza osuđena na propast, kao da joj je svejedno hoću li biti sretna s njim ili potištena bez njega.

"Govori osoba koju pola muškaraca ne zaslužuje, ali ju opet dobiju", kažem ispod daha.

To zvuči potpuno loše i nadam se da ne reagira zato što me nije čula. Ne želim se svađati s njom nego joj dokazati da mi je teško zbog svađe s muškarcem u kojega sam zaljubljena preko ušiju. On je nešto što se ne nalazi na svakome uglu i ovo je grozna situacija.

"Hajmo" kaže kada napokon završi i već se u idućem trenutku nađemo u autu.

Obje svežemo pojaseve te se ona ponudi da će voziti. Svoju ogromnu torbu u kojoj je imala rezervnu šminku, maramice, novčanik, mobitel, ključeve i tko zna kakve gluposti stavi na zadnje sjedalo pa spretno sveže kosu kako joj ne bi smetala dok vozi i upali automobil.

"Gdje je Xavi?" pitam je kada skrenemo na glavnu cestu prema Rumbi.

"Otišao je u šetnju" odgovori, a zatim skrene prema parkiralištu.

Prolazimo pokraj poznatog sivog auta. Pogled mi se zaustavi na crnoj kosi dečka čiji mi zagrljaj užasno nedostaje. Vozi se s nekim prijateljem u suprotnom smjeru što je značilo da su upravo napustili Rumbu. Srce mi počne lupati tristo na sat, a lice mi se ozari srećom koju nisam osjetila posljednjih nekoliko dana.

"Becca, to je Holden!" gurnem je rukom i gledam za autom koji nas je prošao. "Okreni se, to je on!"

 Dok čekam neku Rebeccinu reakciju hirovito pritisnem trubu na njenom volanu i to zbuni ostale prolaznike koji ne razumiju što se događa, ali osoba koja zapravo treba napraviti nešto samo nastavi ravno voziti kao da se ništa nije dogodilo... kao da ih nije i sama vidjela.  

"Daj, Della, poslušaj se", grdi me dok parkira auto. "Ne mogu ići za njim."

"Ali..." započnem, no odustanem kad ugasi auto ispred kafića. "Kakogod." ljutito izađem i zatvorim vrata.

Ne razumijem zašto je takva. Nisam sigurna je li nas Holden primijetio, ali zašto mi nije pomogla? Da se radi o njoj i spašavanju neke njene veze, okrenula bih brda i doline za nju, a ne samo auto i ona to zna. Natjerala me da se osjećam potpuno glupo i jadno nakon svih ovih dana što ne izlazim iz stana osim ako ne idem na posao.

Prati me sve dok ne sjednem na svoje poznato mjesto u Rumbi. Usputno pozdravljamo neke ljude, a onda i naručim Charliejev čuveni čaj od borovnice koji toliko obožavam.

"Hajde ti sad meni objasni nešto", razvedri se kada napokon zadobije moj pogled. "Zašto si ljuta?"

"Nisam", odgovorim, no ovoga puta mnogo smirenije. "Ali mogla si se okrenuti za njim. Ne razumiješ moje osjećaje, a ni ne trudiš se koliko vidim."

"Što sam trebala?" brani se, kao i uvijek. Sve što je bitno je da ona ispadne u pravu, a koga briga za Dellu i njezin život. "Okrenuti se i pratiti ga? Kako bi to pomoglo?" u njenom glasu čujem ljutnju, ali ne shvaćam na što se točno ona ima ljutiti.

Toliko sam sretna što sam ga vidjela, premda to bilo na onih pet sekundi. Bio je ispred mene i, iako se naši pogledi nisu čak ni spojili, drago mi je što sam vidjela njegovo prokleto crne oči i to predivno lice.

Sva sreća da on nije vidio tvoje.

Šuti, molim te.

"Zaboravi", odmahnem rukom ne želeći se više vraćati na tu temu. Izašla sam iz kuće kako bih malo zaboravila na probleme, a do sada sam samo o njima i pričala.

Odlučim uživati u ovom popodnevu i napraviti neke stvari koje već dugo nisam, a i djelomično pokazati Becci da me ne pogađa to što je rekla. 

Teško je braniti sebe i svoju sreću kada su apsolutno svi protiv nas. Mislila sam da će barem Becca shvatiti, a podršku sam dobila od osobe od koje to najiskrenije nisam očekivala i sada mi je nekako žao što nisam ostala kod kuće i vodila ovaj razgovor s Peyton. 

Imam osjećaj da zna i cijelu priču da bi svejedno stala na moju stranu i ohrabrila me da se pomirim s Holdenom, kao u ono vrijeme kada sam imala samo nju uza sebe jer sam upravo s njom odrastala, a sve se raspalo kada smo obje upale u vode novoga života koji smo ovdje u Washingtonu.

Ne želim zanemariti sada Rebeccu i sve što je napravila za mene, ali me neke situacije baš potaknu na razmišljanje o svom životu prije našega prijateljstva. Nije mi bilo tako loše i bila sam dobra sa sestrom, a sada smo se užasno odvojile, no ipak nakon svega dolazim do zaključka da će sestra uvijek razumjeti i biti tu za mene.

A ja imam osjećaj kao da ti prekidaš s Beccom.

Ne pričaj gluposti, samo me uvrijedilo to što se ne trudi pomoći mi. Ne znam zašto je toliko protiv Holdena, a i ne želi mi reći, kao da nešto skriva. Očito svi znaju nešto što ja ne znam...