(Ne znam zašto uvijek u nastavcima gdje nešto treba zeznuti napišem 2000 riječi, a u onima više kul puno manje, but well... evo vam 2000 riječi i iskreno se nadam da će vam se svidjeti. Zamolit ću vas da ostavite glas i komentar jer me zanima što mislite o novom razvoju događaja, baš sam neki dan primijetila da me jedna cura pitala za Xavija pa je ovo bila odlična situacija da vam ga malo pokušam približiti, no bit će još prilika, bez brige ;) volim vas xx)

Zaletim se do toaleta na prvome katu odmah nakon što sam se javila Ruth da mi treba malo odmora. U zadnja dva dana mi pauza treba svakih sat vremena jer se jedva držim budnom, a da ne počnem o tome koliko je teško držati emocije pod kontrolom na radnome mjestu. Ovo me zapravo trgnulo i natjeralo da shvatim kako odrastam i više ne mogu raditi što hoću. Moram se uozbiljiti i držati privatan život na velikoj distanci od poslovnog.

Samo on ima tu privilegiju učiniti me krajnje sretnom, a ne iskorištava ju. S Holdenom sam se jako posvađala te je naš okršaj rezultirao ne pričanjem. Kada sam se vratila doma, nazvala sam ga kako bismo riješili sve razmirice, no sve je pošlo krivo.

Imam osjećaj da nije ljubomora to što ga muči, već nešto skroz deseto koje mi ne želi reći i tu se sukobimo. On je navodno ljutit na mene zbog onog incidenta u uredu, a ja na njega jer mi ne vjeruje. Oboje smo previše tvrdoglavi i zaista ne znam tko će prvi popustiti.

Naša, nazovimo to, veza je jako klimava zbog toga što još uvijek nitko ne zna za nju osim Rebecce kojoj sve govorim, a ona se, pak, ne slaže s time. Ne sviđa joj se Holden i to vjerojatno zato što ju je nekoliko puta spustio na zemlju i rekao joj neke stvari u lice koje se ja nisam usudila već četiri godine.

On zna da se ne slažem s načinom na koji joj je to rekao, ali poznavajući mene i moju brzinu, ja bih smišljala izgovore do samrti, a možda joj ni tada ne bih ništa rekla jer nemam srca za takve stvari.

Danas nas dvije jednostavno moramo sve riješiti i treba mi pomoći naći način da se pomirim s Holdenom. Ona ima iskustva s dečkima i zasigurno ima neki dobar savjet za mene, osim ako već ne planira Holdenovo ubojstvo.

Najgori slučaj će biti ako odbije i razgovarati o njemu jer se njih dvoje ne podnose, ali trebala bi razumjeti, barem zbog mene. Koliko sam puta ja prešla preko svog mišljenja samo kako bih njoj udovoljila? Nebrojeno puta. Nebrojeno puta sam joj i pomogla da preboli te budale s kojima je nešto petljala i koji su ju samo izigrali.

Jednostavno mi mora pomoći. Nema me srca gledati ovakvu.

Kavu prije dva dana smo prebacile na danas jer nisam imala volje ići u grad nakon velike svađe s dečkom prokleto crnih očiju. Kada se ovako svađam s njim, razmišljam o tome kako bih stvarno mogla prokleti te njegove crne oči u koje sam se zaljubila jer se ne mogu dugo ljutiti na njega, a znam da je to ispravna stvar jer treba shvatiti da pretjeruje. Iako bih voljela da je sve bajno i krasno, znam da je to nemoguće i da neće uvijek teći med i mlijeko.

"Ruth!" poviknem. "Izlazim. Vratit ću se kroz pola sata."

Prebrzo otvorim vrata i sama se ispratim iz tvrtke da bih čula njezin odgovor. Užurbanim korakom jurim tri ulice dalje i razmišljam o Holdenu. Svađa oko Lewisa je bila samo kap koja je prelila čašu i onda je počela paljba. Iz jednog i drugog su šikljale otrovne riječi koje nitko zapravo nije mislio. Barem ja nisam...

Rekao je puno stvari koje mu smetaju u vezi nas, ali ne na njegov tipičan način. Sada ga već poznajem dovoljno dugo da mogu reći kako grub način nije njegov način. Mogla bih se kladiti da tu postoji još nešto što ne znam, a čini ga užasno nervoznim i ljutitim. Štogod to nešto bilo, stalo je između nas pa ne možemo uspostaviti niti normalnu komunikaciju bez svađe. Ako sam ja kriva, ispričat ću mu se da se sve vrati na svoje, ali jednostavno moram znati o čemu je riječ.

Tri puta duboko udahnem i izdahnem kako bih umirila unutarnju sebe koja trenutno divlja zbog svih situacija koje se događaju oko mene i to u isto vrijeme. Popravivši frizuru, skrenem iza ugla i prečicom stignem do dogovorene lokacije; nekog novootvorenog kafića koji se, po tuđim pričama, treba isprobati.

"Della Dawson!" razrogačim oči kada ugledam osobu koju sam najmanje očekivala vidjeti. 

"Xavi?" iznenađeno ga zagrlim.

Ponudi mi stolac pa sjednem nasuprot njega i zagledam se u novu frizuru. Ošišao je svoju lavlju grivu i u potpunosti promijenio imidž, ali nikada se neće riješiti tih crnih pepeljarki koje mu tako dobro stoje. Čekaj malo, što ako je i Becca napravila neku totalnu ludost? Gdje je ona uopće?

"Becca se nije mogla naći s tobom jer joj je nešto iskrsnulo", kao i uvijek, pomislim. "Nije htjela da izvisiš pa je zato mene poslala. Pristojna zamjena, ne misliš li?"

Nježno se nasmijem na njegov smisao za humor koji je obarao mnoge, ali me ipak nešto stegne u srcu jer je Rebecca ono što sam ja danas trebala. Obećala je biti ovdje i sada nemam pojma što se uspjelo promijeniti od jutra kada smo se zadnji put čule preko mobitela. Ne olakšava mi baš situaciju...

Xavi s dva prsta pozove konobara i, nakon što me upitno pogleda, naruči jedan čaj od borovnice. Iako sam znala da ovo nije Rumba i da piće neće biti tako dobro kao kod gospodina Pietersona, odobravajuće kimnem glavom čekajući da konobar zapiše narudžbu, a zatim se prebacim na razgovor.

"Stvarno se dugo nismo vidjeli", složim se s njegovom izjavom. "Otkako si s onim novim dečkom, ni jednom te nisam vidio u našem stanu. Kao da si nas zamijenila i nemaš se više potrebu družiti s nama. Mislim, drago mi je što si sretna i što barem nekome cvatu ruže, ali nije u redu što je mene i Beccu zamijenio jedan Holden."

Progutam ogromnu knedlu u grlu na spomen Holdenova imena. Očito je da nisam spremna pričati o njemu, ali Xavi je jebeno u pravu. U potpunosti sam zanemarila naše prijateljstvo i posvetila se Holdenu i sebi, a samo sam trebala sve to spojiti u jednu cjelinu jer ništa nije nemoguće. Krajnje, Holden u ovih par mjeseci nije čak niti upoznao Xavija jer bi uvijek nešto iskrsnulo kada bi se svi trebali naći jer je njemu napokon krenulo s prodajom umjetnina.

Između ostaloga, krenem mu objašnjavati kako su njih dvoje nezamjenjivi prijatelji koji se ne nalaze tako često jer su previše posebni.  Nitko sa mnom nije prošao toliko situacija koliko su oni u posljednje četiri godine našeg poznanstva. Jednostavno znam da su oni osobe koje će biti tu uz mene cijeli život, a to mi dokazuje i činjenica da sada sjedim na čaju sa svojim najboljim prijateljem koji namjerava slušati o mojim ljubavnim problemima.

Xavi me uhvati za ruku u znak podrške i ja se odvažim reći mu za Holdenove i svoje probleme. Iako se slažem sa svime što je rekao, to nije samo jedan Holden i nama ne cvatu samo ruže. Trenutno smo u onom stanju zime, kada ni jedna biljka ne živi i nema onog veselja kao u proljeće kada sve procvate.

Ali, zbog toga i jesmo posebni. Znam da se volimo dovoljno da budemo ona zimzelena vrsta koja jedina preživi tijekm čitave godine, neovisno o godišnjem dobu. Postoji puno ljubavi koje su prolazne, Becca nažalost nailazi samo na takve i ona je poput tulipana koji, na primjer, rastu samo u proljeće, ali Holden i ja smo drugačiji. U kojoj se god situaciji nađemo, preživimo.

"Della, mislim da te netko treba", Xavi glavom pokaze na dečka prokleto crnih očiju koji je bio naslonjen na drvo s druge strane ceste i gledao u nas.

"Holden?" promrmljam i malo bolje pogledam kako bih se uvjerila da je to stvarno on, a onda se počne odmicati od drveta i ja skočim na noge. "Holden, čekaj me!"

Zaletim se prema njemu i snažno ga zagrlim, a zatim poljubim u usta no ostanem razočarana kada primijetim da nije uzvratio poljubac. Ostao je stajati na mjestu, potpuno hladan i grub, bez imalo emocija. Moj stisak popusti jer shvatim da neću osjetiti njegove mišičave ruke kako me obgrljuju, no svejedno ga ponovo uhvatim za nadlakticu.

"Hej, što se s tobom događa?" spretno mi se istrgne iz ruke i krene prema autu. "Zaista bismo trebali popričati!"

"Popričati? Došao sam u nadi da ćemo sve izgladiti, a ti si na kavi s nekim tipom? Ne mogu vjerovati da se viđaš s drugima..."

"Holden, pazi o kome pričaš. Ono tamo", pokažem rukom na stolicu u kojoj je sjedio Xavi i promatrao nas iz daljine, "je moj najbolji prijatelj i nemaš me pravo optuživati za takvo što. Previše si ljubomoran da bi gledao izvan svojih okvira, ali kada bi samo otvorio oči..."

"Da, svalimo svu krivicu na mene", udari šakom po krovu bakinog auta. "Oni su isto bili tvoji najbolji prijatelji? Dečko iz Rumbe i onaj lik iz tvrtke? Della, dosta mi je ovog navlačenja za nos... hoćeš li mi, molim te, reći zašto me sada zadržavaš?"

"Molim te, ne deri se na mene", zamolim ga, ali ne kažem pravi razlog moje molbe jer ne želim da misli da ga se bojim. "Radiš scenu."

"Naravno, samo te sramotim, zar ne?" dajem mu do znanja negativan odgovor. "Gledaj, uopće nije stvar u dečkima, stvar je u tebi i tvojoj iskrenosti. Nisi iskrena prema sebi, a kako bi bila onda prema svojim roditeljima, ha?" otvori vrata, ali ga zaustavim prije no što uđe.

"Holden..." očajno zavapim te novi nanos suza ukrasi moje lice. "Ne okreći mi leđa. Ako sada odeš s ovog parkirališta, ja ću..."

"Ti ćeš što?" bijesno me pogleda. "Sigurno nećeš odjuriti roditeljima da im kažeš kako si u vezi sa mnom, kao što ni nećeš napraviti ništa u vezi nas!"

"Ali mi i nismo u vezi!" skupljam zadnje atome snage da ostanem pribrana u ovom ludom razgovoru koji nas oboje povrjeđuje. "Nikada me nisi ni pitao hoću li biti s tobom!"

"Pa želiš li?" ne prestaje vikati na mene. "Želiš li biti moja djevojka, Della Dawson?"

Cijelo mi se tijelo počne tresti na pomisao da će on sada otići i da je možda sve gotovo jer se bojim reći tu jednu riječ na glas. Problem je što nakon njegovih ispada više ni sama nisam sigurna što želim, a ovo pitanje je sada stvarno bilo suvislo.

Duboko izdahne i po drugi put danas mi okrene leđa. "Tako sam i mislio..."

Obrišem suze i krenem prema autu, ali on ga upali i ne obraća pozornost na mene. Niti jednom nije skrenuo pogled u mome smjeru. "Holden..."

"Della", cijelo mi tijelo zadrhti od vlastita imena koje je prešlo preko njegovih usnica. "Trebam malo odmora i prostora od ovoga. Oboje ćemo izluditi. Idi kući i odmori se. Ne mogu te ni pogledati jer znam da ću se slomiti."

Brzo se uključi u drugu traku i u punoj brzini nestane iz ulice u kojoj smo se nalazili. Da me Xavi nije uhvatio i polako odveo do kafića, vjerojatno bih se srušila, a nitko ne bi ni okom trepnuo. Ne mogu vjerovati da je ono ispred mene bio moj Holden i svjesno mi govorio one stvari.

"Della, što se dogodilo?" Xavijeve riječi mi odzvanjaju u glavi poput nekog usporenog filma, ali ga ipak uhvatim oko vrata i potražim utjehu u njegovoj zaštiti.

Mislila sam da je taj posao sada preuzeo Holden, ali na kraju se uvijek vraćam svojim najboljim prijateljima. Ne vjerujem da je Holdenu bila namjera ovako me povrijediti, ali znam da sam i ja kriva. Moja nas je neodlučnost dovela do ovoga i moram smisliti način da mu se iskupim, ali sada definitivno i ja trebam malo vremena.

Sve što moram zapamtiti je da smo Holden i ja ona vječnozelena biljka koja će preživjeti sve uvjete. Vjerujem u nas i znam da ćemo se pomiriti jer bez njega moj život više nema smisla. Izvlači ono najbolje iz mene za što nisam ni znala da postoji. Holden je moja djetelina s četiri lista i donosi mi sreću na jedan nevjerojatan način.