(Ljudi, evo vam nastavka, ispravim ga kasnije. Ostavite glas i koji komentar, ovo vam je uranjeni poklon za Božić od mene :3 znam da nije nešto extra, ali to je, u principu, jedino što sam vam u mogućnosti dati. I da, inače me Della zna zaista izbaciti iz takta, ali je sada Holden pretjerao. Uživajte u čitanju i hvala na preko 26K pregleda. Volim vas xx)

Jučer me Holden zaista pitao hoćemo li biti zajedno. Uhvatio me potpuno nespremnu. Tjednima sam čekala tih njegovih par riječi, a tada sam ostala tiho ne znajući što odgovoriti. Razumio je i potaknuo na to da prespavam noć i malo razmislim o tome što želim, ali problem što ja već odavno znam što želim.

Želim njega u svome životu. Ja... ja trebam njega u svome životu.

Samo je sada mene strah izreći svoje mišljenje, kao što se uvijek događa, ali ne samo s njime. Svašta mislim, a malo toga govorim jer se osjećam iskompleksirano zbog svoje obitelji. Kada im čak i kažem nešto, ne shvate me ozbiljno i zato ne znam kako da im izjavim da se viđam s Holdenom već duže vrijeme.

Planiranje Peytoninih zaruka je pri kraju, nije ostalo previše posla što se tiče priprema. Tata je već osigurao najbolju i najkvalitetniju hranu i vino u zemlji, najtalentiraniji bend te je iznajmio najljepšu salu jer inače ne bi valjalo ako gosti ne pričaju o tom događaju u superlativima.

Moja sestra se i dalje ne otvara, ali sada se više i ne čudim jer vidim po sebi. Vjerojatno misli da bi je roditelji nagovarali na taj brak da sama nije pristala, no nije mi jasno kako može trpjeti čitav život taj teror s njihove strane. Oni ne uviđaju grešku koju rade s nama dvjema.

Ne razumijem kako se ona uspijeva prilagoditi i poštivati njihove odluke koje su, u većini slučajeva, loše. Sve rade samo zbog boljeg ugleda, da se s prezimena Dawson nikada ne skina taj sjaj koji su oni, kako kažu, godinama gradili. S druge strane, meni to uopće nije bitno.

Sretna sam što sam našla tih par prijatelja kod kojih sam se uklopila unatoč svome prezimenu. Rebecca i Xavi su me prihvatili iz prve te im nije bilo bitno kolik ja tj. moja obitelj posjeduje novaca. Svađamo se i mirimo baš poput svih normalnih ljudi i ponosna sam što su baš oni moji najbolji prijatelji jer znam da mogu računati na njih i da me razumiju na način na koji me roditelji ne razumiju i ne podržavaju.

Holden je također jedan od tih prijatelja, ali opet dosta drugačiji. Njega sam, pak, zavoljela. Postao je bitan faktor mog života u jako kratkom vremenu. Brine se o meni i čuva me. Iako je njegova briga ponekad pretjerana, mnogo mi znači.

On stvarno nema nikakvih mana osim ljubomore, barem koliko sam do sada imala priliku primijetiti. Smeta mu kada me netko samo pogleda, a onda se i ja naljutim jer nisam sigurna što se događa u tom trenutku. Ne vjeruje mi? Nema razloga sumnjati u moju vjernost jer je on jedina osoba koju konstantno vidim u svojim očima naspram onih sedam milijardi i bila bih zaista glupa da ga prokockam.

A možda i njemu jednostavno treba neki dokaz da ste zajedno, nešto da mu potvrdi da je to između vas stvarno?

Možda si u pravu, ali sve su to, za sada, samo nagađanja. Moram iskreno i otvoreno porazgovarati s njime jer se slažem s onime što je rekao. Veza se treba zasnivati na međusobnoj ljubavi i povjerenju. Ljubav kod nas teče u potocima, ali me muči to povjerenje. Iako mi još nije otkrio dosta toga o sebi, imam osjećaj da mi ne vjeruje u potpunosti, a ne znam bih li mogla živjeti s time.

"Gospođice Della", tajnica zaviri u prostoriju. "Imate posjetitelja."

Kimnem i rukama joj pokažem da ga uvede unutra. Osmijeh mi ozari lice kada shvatim da me dečko prokleto crnih očiju došao posjetiti. Ruth spretno izađe van i zatvori vrata za sobom te ja istog trenutka odahnem. Kako mu je uopće palo na pamet doći ovdje?

"Iznenađena?" raširi ruke, a ja mu poletim u zagrljaj. "Nedostajala si mi."

"Što radiš ovdje?" upitam ga dok mi se usnice i dalje ne skupljaju iz osmijeha. "Mogli bi nas vidjeti i..."

Prekine me i skupi obrve. "Još im uvijek nisi rekla?"

"Ja..." zastanem. "Pa... nisam, ali namjeravam."

"Kako to misliš da nisi?" napadne me, ali ne agresivno već potpuno smireno kao što to on radi. "Nismo li se dogovorili da ćeš im reći da se viđamo? Kako ti zamišljaš nas dvoje zajedno bez dozvole tvojih roditelja?"

"Stišaj se", kažem mu da se malo smiri jer ovdje i zidovi imaju uši. Zaposlenici jedva čekaju neki novi trač o kojemu bi mogli pričati idućih par tjedana, pogotovo ako se radi o šefovoj kćeri. "Smišljam način kako ću to izvesti. Između ostaloga, ti meni nisi ništa rekao o svojim roditeljima, a kamo li bi li pristali na ovu vezu. Ionako ne dogovaramo brak..."

Ali želiš da bude dogovoren.

"Zaista te volim i ne..."

"Volim i ja tebe, Holden", završim njegovu rečenicu. "Ali sada zaista moraš otići van i naći ćemo se poslije, bojim se da tata ili Peyton ne dođu."

"Ne, Della, ti jebeno ne shvaćaš", obrati mi se nekako očajno i tužno. "Ja ti ne govorim da te volim iz nekakve zabave... Govorim ti to da te podsjetim kako si ti do sada najbolja stvar koja mi se dogodila u životu."

Prije no što uopće uspijem razmisliti o njegovim riječima, najdosadnija osoba na svijetu odluči uništiti ovaj intiman razgovor između nas dvoje te se ja brzo odmaknem na iza svog radnog stola. Što li sada treba?

"Della", Lewis nesmotreno uđe u ured bez kucanja. "Potpiši mi ove formulare da ih mogu odnijeti gospodinu Dawsonu."

"Razgovaram", drsko mu odgovorim jer mi nije do priče, a u pozadini načujem Holdenovo mrsko negodovanje. "Kasnije ću."

"Oh, smetam li?" napravi se glup kada pogleda u Holdena. Naspram njega, Lewis je bio mrvica koju bi pojela Holdenova sjena.

"Da!" poživčanim. Danas kao da svi namjerno provociraju. "Molim te izađi van, razgovaram s klijentom, kasnije ću ti potpisati te proklete papire!"

Značajno me pogleda i nastavi. "Pa... ima li problema ovdje?"

"Ne!" Holden i ja viknemo u isti glas tako da se naš odgovor orio čitavom tvrtkom. Lewis očito shvati koliko je nepoželjan pa se samo pokunji i zatvori vrata sa sobom.

"Tko ti je taj?" Holden bijesno upita. "Od kada si na ti s njime i zoveš ga imenom?"

"Da mi dopustiš da ti kažem, možda bi i saznao!"

"Nema se tu što reći", nervozno stisne šake. "Došao sam ovdje kako bih te iznenadio na poslu na koji se toliko žališ, a ti me drugima predstavljaš kao svoga klijenta! Pričaš s drugim muškarcima jednako kao sa mnom i dopuštaš im previše!"

"Previše?" kriknem. "Ovaj čovjek radi u tvrtki, ne mogu ga izbjegavati. Zamolio me da budemo na ti radi opuštenijeg odnosa i nemaš se pravo ljutiti na mene, nisam ništa krivo napravila!"

Iznervirano puhne i krene duboko disati. Da ga ne poznajem bolje, vjerojatno bih se bojala njegove reakcije koja slijedi. Holden je impulzivan dečko koji ne odustaje tako lako i znam da ovo neće pustiti na miru, a ne dozvoljava mi da mu objasnim. Zapravo, on ne želi slušati jer je previše tvrdoglav i misli kako je samo on u pravu.

Možda mi, nakon svega, ipak nismo toliko dobri zajedno.

"Ne, ja koketiram s drugim muškarcima", sarkastično se našali. "A ti mi ne možeš govoriti kako ću se ja ponašati jer se nitko ne može normalno ponašati u tvojoj blizini. Jednostavno si najbolja i najljepša osoba koju sam ikada upoznao, a to znaju i drugi."

"Znači li to da me moraš držati pod ključem? Holden, to što me voliš ne znači da ne smijem imati kontakta s drugim osobama muškog spola i ne želim se odreći tog prava, dobro?"

Vikne na mene. "I ne tražim te to!"

"Nego što onda želiš od mene, ha?!" glas mi pukne istog trenutka kada skoro zavrištim od očaja zbog situacije u koju nas dovodi zbog svoje ljubomore. "Želiš li da se bojim izaći s tobom na ulicu jer poželiš ubiti Boga u ljudima koji me slučajno pogledaju? Ili možda želiš da odem u časne sestre u neki zatvoreni samostan kako uopće ne bih imala kontakta s muškarcima?"

Njegov se maleni podsmijeh javi, a meni daje dojam kako ga sve ovo dobro zabavlja, iako znam da to nije istina nego se samo ne zna nositi s emocijama koje mu ne odgovaraju. Ovo je Holden Parks kojega još nisam do kraja upoznala te ujedno i njegov odgovor na pitanje zašto još nisam pristala biti mu djevojka.

"Stvarno se trebaš odlučiti što ti", naglasi ovo 'ti', " želiš od nas, Della, jer ja samo ne želim da me se vuče za nos. Par riječi iz tvojih usta mi je dovoljno i to je to!" hladno mi odbrusi. "Tema je zatvorena. Stavljam točku ovdje, a ti ćeš nastaviti rečenicu kada se odlučiš."

Progutam ogromnu knedlu u ustima i pokušavam zadržati vruće suze koje mi naviru na lice. Danas me nije zaslužio vidjeti da plačem i zaista neće. Moram se čvrsto držati svoga stava jer se ne trebam osjećati krivo. Nisam ga prevarila niti bih ikad imala išta s Lewisom jer vjerojatno i da smo zadnji preostali ljudi na planeti ne bih bila s njime i tako povrijedila Holdena koji čeka na mene.

Obrati mi se, nadam se, po posljednji put prije no što izađe iz ureda jer ga danas više ne mogu smisliti nakon ovog incidenta. "Imaš li kakve planove za sutra?"

"Da", kimnem. "Nalazim se popodne s Beccom na kavi."

Mahne rukom u znak pozdrava, a ja se bacim u crni naslonjač, još šokirana od svega, ali ne dajući se slomiti zbog njegovih grubih riječi. Ovo me vjerojatno pogodilo jer sam navikla da s Holdenom sve ide kao po špagi, a zapravo sam dobila dokaz da smo normalni, ni malo idilični i savršeni, već kao svaki normalan par.

Ne znam bih li odahnula zbog tog zaključka ili se zabrinula zbog novonastale svađe? Budući da me ostavio bez odgovora i previše prostora da mu objasnim neke stvari, odnos nam je ostao visjeti u zraku, a ionako mi je previše stvari na pameti.

Drhtavom rukom dignem slušalicu od telefona i utipkam dva broja. "Ruth? Molim te pozovi Lewisa u moj ured da potpišem te formulare i donesi mi čašu vode ako ti nije veliki problem."

Ubrzo stavim ruku na usta kako netko slučajno ne bi čuo jecaj koji mi se oteo iz njih. Teško mi pada činjenica da Holden nije prvo razmislio o situaciji i promislio o tome što će mi reći. Nježno obrišem dvije, tri suze prstima te ih zadržim u uglu očiju na nekoliko trenutaka. Moram ljudima dati dojam da je sve u redu jer sam sigurna da je čitava tvrtka čula našu svađu.