(Nastavak je tuuuuu, ali ću ga, kao i uvijek, ispravit neki drugi dan jer sam sada preumorna. Ostavite glas i očekujem neke komentare, samo da se zna. Hvala kaj svima koji su tu od početka, ali onak, omg, mi smo već na 22 partu i to mi je super... dolazi još puno #Hella avantura. Mislim, bit će tu šokova i svega, ali često ću vas ugodno iznenaditi - barem se nadam xD. Uživajte u ostatku večeri, volim vas xx)

"Hajde, pusti se", dečko prokleto crnih očiju šapne te se ja odvažim i skočim mu u naručje. "Vidiš, rekao sam ti da ću te uhvatiti. Malo povjerenja molim..."

Nasmijem se na sitne provokacije pa tiho odlutamo do njegova auta. Becca i njezin novi dečko su nas pozvali na igru bejzbola s još nekim prijateljima. Trebalo mi je neko vrijeme da Holdena nagovorim na to druženje jer baš i ne podnosi najbolje Rebeccu, ali se danonoćno nagovaranje ipak isplatilo. Mislim da će nam oboma goditi izlazak u društvo.

Ubrzo nakon ovoga nađemo se zajedno u njegovu autu na putu prema igralištu. Budući da mi je to navika kad se sama vozim, automatski pojačam radio kako bi čuli koju vijest ili pjesmu. Mislim, ne očekujem nešto previše u jedan ujutro, ali svejedno je i to bolje od same tišine jer me tada počinje živcirati čak i disanje kod druge osobe.

Doduše, sumnjam da bi me to ikada moglo smetati kod Holdena. On je tako zanimljiva osoba da ga je jednostavno fascinantno promatrati. Ne znam kako se uspijeva tako kontrolirati da ispada ravnodušan, pristojan i kulturan jer je i on zapravo samo običan čovjek sa svim osjećajima uz koje idu vrline i mane, iako ga ja tako ne volim zvani. Samo čovjek je dosta mala riječ. Holden je moj čovjek.

"Jesi li čula ovo?" progovori i jednom rukom još više pojača glasnoću.

"Gospodine predsjedniče", začuli smo novinara. "Gospodine Caverly, zanima nas kratko izvješće o vašem sastanku pa bismo vas zamolili da pružite odgovore stanovnicima diljem SAD-a."

Glas našeg predsjednika se jedva čuje u mnoštvu drugih, ali svejedno uspijevamo razaznati o čemu je riječ. "U ime Sjedinjenih Američkih Država vam nemam puno toga za reći. Pokušavamo udovoljiti svim stranama, ali izgleda da se ruski predsjednik, gospodin Kovalev, protivi svakoj ponudi koju dajemo te zbog toga objavljujemo doba hladnog rata između naše i njihove države."

"Nemate više vlastitih komentara?"

"To je sve, samo se nadam da će Bog biti uz nas za vrijeme ovih teških vremena. On nam..."

"Amen", izusti Holden stisnuvši čeljust i ugasi radio.

"Što to znači?" zamolim ga da mi malo razjasni ovu situaciju jer nisu rekli sve posve jasno, a sigurna sam da je on upoznat bolje od mene sa svim pravilima.

"Nemaš se za što brinuti", nasmiješi se i primi me za ruku, ali ne uspije sakriti zabrinutost u svom pogledu. "Siguran sam da neće biti ništa od toga."

"Hoćeš li se i ti morati ići boriti?" pomalo glupo pitanje poklopi veoma očit odgovor, onaj kojega ću se doživotno pribojavati.

"Da se radi o mojoj domovini, naravno da bih se priključio ratu", odmahne glavom. "Nitko me u tome ne bi mogao spriječiti."

Namrštim se. "Ne bih mogla podnijeti da umreš na ratištu i da te netko tamo ostavi bez da znam što se dogodilo s tobom i zaš..."

"To su već prebizarna razmišljanja", odmahne glavom. "I nadajmo se da do toga neće doći."

"Nisu bizarna, realna su, Holden", izjasnim se. "Već mi je muka od razmišljanja o tome."

Ruku položi na moju i čvrsto ju stisne u znak podrške. "Onda ne razmišljaj o budućnosti jer živimo u sadašnjosti. Ovo nije moja borba i neće se ništa dogoditi, a i znaš da bih preživio samo kako bih te opet vidio. Vjeruješ u mene kao nitko do sada i to mi daje toliku snagu."

"Osjećam se ljutito i bespomoćno kada razgovaramo o tome", pogledam kroz prozor. "Jer ne mogu ništa učiniti da te razuvjerim."

"Upravo tako, razgovaramo što bi bilo ako dođe do nekih stvari, a neće. Radije se sad skoncentriraj na igru, dušo, znaš li uopće igrati?"

U sebi malo promislim o njegovim riječima. Govori da me toliko puno voli, a ispada da ga čak ni naša ljubav ne bi natjerala da promijeni mišljenje u vezi odlaska u rat. Za njega se bojim više nego za sebe jer ne bih mogla podnijeti da ga izgubim. Ovo su ozbiljne stvari, a on kao da ih ne shvaća tako, što se jako protivi onome što mi je do sada pokazao o sebi; zrelost i ozbiljnost.

Vjerovat ću mu na riječ i prestati razmišljati o ovome, barem na neko vrijeme. Toliko sam ushićena zbog stvari koje se nisu dogodile da nisam ni shvatila kako me nazvao dušom. Opet počinje... njegove riječi tjeraju me da se svaki puta iznova zaljubim u njega, a protiv toga se ne mislim buniti.

***

Pozdrav s Rebeccom je prošao dosta neugodno jer sam Holdena i dalje predstavljala kao prijatelja kojeg sam povela sa sobom. Čitavo vrijeme u sebi očekujem kako će me pitati da mu budem cura i već potajno planiram naše vjenčanje, a on nikako da se udostoji sjetiti da bi me mogao pitati pa bih onda drugačije reagirala od onog dana.

"Prijateljice", pozdravi me s lažnim smiješkom. "Drago mi je da ste došli."

Holdenu uputim jedan strogi pogled da ipak pruži ruku Becci i njenom novom dečku pa to i učini, ali toliko bezvoljno da su svi primijetili.

"Znate li oboje igrati?" upita nas Josh.

Becca pokaže glavom na mene. "Ona ne zna, a za Holdena nisam sigurna."

"Znam igrati", Holdenov glas odjekne. Hrapav i oštar probudi svaki strah ljudi koji su stajali ispred nas. "I naučit ću nju, Dellu, usput, jer ima ime, kako se igra tako da bez brige."

Osim što je bio za glavu viši od najvišeg Beccinog prijatelja, bio je i najbolje građen. To ne kažem tek tako, na primjer jer mi se sviđa i ne vidim mu mane, nego je vojska jednostavno ostavila posljedice na njemu. Koliko loših, toliko i dobrih. Samo pogled na njegova široka i razvijena ramena dok hodam iza njega govori puno.

Budući da se brzo odmičemo od njene ekipe na drugi kraj terena, svežem kosu u visoki rep te uredno pospremim šiške iza uha čekajući neki njegov znak.

"Stani na onaj kvadrat na pijesku", kaže mi, a kada vidi moj zbunjeni pogled, počne detaljnije objašnjavati. "To ti je ovo bijelo", demonstrira dotaknuvši nogom moj dio. "Staneš na to kada bude tvoj red da udariš loptu. Pratiš?"

Kimnem glavom. "Što dalje?"

"Uzmeš loptu, baciš ju u zrak, a potom ju pokušaš pogoditi i ako to sve uspiješ, moraš brzo ispustiti palicu i krenuti trčati cijeli krug oko terena, prije nego što suprotna ekipa uhvati loptu."

"Čekaj, ček..." ne dopustivši mi da dovršim svoju misao, dobaci mi palicu i lopticu te ih ja jedva zadržim u rukama zbog iznenađenosti.

Prisloni prst s desne strane svoje glave. "U ovoj je igri bitno misliti brzo."

Prihvatim njegov izazov i bacim lopticu u zrak pokušavši ju pogoditi. Zažmirim, u slučaju da sam nešto krivo napravila, no odjednom osjetim prazne ruke. Potom me Holdenov smijeh potakne da otvorim oči. "Samo se ti smij", lagano se nadurim. "Imaš sreće što tebe nisam pogodila s time."

U pozadini čujemo nekakvo Joshovo dobacivanje šala na račun mog igranja bejzbola i odjednom primijetim Holdenove oči koje se pretvore u dva proreza dok ispod oka gleda u njihovom smjeru. Mahnem rukom dajući mu do znanja kako je sve u redu te da se ne brinem oko toga previše pa i on nakon nekog vremena popusti.

Otrčim po palicu koja, hvala Bogu, nije odletjela predaleko. "Dođi", pozove me. "Pokazat ću ti kako da običnim smrtnicima uspijeva pogoditi lopticu palicom."

Malo se premišljam, a onda ipak požurim do njega u nadi da će ovo biti ona scena iz filmova kada dečko djevojku obgrli od iza kako bi ju naučio svojim vještinama koje, u principu, uopće nisu neka nauka, no, na moju razočaranost, on mi samo naredi da uzmem novu lopticu i ponovo pokušam ispred njega.

"Što ako te udarim dok zamahujem?" pravim se nevinašcem kako bih zadobila njegovu pažnju i navela ga na neki bliži kontakt jer ionako neće biti ništa od mene za vrijeme ove igre zahvaljujući mojoj nesposobnosti. "Radije mi ti pokaži svojom rukom..."

"Kao prvo", nakašlje se i još jednom potvrdi moju nesposobnost igranja sportova, a i apsolutno odbijanje mojih namjera. "Ti čak krivo zamahuješ, zato i ne možeš pogoditi lopticu."

Stavi svoju desnu ruku na moju učinivši brz pokret, ali opet dovoljno siguran da mi ne izokrene cijelu ruku. Isto tako napravi i s lijevom kako bih mogla sama odlučiti koja mi bolje odgovara. Baci mi loptu u zrak dok se i ne snađem te snažno zamahnem da me ne pogodi u glavu. Ne mogavši gledati svoju sramotu, samo čučnem i zagnjurim glavu između nogu. Nisam se mogla suočiti sa svima jer me sram ako nisam pogodila lopticu, a Holden mi je pomogao.

I ne znaš jesi li ju pogodila ili ne kad nisi pogledala. Hajde, ustaj!

Pljesak me trzne iz dubokoumnog razmišljanja te shvatim kako mi dečko prokleto crnih očiju trči u susret. "Uspjela si Della, svaka čast! Znao sam da se u tako malom tijelu krije velika energija i dobri refleksi."

Kada malo bolje razmislim, stvarno je nešto bilo puknulo o palicu dok sam se branila od te bijesne loptice.

Kako loptica može biti bijesna?

Personifikacija? Nazovi to pjesničkom slobodom ako baš želiš.

"Ne bih uspjela bez tebe", zagrlim ga od sreće te se ubrzo odmaknem osjetivši nekoliko para očiju na nama.

Izignoriram Beccu i društvo koji su nas zatupljeno promatrali. Ne želim zajedno s Holdenom biti jedan od onih parova koji u javnosti čitavo vrijeme plaze jedan po drugome.

Ponovo uzmem palicu, spremna pokušati sama. Ponovim postupke od malo prije i zamahnem, a loptica se vine visoko u nebo. No, to ionako ne bih bila ja da nisam nešto zeznula. Umjesto da je otišla ravno, puknula sam ju iza sebe i tako pogodila Willa, dečka koji je bio među Beccinim prijateljima. Automatski se primio za trbuh i izvalio na pod kao da su mu crijeva poispadala van.

Odmah sam se pripremila da krenem viknuti kako mi je žao, ali se Josh zaleti ravno na mene. "Ti... pogodila si ga!"

Prije no što sam išta izustila, Holden, koji je vjerno promatrao situaciju, mu prepriječi put i procijedi kroz zube. "Nije. Kriva."

"Nije kriva?" Rebeccin dečko ipak odluči odstupiti korak u nazad kada vidi da je Holden ovako zaštitnički nastrojen prema meni. "Odakle je onda došla ta loptica? Sigurno ju je Bog poslao s neba, jel da?"

U sebi se tri puta prekrižim jer znam kako je dečko prokleto crnih očiju osjetljiv na spomen Božjega imena, a nedavno sam shvatila da je i vraški osjetljiv kada sam ja u pitanju. On iznad nas ne stavlja nikoga i ništa.

Zabrinem se kada vidim da stisne palicu u ruke i krene na Josha pa ga brzo uhvatim za napete mišiće na rukama. Odlučim mu reći nešto brzo i duhovito, samo kako bih mu odvratila pažnju od problema. "Ubojstvo je kazneno djelo, imaj to na umu."

Odvraćanje pažnje od problema ti nije jača strana.

Ti bi to kao bolje izvela?

Prekinem svađu s unutarnjom sobom kada se na moj dodir njegovo tijelo polako opusti. Bojeći se njegove reakcije, progutam slinu te se Holden okrene prema meni, zabrinuto tražeći neke znakove uznemirenosti, ali se ubrzo uvjeri da sam dobro. Nasmiješim mu se da završimo s ovom napetom situacijom u kojoj smo se našli i iskreno odahnem kada mi on uzvrati osmijehom. Nasmijala sam ga.

Viknem da počinjemo s igrom i ubrzo se ispričam Willu. Rekao je da nema problema i pohvalio moju prvu svjesnu i samostalno ispucanu lopticu. I nije tako loš dečko, no Becca, kao što to uvijek biva, odluči izabrati čovjeka kojemu je bitnije praviti se važan no imati prave vrijednosti. Sada odabiremo ekipe i sigurna sam da ćemo Holden i ja rasturiti.

Mi smo tim i radimo zajedno. Ako on ima loš dan, ja ću ga pokušati popraviti, a on isto čini za mene. To nas povezuje i ponovo dolazim do zaključka da volim Holdena Parksa; dečka prokleto crnih očiju i teškog britanskog naglaska.