(Prvo bih vam se voljela ispričati jer nastavak kasni dva dana, ali reći ću vam klišejastu situaciju; škola još uvijek traje i stigao je taj grozni 12. mjesec u kojem svi ispustimo dušu po par puta pa imajte razumijevanja... preko praznika se žešće bacam na posao ;) uživajte u nastavku i ostavite mi usputnih komentara da vidim kako stojite s narednim događajima... volim vas xx)

"Nisam baš sigurna da bi mu se to moglo svidjeti..." kažem joj sumnjičavo. "Nikada nisam nosila takvo što i stvarno se osjećam čudno."

Rebecca mi priđe i povuče majicu još niže namjestivši grudnjak tako da mi stišće grudi i vidno ih povećava. Podignem obrvu zbunivši se zbog njezina postupka. Zašto ovo radi?

"Della, ova kombinacija je ubitačna", izignorira moju začuđenost. "Ističe ti tijelo i izgledaš baš sjajno!"

"Ovo", pokažem na sebe pogledavši se u ogledalo. "Definitivno nisam ja i on će to primijetiti."

"Ne trabunjaj", odmahne glavom. Njoj je ovo sasvim normalno, ali ja se nikada tako ne odijevam jer ne nosim tako oskudnu odjeću, čak ni po ljeti. "Slinit će za tobom."

Della, on već i sada slini za tobom, ne treba ti ovo.

Složim se sa svojom savješću i objasnim Becci kako Holden i ja savršeno funkcioniramo bez dokazivanja jedno drugome. Međusobno vidimo stvari koje nisu tako izražene na prvu, a opet toliko bitne te da moram priznati da sam sretna s takvim načinom ponašanja i komunikacijom jer još nikada nisam srela boljeg muškarca.

Njezin je problem materijalno. Sve joj mora biti vidljivo i opipljivo jer inače ne valja. Mislim, ne kažem ja da mi ne odgovaraju Holdenove slatke riječi ili njegove sitnice koje uljepšaju dan, ali govorim joj kako mogu bez toga jer znam da me on jednako voli dok je kod nje druga stvar. Uvijek bira dečke s kojima ne zna na čemu je i zato joj treba toliko dokaza da žele bit s njom.

Tu ju i razočaraju... ne pronalaze dobre argumente da ostanu u vezi i tada se dogodi prekid iz kojeg Becca izađe potpuno slomljena srca, a ti dečki kao pobjednici jer su dobili ono što su htjeli. Kada bi moja najbolja prijateljica gledala samo malo dalje od svog vlastitog nosa, shvatila bi moju poantu koju joj tupim već četiri godine.

Ja Holdenovu ljubav ne trebam vidjeti jer ju osjećam. Osjećam da je ovdje i da neće odjednom ispariti jer sam se zato zaljubila u njega. Računala sam na posljedice.

"Neću ovo nositi na sebi", čvrsto odlučim. "Znam što se njemu sviđa i ovoga puta vjerujem u svoje ženske instinkte."

"On je muško, misliš li kako ne bi volio da mu otkriješ malo više no inače? To svi vole, Della..."

Sada me već potiče na ozbiljno razmišljanje o činjenici da Holdena zanima isti spol. Mislim, kada sam ga sama htjela poljubiti je odbio i do sada nije pokazivao znakove zanimanja za ono što je ispod moje odjeće. Trebam li se zabrinuti?

"Vidjet ćeš kako će biti očaran kada te vidi, imaš sjajne atribute, zaista divno tijelo."

"Uopće mi nije do toga, Becca, ja njega privlačim i bez toga", posramljeno ju odmjerim i protrljam jednu ruku o drugu. "Između ostaloga, nemam niti nešto previše za pokazati, znaš?"

"Um, oprosti?" piskutav glas izađe iz nje. "Obje znamo da to nije istina. Samo zato što nisi tip osobe koja nosi uske majice ne znači da ti ne stoje, a vjeruj mi da isto vrijedi i za hlače... ponekad moraš izaći iz svojih okvira i riskirati."

Kao i svaki put, ona je bila ovdje da me oraspoloži kada posumnjam u sebe i dokaže mi da sam u krivu. Nisu česti, ali ovakvi me trenuci podsjete na razlog zašto smo uopće najbolje prijateljice. Ne mogu reći da mi nikada nije pomogla i utješila me jer bi to bila jedna velika laž.

Iako naizgled svi kažu kako ona iskorištava mene i naše prijateljstvo, ovdje je zapravo puno malih i "nevidljivih" stvari koje ona napravi, a mene te male stvari više upotpunjuju i usrećuju no velike.

Oduševim se njenim kratkim, no veoma upečatljivim rečenicama. "Becca, ovo će biti apsolutna katastrofa, ali me nije briga jer si mi trenutno nabila toliko samopouzdanja da sam jednostavno puna sebe."

Između ostaloga, Becca unosi tu dozu opasnosti i rizika moj život da mi malo ubrza tempo te sam joj jako zahvalna na tome jer me roditelji previše ograničavaju da bih uopće znala kako je to uživati... Zaključujem da joj nemam razloga ne vjerovati na ovu temu.

"Dakle... idemo?" zadovoljno pljesne rukama na moj potvrdan odgovor.

Odlično, glavno da si ti čvrsto odlučila, nije li tako?

Smiri se, sada ja tebi govorim da će sve biti u redu, pružimo mom tijelu priliku da učini svoje.

***

Becca me ostavila ulicu dalje od Rumbe pa sada pješačim do tamo. Već se iz daleka nadzire Holdenova crna kosa koja je sada, doduše, malo narasla jer je na dopustu. Sjedi na terasi i gleda u mom smjeru kao da sam ga na neki način prizvala. Ne znam je li me to šokiralo ili mi je dobra ta naša povezanost.

Vidi se da pokušava, ali ne uspijeva baš neprimjetno gledati u moju odjevnu kombinaciju. Maleni smiješak zaigra mu u jednom kutu usnica, a onda me strože pogleda. "Kasniš..." zagrlimo se pa mi ostavi kratak poljubac na čelu.

Pokušavam ispasti što ležernija pa mu odlučim uputiti par pametnih riječi. "Kraljica nikad ne kasni", namignem. "Svi ostali su uranili."

Izazovem njegov dragocjen osmijeh. "Samo sam htio reći da je to čudno za tebe jer si inače točna koliko možeš biti."

"Šalila sam se, Holden", uhvatim ga za ruku. "Što piješ?"

"Vodu", znači kao i obično. "Što ti želiš?"

"Coca colu", kimne glavom i uđe u kafić kako bi to naručio.

Danas je posebno sunčan dan te je u Rumbi puna terasa. Gospodin Pieterson sigurno ima puno prometa zbog toga, ljudi su prvenstveno bolje volje po ovakvom vremenu. Nadam se da će izaći malo jer ga duže vrijeme nisam vidjela.

Torbicu ostavim u naslonjaču pored moga kako bih si oslobodila ruke od tereta. Kosu svežem u visoki rep, a šiške spretno zataknem iza uha i ponovo progledam. Ne podnosim kosu na licu jer je stepenasto ošišana i ništa ne vidim, kao da sam slijepa. Svaki se put šišam sve kraće dok vjerojatno neću doći do potpuno kratke frizure.

Trgnem se na tup zvuk lomljenja stolice pa prestanem s brigom oko svog izgleda. Oči mi se odjednom susretnu s očajnim pogledom gospodina Pietersona i njegovog sina kada shvatimo da Holden radi nered. Ne razmišljajući o torbici i svim stvarima koje sam ostavila za sobom, instinktivno uletim unutra.

Situacija nije izgledala ni malo složeno; svi su bili okupljeni kod šanka čekajući Holdenov sljedeći pokret. On je držao nekog dečka za majicu i pripremao se udariti ga, a sudeći po njegovim šakama koje su sada već bile potpuno bijele od stiska, nisam smjela još duže čekati. Uvrede su padale i s jedne i druge strane, a ja još uvijek ne shvaćam što se događa.

"Samo ju probaj još jednom odmjeriti i vidjet ćeš svog Boga", razrogačim oči kada shvatim da su te riječi izašle iz usta mojeg muškarca. "Na krivu si se namjerio!"

"Holden!" kriknem i tako zadobijem njegovu pažnju. Produžim korak kada ljudi prekinu krug koji su stvorili kako bi mi dali mjesta da prođem. "Što to radiš?

Čim sam im se približila, on pusti dečka kojemu je do tada prijetio. Zaprepašten mladić se, kao i svi mi, još više iznenadi kada mu Holden popravi zgužvanu majicu i da petama vjetra izjurivši kroz glavna vrata Rumbe.

Holden podigne pogled ne bojeći se ostalih ljudi te ostavi par dolara gospodinu Pietersonu da ne ostanemo dužni. Brzo me uhvati pod ruku i krene vući van, a ja se nečujno ispričam svima prisutnima pa dobijem odobravajuće kimanje glavama jer ljudi znaju da je dečko prokleto crnih očiju inače pristojan i nikada ne radi nered. Zaista ne znam što mu se sada dogodilo...

Dok jurimo iz Rumbe, hitro uzmem torbicu i sve što se oko nje nalazilo pa produžim korak za Holdenom te mu postavim pitanje. "Hoćeš li mi, molim te, objasniti što se upravo dogodilo unutra?"

"Izbace me iz takta ljudi koji misle da mogu sve što požele", nepovezani odgovor me iznenadi, ali me još više zbuni njegova vesta koju mi pruži par trenutaka kasnije. "Obuci ovo."

Zastanemo, a ja skupim obrve te ga pogledam. "Zašto? Nije mi hladno..."

"Uopće nije u tome stvar", odmahne glavom. "Pravi razlog zbog kojeg sam napao onog čovjeka je taj što te komentirao sa svojim prijateljima, a to ne želim slušati."

"Ne razumijem?" kažem želeći čuti još tih par riječi iz njegovih usta. Radi li se o ljubomori?

"Kada sam čuo kako te odmjeravaju jednostavno nisam mogao ostati ravnodušan, ne znam što sada želiš od mene... ne možeš stavljati na sebe tako provokativne stvari. Rekla si mi da si bila s Beccom prije no što smo se našli i sada te želim pitati jednu stvar. Je li te ona natjerala da odjeneš..." pogleda moju usku majicu s velikim izrezom, ali svejedno ne zna kako bi se izrazio. "To?"

Na nekoliko trenutaka nastane neugodna tišina, a on odluči nastaviti. "Ne znam jesi li me čula i razumjela, ali, molim te, obuci moju vestu jer te ne želim gledati tako razgolićenu ovdje vani."

Moji obrazi poprime crvenu boju na njegove riječi te mu bijesno istrgnem vestu iz ruku, navučem ju na sebe te ju iz inata zakopčam do vrata. "Ne, nije", ljutito odbrusim. "Posudila sam njenu odjeću u nadi da će ti se svidjeti jer..."

"Zašto, Della? Reci do kraja", očekuje nastavak moje rečenice pa mu odlučim sve sasuti u lice jer me u potpunosti razočarao.

"Jer te volim, htjela sam nešto učiniti za tebe i željela sam probati nešto novo. Ne želim da svi misle kako hodaš sa zadnjom jadnicom koja se ne zna obući niti išta slično... Zaista sam mislila da će ti se svidjeti, ali nije  u krajnosti niti zbog tebe nego sam htjela malo izaći iz vlastitih okvira i postati malo opuštenija iako se ne osjećam baš najbolje u tome."

Malo razmislim i shvatim da mu još nisam rekla sve što ga ide pa mu odlučim ne dati da dođe do riječi "Sve se pretvorilo u jedan grozan dan gdje se pojavljuješ ti, kao netko s kime volim provoditi vrijeme, i gotovo udaraš onog dečka iz čiste ljubomore. Drago mi je da se zauzimaš za mene, ali nije li to previše? Utjerao si tom tipu strah u kosti, Holden..."

Lagano se nasmije te ga ošinem strogim pogledom pa se naglo uozbilji. U jednom dahu završim cijeli monolog i osjetim njegove prste kako bi dižu bradu ne dozvoljavajući mojoj glavi da padne dolje. "Jesi li završila?" potvrdim i obujmim njegov dlan svojima. Zašto tako utječe na mene? Zašto ne mogu ostati ljutita na njega?

"Kao prvo, ne želim više ikada čuti da si se nazvala jadnicom jer to nisi. I sama si rekla kako se ne osjećaš ugodno u toj odjeći pa ne razumijem čemu tolika potreba da ju nosiš na silu? Rekao sam ti da sam se zaljubio u tebe te da mi uopće nije bitno što nosiš", ukrade mi jedan brzi poljubac dok se ja i ne snađem. "Kao vojnik, ja samo štitim svoje, a ti si itekako moja, Della Dawson."