(Zadnja dva puta sam objavila nastavak u subotu pa sam se sada potrudila objaviti u petak da vas malo iznenadim :D pročitajte i ostavite koji komentar, da vas čujem malo... ovo a/n sam počela stavljati na početak jer sam shvatila i da, u principu, bolje izgleda kad nastavak završi i onda dalje nema mojih poruka, a ovako vas i upozorim na neke stvari ako moram. I da, hvala na 20K, najbolji ste! Volim vas xx)

"Što ćemo onda?" upita me, a ja slegnem ramenima ne znajući odgovor na njegovo pitanje. "Ne znam za tebe, ali sam siguran da bih ja htio znati na čemu smo."

Malo se odmaknem od njega te istog trena osjetim svoje srce koje toliko jako tuče da ga osjećam u grlu. Mislila sam da znam svoje stajalište u vezi ovoga i da bih mu voljela nešto predstavljati u životu, ali me zatekao kada me ovako izravno upitao tako ozbiljnu stvar. Ne želim da pomisli kako se predomišljam, ali s druge strane ja zaista jesam neodlučna u vezi nas.

Ne znam iz kojeg razloga, Della. Oboje znate što želite, daj mu šansu.

"Della, pričam li sa zidom?" trznem se na njegov prodoran glas pa prodrmam glavom kako bih mu dala do znanja da ga slušam. "Rekao sam ti svoje mišljenje i vjeruj mi da ću stajati iza toga, ne namjeravam ovo između nas tek tako pustiti jer mi već previše značiš. Bilo bi u redu kada bi i ti pustila glas da kažeš nešto, a ne da odlažemo ovu temu dok god smo živi..."

Otvorim usta te ih isto tako brzo zatvorim ne izustivši ni riječi kada shvatim da i dalje ne znam što želim i jesam li spremna za ulazak u novu vezu. Ono s Brookom je zaista bilo davno i činjenica da je Holdenovoj idealnosti samo nebo granica stoji, ali hoće li on biti spreman ponuditi mi cijeloga sebe kada jednom pristanem?

Nije kao da će te oženiti, samo te pitao na čemu ste.

Od obične veze također tražim puno jer se želim uvjeriti da je on muškarac koji me beskonačno voli i da mi je to spreman dokazivati dok smo živi. Ne mislim mijenjati dečke do kraja života kao Becca već pronaći nekoga tko će ovdje biti zauvijek, a ne znam je li Holden stvarno svjestan u što se upušta. Neće me biti lako trpjeti i znam da će vjerojatno biti mnogih teških situacija kroz koje ćemo trebati proći, ali...

Ali kroz njih ćete uspješno proći. Della, vjeruj mi da je on spremniji od tebe na taj korak da se nađe u tvom životu. Želi ti biti na nekoj bitnoj poziciji i štititi te, ne znam kako već nisi došla do tog zaključka.

Holdenovi prsti me iznenade dok mi okreću glavu prema njemu. "Molim te da ne razmišljaš previše jer to nikada nije dobro", zvuči tmurno i nekako sav potonuo. Zašto nas oboje mučim? "Pusti da ovoga puta srce presudi umjesto razuma i reci mi što želiš od ovoga."

Samo šutim ne vjerujući u ono što je rekao jer sve zvuči suludo. Apsurdna je činjenica da je ovaj savršen čovjek od svih žena na svijetu odabrao baš mene, da se baš u mene zagledao i mene zavolio.

Krene udariti rukom o pod, ali se istog trena zaustavi kada shvati da smo još uvijek u kući mojih roditelja koji ne znaju za njega. "Reci nešto, k vragu, samo nemoj šutjeti!"

"Ja..." zablokiram se razmišljajući što mu odgovoriti, iako i sama znam kako je najbolje da poslušam njegov savjet o razmišljanju srcem. "Ne znam što da ti kažem... nadam se da ću ti uskoro uspjeti dati odgovor koji oboje želimo, ali sada ja od tebe tražim malo vremena i nadam se da to nije problem."

Znam da sam ga sada jako razočarala vidjevši kako njegove šake poprimaju blijedu boju od jakog stiska, no ne daje mi do znanja da mu išta smeta jer uvijek pokušava svoju ljutnju zadržati za sebe kako se i ja ne bih morala nositi s time. To je još jedna stvar koja mi nije jasna... Ako želi da ovo između nas profunkcionira, mora biti svjestan da ćemo se zajedno nositi s međusobnim problemima i da ga neću tek tako pustiti na miru.

Zagrize donju usnicu, a onda napokon progovori. "Zaljubio sam se u tebe. Ne znam kako, ne znam ni zašto, ali jednostavno jesam i siguran sam da si ti dar kojeg mi je Bog poslao s neba da mi upotpuni život jer toliko vjerujem u njega."

Rumenilo izbije, kao i svaki puta, a ja se ukopam nazad u njegov zagrljaj. Već dva sata sjedimo na podu, točnije na mom mekanom tepihu koji ima dugu povijest sa mnom i sredstvima za čišćenje, pričajući o nekim ozbiljnijim stvarima pa mislim da bi bilo vrijeme da malo promijenimo temu dok se ne rastopim od tih silnih iskrenih riječi.

"Holden, jesi li ikada razmišljao o pisanju pjesama?" radoznalo upitam.

Shvati što činim i kuda ovo vodi pa odustane obgrlivši me rukama te nastavi. "Pjesnici obično završe zauvijek sami u svojem malenom stančiću, gdje i ne dovrše sva svoja djela već ih, uglavnom, ostave bez kraja, a zatim ih i počne zanimati isti spol."

"Sva sreća pa..." prekinem se jer shvatim koliko to zapravo jadno i glupo zvuči, ali zaista sam zahvalna na tome što je Holden, očito, stvaran i nije gay.

"Hajde, izgovori to do kraja", izaziva hvatajući me za bokove.

Namjerno mu se izbeljim odlučivši igrati njegovu igru. "Neću!"

Istog trenutka osjetim milijun nježnih uboda u rebra i trbuh kada me dečko, čije su se prokleto crne oči sada stopile s mrakom, počne škakljati. "Izgovori to, Della!"

"Sretna sam što nisi gay!" viknem najveću glupost koju sam ikada mislila, a on mi, smijući se, stavi ruku preko usta da utiša iskreno veselje koje je postigao u mom svijetu.

"Hej", odjednom se oboje utišamo kada njegovo lice poprimi ozbiljan izraz.

Ustane se s poda, ostavljajući mene potpuno izgubljenu, i krene prema zidu iznad radnog stola. Rukom dotakne moju diplomu s fakulteta i skine plavu kapicu koju sam toga dana, zajedno s desecima njih, bacila u zrak kao znak pobjede.

"Ne znam kako ovo nisam i prije primijetio", kaže vraćajući sve na mjesto. "Nemaš pojma koliko mi je žao što nisam bio ovdje kada si diplomirala... ali stvarno sam bio ponosan s druge strane mobitela, baš kao i sada!"

"Holden..." na licu mi zaigra radostan osmijeh. "Hvala ti."

"Della Dawson", primi me za ruke, "Ovo apsolutno nije mala stvar i prestani skrivati taj uspjeh. Voljela ti ili ne voljela to zanimanje koje trenutno radiš, mučila si se par godina da završiš taj fakultet. Ne mogu vjerovati kako sam pametnu i ambicioznu ženu upoznao!"

"Holden Parks" složim se s njim, ali odlučim nešto nadodati. "U pravu si, bilo je vraški teško proći to razdoblje, ali sam uspjela, a to dokazuje samo ovaj glupi komad papira."

"Zvučiš razočarano iako ne bi trebala... Misliš li da bi bila na ovom položaju da nije tvoje pameti?" Nakrivi glavu pokušavajući prepoznati moje razmišljanje.

Skrenem pogled. "Mislim da ne bih bila na tom položaju da nema mog oca koji me progurao u svojoj tvrtki."

Odmahne glavom. "Ti si previše tvrdoglava i sada uopće ne namjeravam o tome raspravljati", ustuknem za korak te ga promotrim. "Ne bi li radije voljela otići proslaviti diplomu s malim zakašnjenjem? Imam osjećaj da ti još dugujem..."

"Kako to misliš? Ne mogu samo tako u gluho doba noći otići od kuće, što da me roditelji uhvate?"

"Neće", uvjerava me. "Sada već spavaju, a i jučer su došli jer smo bili glasniji no inače. Samo zatvori vrata i sve će biti u redu, samo ćemo se zaletjeti do Rumbe na piće."

"Onda moram pozvati Beccu da dođe autom da me poslije odbaci doma", zaključim uzevši mobitel, ali me Holden u sekundi zaustavi.

"Ne brini se za to, imam ja auto i vratit ću te čitavu doma", ulije mi onu krajnju dozu povjerenja u njegovo divno biće te opustim tijelo pokazavši mu vlastiti pristanak na ovo. "Pomoći ću ti da se vratiš preko balkona, samo moramo nekako zadržati prozor da se ne zatvori."

***

"Becca!" kriknem vidjevši ju pijanu za šankom, a Holden potrči za mnom. "Što ti se, do vraga, dogodilo?"

Polako diže pogled prema nama dvoje dok smo mi ostali preneraženi. Oči su joj bile užasno natečene i krvave, a cijela je kritično smrdjela po alkoholu, točnije mješavini žestica kojih je nalila u sebe prije no što smo mi stigli.

"Rebecca de Rousse, što si to učinila od sebe?"

Svoju torbicu gurnem Holdenu u ruke i pokažem mu pogledom da zauzme neki stol. Priznajem da sam prošla milijun ovakvih trenutaka s njom, no ovo je zaista jedan od najgorih jer ju već dugo nisam vidjela ovakvu. Mislim da je sve jasno i da ne moram ni pogađati o čemu je riječ tj. povod njezina današnjeg opijanja.

Prvo što mi pada na pamet jest da ju odvedem do toaleta kako bi se osvježila i malo pribrala pa puževim korakom ipak stignemo do tamo. Teško je hodati kada svu svoju težinu osloni na mene te se ni ne trudi hodati. Zapljusnula sam ju još nekoliko puta hladnom vodom prije nego što smo se vratile za stol gdje nas je Holden čekao.

Naručivši čaj od kamilice, započne priču, a Holden i ja pozorno pratimo njene riječi jer joj se jezik dosta petljao pa ništa ne razumijemo. Zapravo, poprilično sam sigurna da smo oboje okrenuli očima već na drugoj rečenici kada je spomenula Andrewa...

Već se primim za glavu kada shvatim da nam već deset minuta objašnjava o tome kako ju je prevario i izigrao. Naprotiv, nije mi smiješno i dosadno, ali žalosno je čuti kako se i nakon četiri godine stanje u njenoj glavi nije promijenilo te da i dalje ponavlja iste greške.

"Želiš dečka?" Holden odjednom izusti prekinuvši ju. "Skupi noge, otvori srce i imat ćeš ga!"

"Holden!" viknem na njega.

Koliko god ova situacija ne bila normalna i koliko god prelazi svaku mjeru, ne može ju tako vrijeđati. Ona je moja prijateljica i ne dam da se gazi po njoj, unatoč svim greškama koje napravi u životu. Nije u redu da tako upada u riječ, pogotovo ne s ovakvim izjavama.

"Samo sam htio da zna istinu od nekoga tko nije toliko upućen u to i gleda stvari drugim očima", Holden prekida tišinu sliježući ramenima. Tako ležeran u ovakvoj situaciji može biti samo on.

Problem je što znam da je u pravu, samo joj se ja to nikada ne bih usudila reći na takav način. Često joj dajem do znanja da griješi, ali očito na neki indirektan način koji ona ne razumije baš najbolje. Znam da mi je najbolja prijateljica i da bih trebala biti iskrena prema njoj, ali ne mogu je praktički nazvati sponzorušom, kako je on to učinio.

"Izvoli joj se ispričati!" obratim mu se.

"Rebecca, ovo nije uvreda. Shvati to kao životni savjet od kojega bi ti, ako ćeš ga se držati, sve, a posebice ljubavni život, trebalo krenuti na bolje!" zatim prebaci pogled na mene ispričavajući se. "Netko joj je morao reći istinu, za njeno dobro."

"U redu je Della, dečko je u pravu" Rebecca izusti prekinuvši moj ljutiti pogled upućen Holdenu. "Jasno mi je što je htio reći i, iako je to izrekao na malo grublji način, shvatila sam poantu."

Varam li se ili je Rebecca de Rousse upravo priznala da griješi?

Ne varaš se.

"Vidiš", ustukne. "Ona također zna da sam itekako u pravu..."

Ne znam kako je moguće da je osoba poput njega samo ušetala u naše živote prije par mjeseci i počela raditi značajnu razliku koja je do tada bila jedva vidljiva. Becca ga je iz prve poslušala dok mene nije doživljavala nekoliko godina.

Nisam ljubomorna, nego jednostavno zahvalna na njemu. Na njegovoj pojavi i strpljivosti, iskrenosti i spremnosti na pomoć ostalim ljudima.