"Gdje si već deset dana? Nikad te nema doma, a Peyton treba pomoć oko organizacije vjenčanja. Je li ti Becca tako bitan faktor u životu?"

Po petstoti put vodimo raspravu oko istoga. Znam da je loše i protiv svakog zakona lagati, ali ne znam kako bi se drugačije mogla viđati s Holdenom.

"Mama", iznervirano uzdahnem. "Pey ima dvadeset i sedam godina. Misliš da joj u vezi svega treba pomoć? Uostalom, ja niti ne podržavam njihov brak."

Znam kako izgleda sretna Peyton Dawson koja je zadovoljna svojim životom, a ona to trenutno nije jer sve radi kako bi udovoljila roditeljima, pritom ne misleći na sebe i svoje želje. Neka odmah znaju da ne mislim to podržavati.

"Kao prvo, ne pričaj tako jer da se Peyton ne želi udati, rekla bi nam to", možeš si misliti. "Kao drugo, svejedno nemaš nikakvog opravdanja u vezi tvojih prečestih izlazaka, mlada damo!"

"Mlada damo? Mama, nisam više dijete", već bijesna ponovim. "I lijepo te molim da se prestaneš tako odnositi prema meni jer se ja namjeravam nastaviti družiti s Beccom."

Rebecca je u trenutnoj situaciji jako bitna jer me čitavo vrijeme pokriva. Sada više i nemam razloga toliko biti na mobitelu jer više ni s kim ne pričam po cijele noći kao što sam s Holdenom. Crni uređaj svakog popodneva predam Becci kako bi me mogla pokrivati u slučaju da mama zove, a ja se uvijek trudim na vrijeme vratiti po njega da bi priča držala vodu kada se vratim kući.

Svaki puta me nakon posla dočeka u uličici blizu tatine tvrtke, a poslije me odvede na neko dobro mjesto. Čudno je zapravo to što živim u ovom gradu već petu godinu, ali imam osjećaj da ga on bolje poznaje od mene.

Nisu to neka velika mjesta, naprotiv, veoma su mala, ali i pamtljiva. Više mi ostaju u sjećanju od bilo koje izložbe na koju me tata odveo ili otmjene večere s mamom i njezinim društvom. Holden zna kako ti izmamiti osmijeh na lice sitnicama koje upotpunjuju dan.

Toliko me iznenađuje jer se nikada nisam nadala takvoj pažnji od jedne osobe.

Trenutno je kod bake koja živi na drugom kraju grada tj. u blizini Rebecce. Kaže da od malena dolazi ovdje na praznike, a sada i na duže vrijeme, sve zavisi o tome koliko ima posla u vojsci. Po njegovim pričama, ona je jedna dobra žena koja ga jako voli.

Zapravo mi je od cijele obitelji jedino nju i spomenuo. Nikada nismo zapravo dotakli tu temu, a nisam htjela nešto forsirati ako ne želi pričati o tome dok se ne upoznamo malo bolje, iako imam osjećaj da on već sve zna o meni jer i nisam tako zanimljiva osoba s velikim životopisom.

"Della, slušaš li ti mene uopće?"

"Ne", iskreno odmahnem glavom. "I ne namjeravam nastaviti ovu raspravu. Ispričaj me."

Ustanem sa stolice i zaputim se na kat kako bih nazvala Beccu. Neću više dopustiti da mi pokvare dan svojim glupim pričama ili da trošim živce koji se danas baš i ne nalaze na ulici. Rebecca i Xavi me čitavo vrijeme uče da se oglušim na njihove prodike kada znam da nisu potrebne.

Njih dvoje koriste metodu "Kroz jedno uho unutra, a kroz drugo van." Iako je to ponekad jako teško, naviknula sam to. Znam da im trenutno još ne mogu reći za Holdena jer ne znam kako bi reagirali, ali sam sigurna da mogu držati tu situaciju u tajnosti sve dok ne budem sigurna da će ga prihvatiti.

Ušavši u sobu, zaključam vrata u uzmem mobitel u ruke tražeći Beccino ime. Odzvonilo je do kraja, ali ipak znam da ona ima vječito isključen zvuk te da će joj trebati neko vrijeme da uzvrati poziv. Nakon toga uđem još dublje u sobu skrivajući svoju prisutnost u ormaru.

Pogled mi pada na divne stvari u koje je utrošeno stotine dolara, a polovicu ne nosim jer je presvečano za svakodnevne kombinacije. Da se mene pita, davno bih sve podijelila nekome tko će to uistinu nositi, a ne da ovako skuplja prašinu.

A tek cipele? Noge me ubijaju od visokih peta koje moram nositi na posao kako bih izgledala službeno. Osobno sam više za ravnu obuću, kao što su, na primjer, balerinke ili neke tenisice. Nisam neka dama iz visokog društva kao što svi misle zbog mojih roditelja. Stvarnost je potpuno drugačija.

Iz misli me odjednom probudi vibracija mobitela pa se sjednem na mekani tepih koji se pružao čitavom prostorijom te se javim Becci. "Napokon, trebalo ti je tri godine!"

"Oprosti", ispriča se. "Pričaj sada!"

"Danas smo bili u slastičarnici na rubu grada", oduševljeno kažem. "Počastio me kolačem i razgovarali smo satima."

Uzdahne. "Della, on je stvarno dečko za tebe", čujem škripanje kreveta jer se bacila na njega. "Stvarno sam sretna jer se tako lijepo odnosi prema tebi i mislim da je on ono nešto što ti tražiš."

"On je divan, Becca", kažem joj. "Stvarno je dobar prijatelj."

"Samo prijatelj?" potvrdim. "Jesi li sigurna da je samo prijatelj?"

"Da", ponovo se složim, a onda malo promislim stavivši nokat između zubiju. "Barem za sada..."

Vrisak s druge strane slušalice natjera me da odmaknem mobitel od uha. "Dobro, a reci mi je li napravio prvi korak?"

Nakašljem se. "Koji prvi korak?"

"Pa znaš... onaj", ti tajanstveni odgovori ne vode nikuda jer apsolutno ne razumijem ove šifrirane poruke.

"Očito ne znam", preokrenem očima čekajući pravi odgovor.

"Je li pao prvi poljubac?" upita.

"Nije", kažem sramežljivo već osjećajući kako mi obrazi počinju gorjeti na samu pomisao njegovih usana na mojima.

"Ozbiljno?" kaže začuđeno. "Toliko dugo pričate i sada se družite, a on se nije udostojio poljubiti te? Što ne valja s njime?"

"Becca", prođem rukama kroz kosu. "Ništa ne ide na silu i okej sam s tim da idemo polako."

"Ovo nije polako, ovo je jedan na sat, što je gore od puža!" pobuni se protiv moje tvrdnje. "Priznaj da bi željela to!"

Uplašim se na zvuk otvaranja prozora svoje sobe. "Becca, netko je ovdje", šapnem joj.

"Lažeš", optuži me, a ja ljutito otpuhnem. "Dobro, dobro, ne lažeš. Jesi li zaključala vrata za sobom?"

"Jesam, ali ovo je prozor", kažem još tiše. "Idem provjeriti situaciju, čujemo se", poklopim.

Oprezno otvaram klizna vrata od ormara i izađem ugledavši dečka prokleto crnih očiju u mojoj sobi. Osmijeh mi se raširi čitavim licem dok stojim na drugom kraju prostorije, gledajući u njegova zadihana prsa od penjanja na prvi kat kuće.

"Holden", izgovorim njegovo ime s najvećom dozom nježnosti. "Otkud ti ovdje?"

"Zar ti nisam nedostajao?" odgovori, a ja mu poletim u zagrljaj. "Jer ti meni stvarno jesi", stisne me uza sebe.

"Kada sam se vratio kući jednostavno sam se osjetio neku prazninu jer mi toliko odgovara tvoje društvo", odmakne me od sebe i upita. "Kako si?"

Pokušavam se skoncentrirati na pitanje, ali jedino o čemu trenutno mislim su njegove pune usnice za kojima toliko žudim. Becca mi je stavila bubu u uho i sada se više ne mogu ni na što drugo fokusirati.

"Ja sam..." progutam slinu. "Um, odlično."

Moram riskirati. Moram osjetiti te usnice na svojima. Bože, kako je zapravo privlačan u toj crnoj uskoj majici. Vjerojatno nisam ni svjesna da mi hormoni počinju užasno divljati te osjetim val vrućine koji me preplavlja.

"Jesi sigurno u redu?" u glavi mi odzvoni teški britanski naglasak, a na mene krene djelovati njegova blizina.

Gleda me jako čudno jer vjerojatno shvaća što smjeram. Htjela bih samo njegove usnice za večeras, ako ništa drugo.

"Della?" nesigurno upita kada dlan oprezno stavim na njegova prsa i osjetim mišiće pod prstima.

Malo se podignem kako bih dobila na visini i, iako ni blizu njegovoj, dobijem dovoljno kako bih dosegnula njegove usnice. Tamo zadržim pogled neko vrijeme dok oboje teško dišemo, nesvjesni situacije u kojoj se nalazimo.

Koga ti lažeš? Itekako si svjesna što želiš.

"Sviđaš mi se", prošapćem.

Ne mogu vjerovati da ja to govorim, ali puna sam te neke žudnje u njegovoj blizini i mislim da je na meni da napravim prvi korak. Ne mičući pogled s poda, napravim još manji razmak između nas i spremim se dotaknuti njegove lijepe usnice svojima.

"Della, molim te", prisloni ruku na moju i pošalje mi neki pogled.

Što nije u redu? Ne želi li on isto?

Upravo te odbio.

Odmaknem se korak dalje kako bih mu pokušala prepoznati emocije. "N-Ne razumijem?"

"Stvarno ne želim da brzamo jer uživam u društvu s tobom. Želim ti odmah na početku dokazati da nisam jedan od toh kojima je bitan samo fizički kontakt i to onaj dublji i na većoj razini, iako ga neću zanemariti."

Rekao je doslovno isto što sam i ja Becci preko mobitela prije ove neugodne scene. Stvarno slično razmišljamo, ali ne mogu zanemariti činjenicu da me upravo odbio poljubiti.

"Možeš li, molim te, otići?" rukama obuhvatim svoje tijelo i okrenem se tako da mu prepriječim pogled do mojeg lica.

Čujem duboko uzdisanje, a onda se oglasi. "Usrao sam, zar ne?" kimnem glavom. "Znam da jesam i ispravit ću to, ali stvarno mislim da će našem odnosu strpljivost puno značiti."

Slegnem ramenima ne znajući što odgovoriti od neugodnosti jer se i dalje osjećam veoma posramljeno zbog svog postupka, a onda osjetim njegovu ruku. "Već sam ti rekao da se i ti meni sviđaš, a i ne bih bio ovdje da mislim suprotno, zar ne?"

Odjednom dodir nestane i kontakt se prekine, a on se spusti ispod prozora, pretrčavajući cestuna čim stigne do tla. Promatram njegovu siluetu kako odlazi i ponovo žalim za svojim postupkom.

Treba pričekati i vrijeme će pokazati svoje, kao što je i rekao. Sigurno je u pravu.

(Znam da je kasno, ali zahtjevali ste što prije nastavak pa.. evo ga xD. Nadam se da vam se sviđa i da ću postići efekt koji sam htjela ovim njegovim odbijanjem, što ćemo moći vidjeti malo kasnije. Ostavite glas/komentar, hvala na ogromnim brojkama i ponajviše podršci! Volim vas xx)