Propali umjetnik:
Della, nacrtaj se u našem stanu za deset minuta.

Izbezumim se.

D.D.:
Jesi li ti normalan? Pauza mi počinje tek za sat vremena, kako da odem s radnog mjesta?

Ovo nije ispravno, ne mogu samo tako pobjeći s posla!

Ti si šefova kćer. Možeš što god poželiš.

Već sam milijun puta rekla da tu stvar uopće ne želim dovoditi u pitanje niti koristiti očev položaj za ovakve gluposti.

Sama si ovo tražila jer moraš okončati tu svađu s Beccom, nemoj sada prokockati priliku!

Znam... u redu, učinit ću to!

Stavivši torbu preko ramena, zaključam mobitel i javim se tajnici da odlazim jer mi je nešto iskrslo, ali ju pritom zamolim da ništa ne kaže tati jer ću se brzo vratiti. Cat je dobra duša, vidi se iz aviona, a i nije mnogo starija od Peyton.

Izletim iz tvrtke i utrčim ravno u auto. Poklon iskupljenja je, na svu sreću, već bio na zadnjem sjedalu. Zakopčam sigurnosni pojas dok u sebi razmišljam što ću joj točno reći. Kako joj uopće pristupiti? Iako znam da bih ja trebala biti ljutita na nju jer mi ne vjeruje, jedna od nas ipak mora spasiti ovo prijateljstvo.

Par blokova dalje stižem do njihove zgrade. Svoje vještine koje sam naučila kod kuće spretno primjenjujem pri prenjanju na treći kat zgrade. Uspuhano zastanem kako bih izula čizmice te ih ostavim ispred vratiju da me Becca ne čuje. Ne smijem ugroziti ovaj genijalan plan.

Približim se i tri puta kucnem o vrata. Unutra začujem uzimanje ključeva, koje i nije bilo baš tiho, a zatim ugledam bravu koju Xavi okreće kako bi mi otvorio vrata. "Kasniš!"

"Ma nemoj?" uvrijedim se. "Trebalo mi je dvadeset minuta do ovdje s time da nisam zabušavala niti sekunde!"

Izbelji mi se i širom otvori vrata. "Neka ti Bog pomogne s ovom unutra", počeše svoju, jedva vidljivu, bradu.

"Hej, čemu to?" upitam ga podignuvši obrve.

Zaustavi se. "Svjesna si da pričamo o Rebecci de Rousse, zar ne?"

"Vidimo se", izignoriram njegovu izjavu te se ušuljam u stan. Mahne mi i zaključa vrata.

"Xavi!" začujem dernjavu iz Beccine sobe. "Jesi li ti to izaš..."

Iznenađeno me odmjeri. "To si ti?"

"Da", kiselo se nasmijem pokušavajući ublažiti neugodnost ove situacije. "Željela bih ti se ispričati."

Preokrene očima i užurbano krene prema sobi, a ja ju pratim u stopu. Iznervirano mi zalupi vratima ispred nosa. S poklonom u ruci ponovo pokucam. "Becca?" nakon par sekundi i dalje ne dobivam odgovor. "Becca, otvori vrata ili ću ih razvaliti. Moraš me saslušati. Nisi fer!"

Ljutito zahvatim kvaku. "Dobro, ja ulaz..." jedva dovršim rečenicu, a ona je otvara vrata.

"Reci", omotane ruke stavi na svoje bujno poprsje koje je, kao i uvijek, imala dosta otkriveno. "Što trebaš?"

"Žao mi je zbog toga što smo se posvađale, ali prije no što si me okrivila za sve, trebala si poslušati i moju stranu priče."

"Oh, pa naravno", puhne i krene me gurati prema vratima. "Ja sam ionako uvijek za sve kriva i ponašam se kao babaroga, zašto ne bih bila kriva i za vašu grešku?"

"Ponašaš se gore od neke nezrele desetogodišnjakinje! Prestani me gurati!"

"Zaključano je?" kaže pokušavajući otvoriti vrata.

Primim ju za ruku kako bih joj skrenula pozornost na ono bitno u ovoj situaciji. "Rekla sam Xaviju da zaključa jer te stvarno trebam da me poslušaš."

"Ne mogu vjerovati da ste se sada oboje urotili protiv mene!" zasikće na mene.

Pobunim se. "Nitko se nije urotio protiv tebe, Becca, ne budali!"

Par trenutaka prođe u tišini dok stojimo pored ulaznih vrata. Zašto sada šuti? Bih li ja trebala nešto pametno reći?

Ne nasmijavaj me.

Hej, sve što sam do sada rekla bilo je pametno, njena je stvar što me nije slušala! Stvarno ne znam što da učinim jer se danas jednostavno moramo pomiriti, ovo više ovako ne ide...

Odlučim joj pružiti poklon i napraviti najumiljatiji izraz lica koji sam mogla. "Ovo je za tebe."

Prvo me sumnjičavo pogleda, a onda se usmjeri na omotanu čokoladu s jagodama u mojim rukama. Uzme ju u ruke te me povuče sa sobom u sobu puštajući me unutra. Kamen mi polako pada sa srca kada shvatim da popušta i da ju je ovo zasigurno, barem dijelomično, potkupilo.

"Stvarno, Della? Misliš da će ti čokolada pomoći?" obrati mi se smrtno ozbiljna.

Je li ona ozbiljna? Koliko tvrdoglava mora biti? "Zar to nije tvoja omiljena čokolada?"

"Nije bitno, ne možeš me natjerati da pojedem tu čokoladu samo zato što sam uzrujana zbog naše svađe", okrene mi leđa prkoseći.

Baš me zanima koliko će dugo izdržati bez da ju okusi. Rebecca ne može samo mirno gledati zamotanu čokoladu.

"I ne, ona ti neće pomoći da prestanem biti ljutita na tebe", čujem šuškanje ukrasnog papira, a zatim lomljenje prvog reda. Njezin, neuspješno neprimjetan, pokret daje mi do znanja da je stavila kockicu u usta.

Ponovo stavi komadić u usta. "Bez obzira koliko je fina, ja ju neću jesti!"

"Zašto se onda ne okreneš da me uvjeriš kako ju ne jedeš?" namjerno ju provociram, naslonivši se o njezin nepospremljen krevet.

Jede ju. Sto posto! "Nemam ti se potrebe opravdavati!"

Ispričala mi je kako se loše osjećala dok nismo pričale. Nije se imala kome povjeriti o svom prekidu s Tylerom jer je sve obično pričala meni, a u stvari sam ovdje ja bila razlog toga. Barem je tako ona mislila...

Unatoč tome što sam pretpostavljala što se dogodilo i sama mi je priznala da je spavala s njim te da je nakon toga njihov odnos naglo zahladio jer ga je prestala zanimati. Koliko god Becca bila divlja i željna zabave, ipak je na kraju kao i svaka druga cura; velika romantičarka koja je tip za duge veze.

Nakon što mi se požalila i sama pojela cijelu čokoladu, sjela je pored mene i uistinu me saslušala. Upijala je svaku moju riječ koju sam imala kao argument protiv njezinog bivšeg dečka. Objasnila sam joj i svoju stranu priče. Ty nas je stvarno dobro prevario, pogotovo nju.

Obje smo se složile kako nam nedostaje ono vrijeme kada smo se tek upoznale kao osamnaestogodišnjakinje i dobro se provodile - naravno, koliko su nam to moji roditelji dopuštali zbog raznih zabrana. Sada je život puno kompliciraniji. Odrastamo i teško je pratiti tempo kojim društvo napreduje.

Ponekad zapravo poželim da sam s nekog drugog planeta koji je napravljen baš po mojoj volji i željama. U kojem je sve savršeno, ali opet u nekim dozama tajanstveno i opasno jer bi inače bilo dosadno. I Beccu bih ubacila u taj svijet, kao i Xavija. Možda i Holdena...

Zagrli me. "Hvala ti na ovome", još ju čvršće stisnem uza sebe.

Udobno namjestim glavu na njenom rame. "Ne znam jesi li shvatila, ali mi užasno puno značiš, Rebecca de Rousse", kažem naglasivši joj prezime.

Nasmije se i već osjetim kako preokreće očima. "Iako to ne cijenim dovoljno, shvatila sam."

"Nisam ti ispričala još nešto bitno", stavim ruku na usta zbog daška dramatičnosti.

"Što to?"

"Holden mi se javio?" zajapurim se. "Hajde nam skuhaj čaj pa ćemo pričati, previše si stvari već propustila, draga moja!"

(Nije nešto extra, ali se trudim. Oprostite na greškama, ali nisam stigla ispraviti :/ U idućem partu prestaje, meni, dosadniji dio priče. Guess who's comming back? Da, i ja mislim xD. Ostavite glas/komentar na ovome poglavlju i onima prije ako još nistw bacili pogled na njih ili ste zaboravili. Ugodan vikend želim mojim princezama. Hvala na 10K. Volim vas xx)