Holden:
Dobro jutro :D

Duboko uzdahnuvši, mobitel prvo zaključam pa prislonim uza srce. Ne sjećam se kada mi je zadnji puta netko zaželio dobro jutro, s tim da je ta želja bila namijenjena samo meni. Nakon toga ga ponovo uključim kako bih odgovorila.

D.D.:
I tebi :) Kako si?

Holden mi je zadnjih nekoliko dana, uz gospodina Pietersona, Jakea i Xavija, najveća podrška što se tiče situacije s Beccom jer me doma nitko ne shvaća ozbiljno.

Odlučila sam da ću se sada zbilja potruditi dobiti Rebeccu na samo kako bih joj objasnila. "Cat, izlazim!" pogledam na sat i kako bih se uvjerila da je zbilja jedanaest.

Već sam se ranije dogovorila sa Xavijem da se nađemo na kavi pod mojom pauzom. Potvrdio je da se možemo naći u kafiću, u blizini tatine tvrtke da ne gubimo vrijeme. Zamolit ću ga malenu uslugu koja bi mi zapravo, ako sve bude išlo po planu, trebala pomoći.

Snijeg u Washingtonu ne pada već duže vrijeme jer je zubato sunce sve otopilo pa sam danas bila slobodna obući malo laganije čizmice, unatoč tome što sam na ramenima još uvijek nosila svoj teški zimski kaput zbog oštre hladnoće koja je presijecala kosti svaki put kada bi vjetar malo jače zapuhao.

Bez cipela na petu spretno preskačem prljave bljuzge, koje su tu zbog otopljenog snijega, te ubrzo stižem u Indigo Caffee, kafić nasuprot dućanu sa šminkom koji Becca obožava i često u njega zalazi.

"Dellice", primijetim njegovu mršavu ruku kako strši te se izdvaja u mnoštvu. Jedva se proguram pored svih zauzetih mjesta kako bih uspjela doći na ono jedno, jedva vidljivo, slobodno pored najdraže osobe na svijetu.

Ustane i čvrsto me zagrli, radeći kružne pokrete po mojim leđima. "Kako si mi?"

Protrljam ruke jednu o drugu kako bih se malo ugrijala. "Ah, zimu ti smrznem!", žestoko opsujem po uzoru na crtić Ledeno doba koji smo Rebecca i ja gledale prije par tjedana u kinu.

"Hladno, ha?" upita, a ja kimnem glavom. "Ovo je očito neko popularno mjesto jer nigdje drugdje nisam našao mjesto za sjesti."

Ovdje su restorani i kafići vječito krcati, u bilo koje doba dana; od turista ili naših mještana. Pogledom tražeći konobara kako bih mogla nešto naručiti, osvrnem se oko sebe. Ne našavši nikoga, shvatim da uzalud tražim jer sigurno neće primijetiti jednog gosta koji je došao u moru njih.

"Neće doći", uzdahnem i shvatim kako smo to rekli u isto vrijeme. "O moj Bože!" što ne valja s nama? "Okej, dosta!"

Oboje se odvalimo smijati kada činjenica da smo više stvari rekli u isto vrijeme postane suluda. Uvijek je bilo fascinantno koliko smo on i ja zapravo bili slični, a da smo samo nas dvoje to primijećivali jer druge to baš i nije zanimalo.

"Khm", nakašlje se, a zatim progovori. "Sada kada smo završili bio bi red da te pitam hoćeš li malo vode pa da kreneš s pričom jer nemamo cijeli dan. Ti se još moraš vratiti na posao, a ja u stan."

Posegnem za Xavijevom čašom vode jer sam bila uistinu žedna, a i treba mi neka podloga za pričanje jer ću sada dosta vremena provesti samo objašnjavajući događaje proteklih par tjedana.

Rekla sam mu apsolutno sve što mi je bilo na duši, počevši od naše uobičajene teme koja je Beccin loš način života i grozan odabir muškaraca. Na sve je samo kimao glavom i pokušavao polako hvatati konce uz moje pričanje. Možda bi bilo bolje da sam mu dala blokić i olovku da piše natuknice? Mislim da bi mu to bilo jednostavnije i lakše...

I bila sam u pravu. Sve je to potrajalo dobrih petnaestak minuta dok se nisam vratila u sadašnjost, na današnji dan, gdje sjedim ispred njega i molim ga za pomoć u vezi svog problema s Beccom.

Upitam ga molećivim pogledom. "Misliš da bi mi mogao to srediti? Stvarno bih..."

"Čekaj malo", zaustavi me u pomisli da krenem pričati dalje. "Ti od mene želiš tako jednostavnu stvar, a objašnjavala si mi ovo pola sata?"

"Petnaest minuta", ispravim ga otključavši mobitel kako bih provjerila koliko je sati.

Smiješno preokrene očima pa mi kaže. "Da, Dellice, mogu ti učiniti tu uslugu, nema problema."

"Ti si najbolji prijatelj ikada!" pojurim mu u zagrljaj. "Hvala ti", ostavim dva mokra poljupca na njegovom obrazu te se brzo vratim na mjesto, pokušavajući se smiriti.

"Slušaj, sada i ja moram ići jer smo se ionako previše zadržali. Nazovem te sutra kada ona bude kod kuće, ali ću gledati da bude prije fakulteta", brzo omota šal oko vrata. "A ti onda budi spremna odmah sjesti u auto i doći kako bih ja mogao slučajno", prstima oblikuje navodne znakove kako bi naglasio riječ. "Izaći iz stana i zaključati vrata za sobom."

"Dogovoreno", namignem mu te se ustanem od stola.

Udijeli mi još jedan topao pogled pa se, ostavivši dva dolara za kavu, okrene i ode u nekom, meni nepoznatom, smjeru. Vjerojatno ide kući, ali ja još ne poznajem baš najbolje ovaj dio grada jer radim ovdje tek tri tjedna.

Zbilja se nadam da će onaj plan ispasti dobro. Istina je da mi je pao na pamet preko noći, ali više nemam drugih opcija.

* * *

"D-doma sam", jedva prozborim od hladnoće koja struji mojim tijelom.

Povlačim sve što sam rekla u vezi snijega i sunca. Opet ga je napadalo barem tonu i ljudi jedva hodaju, a razlika je samo par sati. Nitko nije došao po mene na fakultet pa sam vodila veliku borbu na putu kući shvativši da mi kišobran nikako neće pomoći.

Začujem mamin glas iz dnevnog boravka. "Nisi se nikako mogla požuriti?"

"Zadnji puta kada sam provjeravala nisam mogla ubrzati sate kod profesora niti ih požuriti", sarkastično se podsmjehnem na njenu glupu izjavu.

"Dođi ovamo", njezin strogi izraz lica govorio mi je da je ljutita. Ne znam je li na mene ili joj je samo loš dan, ali sigurna sam da većinu bora koje ima su od njezinog mrštenja dok stalno prigovara drugima.

"Danas je kraj mjeseca...", tata započne, a mama mu se po običaju ubaci. "I znaš kako zaposlenici na kraju mjeseca dobivaju plaću?"

"Razgovarate sa mnom kao s malim djetetom, mama", suzdržavam se od preokretanja očima. "Zašto odmah ne prijeđeš na stvar?"

"Izvoli", pruže mi omotnicu. "Ovo je tvoje."

Zahvalno uzmem ponuđeno te sjednem na mekani tepih. Pažljivo ju otvorim i odmah ugledam ogromnu svotu novaca. Nije li ovo previše za pola mjeseca?

"Tata, ali ovo je puni iznos", pogledam ga duboko u oči i kažem. "Nismo se tako dogovorili."

"Della, naša je odluka koliko ćemo ti novaca dati, a odlučili smo da si odradila dobar posao i zato je ovdje plaća za cijeli mjesec. Ne vidim problem u tome?"

Pružim im omotnicu. "Problem je u tome što ne želim nikakve povlastice zbog toga što sam šefova kćer", spretno ustanem i otresem hlače. "Rekla sam ti da želim biti tretirana kao i svi ostali."

"Ovo je naša odluka i smatramo da je dobra", vrativši mi omotnicu nazad, ugodno se nasmiješe.

"Gledajmo to ovako", lupim stotinama dolara o drugi dlan. "Biste li platili nekom zaposleniku, koji je bio na bolovanju polovicu mjeseca, punu plaću samo zato što je odradio dobar posao u drugoj polovici?" odmahnu glavom. "Ne bi", odgovorim umjesto njih. "Zašto se to onda meni plaća?"

Mama se krene raspravljati. "Znamo da ti treba potpora i jednostavno želimo da imaš dovoljno novaca."

"Mama, sve što sam htjela je pošteno zaraditi za neke svoje planove, bez vaše pomoći. Vi nećete uvijek biti ovdje da mi pomognete i ne trebam novac od vas. Sposobna sam se brinuti o sebi!"

"Della, upozoravam te", zaprijeti se. "Ne povisuj ton na svog oca i mene."

"Ne želim sav ovaj novac", izbrojim pa izvadim pola. "Ne želim ga prihvatiti."

"Zar smo te tako učili? Da odbijaš tuđe prilike i savjete da ti bude dobro u životu?"

"Ovo nije ispravan način, tata", prkosim mu. "Želim biti poštena i sretna. Zar vam nije drago zbog toga? Zašto uvijek morate biti drugačiji?"

"Što prije shvatiš što je dobro za tebe, bit će bolje. Uzmi te novce i napravi s njima što god želiš, ali ne vraćaj ih. Rasprava je završena", mama razočarano odšeta do kuhinje, ostavljajući tatu i mene u sobi.

Čekaj malo... iz ove situacije u kojoj sam ja u pravu, ona izlazi razočarana? Ovo sigurno nije viđeno niti u najgorem filmu!

"Kada ćete više shvatiti da ja nisam mala beba kojoj treba danonoćni nadzor? Ne mogu više smisliti ni vas, ni novce, niti ovu kuću ili bilo što vezano uz našu obitelj!" ljutito lupim rukama o bedra uzimajući cijelu omotnicu sa sobom.

Ne mogu vjerovati da su mi to napravili! Prije no što sam počela raditi, u pregovorima s tatom sam im napomenula da želim da se obiteljski odnosi ostave po strani te da želim biti kao zaposlenik koji nema veze s njima, a on je sada skroz prešao preko mojih riječi kao da nikada nisu ni bile izgovorene!

Željela sam na pošten način doći do tih novaca jer Becca i ja prikupljamo za novi stan kako bih se napokon mogle preseliti. Što da radim sada s ovom velikom svotom? K vragu i sve.

Živčano tražim neku praznu kutiju. Unutra bijesno bacim omotnicu, zajedno s novcima, i gurnem nazad pod krevet jer mi je padao mrak na oči na samu pomisao o našoj svađi zbog gluposti. Oni jednostavno moraju biti u pravu, zašto bi me ikada poslušali?

Znam da se ne bih trebala buniti jer bi svaka normalna osoba bila sretna s ovom situacijom, ali meni uopće nije stalo do toga. Roditelji bi svoje dijete trebali učiti da na pošten način steknu svoje stvari, ali moji moraju biti drugačiji pa se sve spušta na moje srce.

Mobitel žustro pomaknem s kreveta kako ga ne bih bacila u zid i razbila jer moji živci izmiču svim granicama normale.

"Prokleti novci", sklupčam se na krevet pokušavajući ne razmišljati o ovoj večeri te ju izbrisati iz pamćenja.

Čvrsto žmirenje baš i ne pomaže jer se u svom tom mraku i mojim mislima koje lutaju nađe svijetlo na noćnom ormariću zbog nove poruke pa nagnem mobitel prema sebi prije no što ga ugasim.

Holden:
Danas mi od jutra ne odgovaraš na poruke. Je li sve u redu? Lijepo spavaj :) Laku noć xx

(Drage moje.. ne znam što se sa mnom dogodilo, ali prekjučer prvi puta nastavak nije izašao na vrijeme. Jučer je pak wattpad bio u banani. Sa školom je sve u redu, hvala Bogu, ali si ne smijem previše dozvoljavati pa sam odlučila da će nastavak ići 100% svaki petak/subotu i preko tjedna još jedan ako stignem, tako da znate da vas tjedno čeka sigurno jedan nastavak, ako ne i dva. Nadam se da je to u redu i da nećete odustati od mene i ove priče? Ostavite mišljenje, volim čitati vaše komentare :D Volim vas jako puno.. hvala na 9K xx)