"Jutro", otvorim oči na zvonki glas svoje sestre. 

Prošlu noć nam je bilo jako zabavno. Do kasno smo pričale jedući hranu koju sam pripremila, a kasnije smo pričale do ranih jutarnjih sati. Iako je bilo hladno, izdržale smo.

Sada smo na dalekom putu, od nevjerojatnih par koraka, prema kući. Jedino što me muči je pitanje tko će kasnije sve pospremiti ako Peyton i ja ne nađemo vremena...

"Della, hvala ti za divan provod", ostavivši kratak poljubac na mom obrazu, kaže mi čim uđemo. Nema ničeg ljepšeg od njene sreće. Sada barem znam da se i sav trud isplatio.

Natočim dvije čaše gustog soka od naranče te krenem jednu dati njoj. Prošlo je svega par sekundi otkako smo ušle, a ona već sjedi u dnevnom boravku na mobitelu. Najvjerojatnije odgovara na poruke i propuštene pozive, kao da će cijeli svijet, uključujući i tvrtku, propasti zbog jedne noći bez javljanja.

Mogla je makar još par minuta pričekati jer sam željela da zajedno doručkujemo. Iako nisam baš izvrstan kuhar, mogu napraviti nešto jednostavno poput palačinki.

"Peyton, možeš li doći?", viknem iz kuhinje u nadi da će me čuti jer je bila zauzeta odgovaranjem poruka. Posvetila se više poslu nego meni. To stvarno zna ići na živce, ali mi i je opet, u drugu ruku, drago da je toliko uspješna u svom poslu.

"Oprosti, Della, ali ovaj poziv je jako bitan", kao i sve drugo osim mene... "Kada završim, doći ću."

Istog trena uzimam pahuljice s police te ih istresem u tanjur s mlijekom jer znam da će ovo potrajati i više no što se čini. Na kraju će preskočiti doručak i otići ravno na posao, ponovo a izlikom da je nešto hitno.

Prije no što sjednem, bosa pretrčim po hladnom mramoru kako bih došla do vlastitog mobilnog uređaja. Ionako nemam ništa pametnije za gledati, budući da sam uzela sebi i Peyton slobodan dan koji ona očito neće iskoristiti.

Sjedam nazad za stol i otključam mobitel. Na zaslonu mi zasvijetli obavijest o porukama na popularnoj aplikaciji Whats App koju sada svi imaju. Stiže s nepoznatog broja.

+44 6908 733240 (HP):
Della, nemoj misliti da sam te ispalio jer se ne javljam tjedan dana, imao sam mnogo posla jer me nije bilo zbog puta u Ameriku. Kako si?

Spustivši mobitel, duboko udahnem te izdahnem ogromnu količinu zraka kojom sam ispunila pluća.

Osjećaj sreće preplavi mi čitavo tijelo dok mi pogled zastaje na Holdenovim inicijalima pored nepoznatog broja. To mora biti on! Zaigrani smiješak zapleše mojim licem kada se uštipnem za drugu ruku kako bih se uvjerila da je ovo stvarnost i da ne sanjam.

Nakon tjedan dana sjetio se poslati poruku. Ne mogu vjerovati, stvarno sam gotovo odustala od svega jer mi se nije javljao, a na kraju sam ja bila ta koja je propustila jučerašnju poruku zbog male zabave povodom Peytoninog rođendana.

K vragu i sve, zašto sam rekla da ostavimo mobitele u kući?

"Nema veze", šapnem sama sebi kako bih se utješila. Sada ću mu odgovoriti i reći da nisam bila u mogućnosti vidjeti poruku kada je poslana.

Trebam li mu uopće odmah odgovoriti ili ne?

Naravno da trebaš.

Imaš pravo, najodbojnije je kada se cura pravi hladna u vezi dečka koji joj se sviđa i kada mu ne želi dati do znanja neke stvari.

Iako bih ga stvarno voljela vidjeti, a sudbina je baš odlučila da živi na drugom kontinentu. Prošla su gotovo dva tjedna otkako smo zadnji put razgovarali. Zašto nikada ne uspijevam pronaći nekog normalnog dečka koji će mi se svidjeti, a ne samo nemoguće ljubavi?

Okej, ako uskoro ne odgovorim, zaboravit ću kako se diše.

"Della, moram ići na posao jer sam im potrebna"

"Naravno", kažem sarkastično i mahnem joj. Zašto i ne bi otišla? Nije da sam nam uzela slobodne dane ili tako nešto...

Odlučim ignorirati činjenicu da sam upravo izvisila te preselim pogled na mobitel gdje me još uvijek čekala neodgovorena poruka.

D.D.:
Zašto se nisi ranije ja|

Ne, ne možeš mu to napisati, ispast ćeš preočajna!

Imaš pravo. Izbrisat ću to i napisati neki ležerniji odgovor.

D.D.:
Lijepo da si se javio. Dobro sam :D|

Zbilja? Čovjek će se osjećati krivo zbog ovoga...

Pa i trebao bi se osjećati krivo, budući da sam čekala tjedan dana na njegovu poruku! Okej, ne baš tako grubo, ali... Uh, vjerojatno si u pravu.

Ponovo izbrišem poruku te napišem novu.

D.D.:
Dobro sam, hvala na pitanju. Krenula sam s poslom :) Kako je tebi tamo?

Zvuči li ovo normalnije?

Definitivno.

"Pa hvala ti... barem se u nečemu slažemo", kažem na glas i pritisnem tipku pošalji.

Još jednom provjerim je li poruka isporučena, a zatim umemoriram Holdenov broj u imenik. Kada će stići sljedeća poruka?

* * *

Vraćam se kući s fakulteta, ovoga puta u normalno vrijeme jer se nastava nije odužila. Nije se ništa posebno događalo.
Semestar je pri kraju pa svi uče punom parom kako ne bi pali posljednji ispit. To sam danas specijalno primijetila jer mi je bilo dosadno i nisam imala ništa drugo za raditi.

Pomirila sam se s Beccom jer se ispričala. Mislim da jako brzo prelazim preko nekih stvari i to svakako nije dobro, ali nisam mogla dugo ostati ljutita na nju pa sam joj ukratko prepričala što smo Peyton i ja jučer radile te smo se dogovorile kako će danas ona biti ta koja će ovdje prespavati. Moram joj ispričati što se jutros dogodilo tj. čija mi je poruka stigla.

Bilo je jako slatko pričati s njime, ako uzmem u obzir vremensku razliku i koliko se potrudio pričati sa mnom. To nije trajalo dugo, svega nekih desetak minuta jer je otišao spavati, ali uljepšao mi je cijelo jutro.

Jako me zanima je li Holden odgovorio na moju zadnju poruku... Je li već ustao i otišao na posao? Na fakultetu nisam vadila mobitel iz torbe kako me ne bi ometao, a sada moram malo pospremiti sobu prije no što Becca dođe, iako, ruku na srce, nikada ne može biti gora od njezine.

Uđem u kuću i otresem snijeg koji se skupio na mojem kaputu te ga objesim na vješalicu. Cipele ostavim u hodniku kako ne bih smočila ostatak stana i brzo navučem debele čarape kako bih se ugrijala. Ova procedura mi nikada ne može dosaditi, voljela bih vječito živjeti u ovakvoj idiličnoj, washingtonskoj zimi.

Nisam niti stigla do sobe kada se oglasilo zvono na vratima. Bacam brzi pogled na sat i shvaćam kako je uranila čak petnaest minuta! Ne znam što se događa s njom jer je ona obično ta koja kasni, ali u svakom slučaju je ovo jako pozitivno.

Prišla sam vratima i otvorila ih. "Bok, Della."

Nisam mogla sakriti svoj iznenađeni izraz lica kada sam shvatila da Beccin dečko stoji ispred mojih vrata. "Pa... bok i tebi?"

Par trenutaka šutnje prekinule su moje riječi kada shvatim da iza sebe drži ogroman buket crvenih ruža, budući da nas dvoje nismo bili u kontaktu niti na istoj valnoj duljini. "Otkud ti ovdje?"

Potpuno izignorira moje pitanje. "Ovo je za tebe", pruži mi cvijeće koje je donio.

Ovo je tako čudno. Da ponovim... donio je ove ruže za mene?

Moji se osjećaji istog trena pomiješaju jer ne znam kako se postaviti niti što misliti. Koji je uopće bio povod ovomu? Nije moguće da mu se sviđam jer se nas dvoje jednostavno ne podnosimo, a i što je uopće s Beccom?

Što je njemu došlo u glavu da mi je ovo napravio?

Drhtavim rukama iz pristojnosti primim očiti dar kako se ne bi osjećao loše jer sam vidjela da situacija postaje i više nego neugodna. "Hvala."

Daj mu do znanja da ne želiš ništa s njime.

On zna da ne gajim nikakve osjećaje prema njemu i isto tako zna da ga ne mogu živog smisliti. Zašto bi onda išta pokušavao? Cijela ova situacija u kojoj se nalazim je užasno zbunjujuća i uopće ne mogu normalno razmišljati.

"Ovo je poklon od..."

Trepnem par puta kako bih se vratila u sadašnjost zbog buke koju čujem u pozadini. Taman kada pomislim da situacija ne može biti gora, Becca parkira auto iza Tylerovog i strelja nas pogledom.

Elegantno, u svom stilu, vitke noge dovuče do mog kućnog praga gdje smo se nalazili nas dvoje. Ovo neće dobro završiti...

"To cvijeće si donio za nju?" pokaže glavom na mene. "Za Dellu?"

"Da, i?" ovo je već pretjerivanje. Sigurna sam da je krenuo reći da su ruže od nekoga drugoga, samo ga je ona prekinula.

Možda su i od Holdena?

On je na drugoj strani svijeta tako da postoji jako mala šansa da je to njegov dar...

"Stvarno, Tyler?" stane između nas naglo spustivši ruke koje se odbiju od njenih koljena. "Još si mi prije dva dana govorio svakakve stvari, a sada sam te, još i slučajno, našla kako me varaš s mojom najboljom prijateljicom!" bijesno je vikala na njega.

Vara? Donio ti je nečiji poklon, niste spavali zajedno ili tako nešto!

Stresem se na samu pomisao da bih ja u nekoj izmišljenoj situaciji mogla završiti s dečkom poput njega. Fuj.

On ležerno stavi ruke u džepove te joj odgovori. "Mi jednostavno nismo jedno za drugo, Beccs, mislim da..."

"Mi", pokaže na sebe i njega, "smo od danas gotovi."

"Žao mi j..."

Ponovo ga prekine ne dajući mu priliku da dovrši iti jednu riječ. "Nemoj me više nikada zvati ili tražiti nešto jer neću biti ovdje za tebe, kao što sam bila do sada. Vidjet ćemo hoćeš li naći iti jednu curu poput mene."

"Sve daju ono što želim... i ti si mi u ponedjeljak dala, dušo."

Krupne suze se skupiše u njenim očima, ali ih spretno zaustavlja. Ipak je to Becca de Rousse. "Mrzim te."

Ty slegne ramenima i jednostavno odšeta s kućnog praga do svog auta, ne mareći za njezine riječi. Ponovo baci pogled na mene i skrene ga na Beccu, a ustima oblikuje jedno kratko "Hvala Bogu."

Njene suze bole više no išta na ovome svijetu. Boli me vidjeti ju kako plače iz istog razloga zbog kojeg plače otkako je znam. Opet je naletjela na krivog dečka koji ju je iskoristio i ostavio, a sada ćemo opet prolaziti proces tješenja.

"A ti", drhtajućom rukom upre prstom u mene. "Ne mogu vjerovati da si mi ukrala dečka. Mislila sam da ti se čak i ne sviđa!"

Reci mi da ovo nije istina i da se ovo ne događa. Reci mi da me upravo nije okrivila zbog tog šupka koji ju je napucao nakon što je dobio što je htio.

K vragu, ni sama ne znam čije je cvijeće. Vjerojatno je za mene, ali sam apsolutno sigurna da nije od Tylera jer on nije moj tip, niti sam ja njegov. Nemoguće je da nešto osjeća prema meni. Bilo je pitanje vremena kada će prekinuti s Beccom, a ovo mu se vjerojatno činila savršena prilika. Da nije došla, sigurna sam da bi mi rekao o čemu se radi.

"Povrijedilo me to što je on učinio, ali znaj da ova prevara boli puno više", teško me pogleda obgrlivši rukama vlastita ramena kako bi se ugrijala.

"Rebecca, ne razumiješ", pokušam joj objasniti. "Tyler je lagao i ja nisam znala da..."

Ispusti par suza te se spretno okrene u svojim omiljenim štiklama krenuvši prema autu. "Sve ja razumijem, Della, i dosta mi je isprika i laži."

Ona se šali, zar ne? Ništa od ovoga nije ozbiljno mislila jer zna da joj ja to nikada ne bih učinila. Sve je rekla jer je bila ljutita i bijesna na Tylera pa nije znala što drugo i sutra će biti u redu.

Misliš?

Nadam se...

(Jedino što me veseli i ovom nastavku je Holdenova poruka😂 Kako vam se stvari čine? Kada biste samo znali što vas sve čeka.. do sjedećeg puta😉 ostavite glas/komentar kako bih vidjela ima li vas😊 hvala na ogromnoj podršci i čujemo se. Volim vas xx)