28
Provodim dane kao i pre nego što sma ga upoznala, shvatila sma to nas knjigom, ne onom sa kojom spavam svako veče jer svaka stranica ima njegov miris, nego nas udžebikom, kao i pre njega, pre sve ove farse koja mi nanosi samo bol, ali uskoro će sve biti gotovo, znam da hoće. Nekako samo znam.
Jer bol mora da se pretvori u tupo pulsiranje, zar ne?
Praznina će se vremenom popuniti, zar ne?
A ožiljci će izbledeti, zar ne?
Zar ne?
Uhvatila sam se za rub majice i uzdahnula. Ovako ništa neću postići, telefon mi je zavibrirao sa novim mejlom. Pogledala sam ga krajem oka kada sam prepoznala ime.
Hello rođaci! Hello i tebi vuče!
Sada kada sam ti privukla pažnju, ima fantastična postavka u likovnoj galeriji... Hajde da je pogledamo.
Pozdrav, Milica.
Galerija? Kakva dela se daju? Zaintrigirala si me.
Eh, zini da ti kažem. Dolazim po tebe u osam u subotu. Treba mi i pomoć oko naslovne za novu novelu. *uzdah, uzdah*
Milica
Hm... Ajde. Može. Biće mi čast.
Oh, oh počastvovana sam. Joj.. Bebe se guraju... Zamisli samo, usvojeno dete jednog od dvoje blizanaca će postati otac blizancima.
Mogu da vidim kako se smeje, potpuno opušteno i trlja stomak. Kada je gledam, isto kao i Nenada, izgleda tako lako, tako lako biti srećan.
Milice... Da li je lako biti srećan?
Zapravo... Uh... Ja mislim da jeste. Znaš kada shvatiš da život nije crn ni beo. Život je u nijansama sive, i to ne mislim na selsualan način kao onaj vrlo neukusno napisan roman, ali siva je ono što su ljudi. Bića satkana od belog i crnog u nijansama, jer ni u jednom od nas nema barem malo belog ili crnog. I onda kada zamutiš tu granicu između dobrog i lošeg, tuge i sreće shvataš, shvataš da je bitno samo zatvoriti oči i uživati u malim stvarima, jer male stvari čine velike stvari i daju im posebnost. Tako da, da, lako je biti srećan. Prosto srećan jer si živ, upoznaješ ljude, imaš nekog pored sebe.
Što?
Ostala sam sa prstima nad tipkama, ali nisam kucala. Nešto u njenim rečima me je bolelo, prskalo i iritirano bockalo u grlu.
Zanimljivo. Ali šta je sreća za tebe?
Sreća... Pa to je potpuno subjektivno, zavisi samo od tebe i jednom kada nađeš sreću ne ispuštaš je. Za mene, za mene je sreća mali dodir ruke po mojoj, osmeh, vetar u kosi, blizina ćebeta kada se zamotam i toplota kojom on zrači.
Srećna je, ne zavidim joj, barem se to trudim, ali mora da je divno. Divno da osećaš ispunjenost. Pustila sam sve zidove da se sruše do temelja. Dok nisam poznavala Nenada bilo je lakše da govorim.
Da li je bekstvo sreća?
Bojim se odgovora, vrlo ga se bojim.
Otvorila sam usta i opet ih zatvorila. Ne znam kako da joj odgovorim na ovo. Stoga sam samo sklopila usta i ostavila odgovor. Vratila sam se učenju, ali to je bilo više čitanje pojmova koje nerazumem nego učenje, jer je u meni stvaralo nelagodu uz kovitlac reči.
Knjiga se raspala i listovi su poleteli kada sam je bacila na suprotni zid, meko je pala na krevet dok sam ja histerično disala. Zašto mi je tako teško?
Uvukla sam donju usnu i nervozno prošla prstima kroz kosu, ponovo je porasla.
Osećam kako se gušim, nigde nema dovoljno vazduha, a grlo mi je suvo prepuno prašine. Srce mi udara o grudi dok osećam bes koji me preplavljuje.
- Mrzim te...- rekla sam tiho i krenula napred.
Svaki korak me tera da trčim, ali ne mogu, ovako tih glas me tera da vrištim, ali ne mogu, gušim se, raspadam, a niko ne primećuje.
Nenad je primećivao.
Uz zvonak zvuk lampa se raspala o zid. Parčići kreča su pali na posteljinu dok sam ja otvarala vrata. Oboje su bili u stanu i gledali me kao da sam poludela zver.
O, da bila sam zver, a ne njihova dragocena ćerka. Ne sećam se kada su poslednji put rekli da se ponose mnome. Možda nikada nisu ni rekli.
Obula sam patike i izašla.
Park nije dovoljno velik za moj bes, previše je ljudi, previše je sreće. Svi izgledaju potpuno, a ja, ja sam skratila svoju sreću. To sam namerno uradila, a opet bez želje da ikoga povredim više nego što je trebalo.
Misli su mi rastrzane i lutaju od teme do teme dok ja idem, svakim trenom mi se čini da ću potrčati, noge će mi se odvojiti od zemlje i ja ću odleteti u nebeski svod kao još jedna sagorela zvezda ostaviću jedva vidljivi trag koji će brzo nestati.
Još tri nedelje škole, tri nedelje potpunog palka i tri nedelje skraćivanja krila. A onda je zbogom. Zbogom Nenadu, zbogom školi, zbogom Nenadu... Nekako ne mogu da kažem zbogom. Ne mogu.
Moram da mislim o nečemu drugom. Moram da smislim neki plan jer sam samo u tome dobra, u smišljanju plana.
Moram da se organizujem, hodam napred-nazad,, moram da se opustim i nađem rešenje. Mama želi da ide na maturu, ja ne želim. To je prvi problem. Dobro. Treba mi papir i olovka da skicom prikažem sve.
Vratila sam se u stan i zatvorila vrata sobe. Dobro. U odeljenju ima jedan gratis, nagovoriću Dragana da se gratis dodeli najboljim učenicima, moji će mi, kao i uvek davati pare za ratu, ja ću ih odvajati sa strane i čuvati, a posle mature, da....
Zastala sam i shvatila. Za mene nema posle mature. Tako je i najbolje.
Uvek sam bila kukavica, i to shvatam dok voda curi niz moje telo, valjda taj zvuk me podseća na nešto čemu sam oduvek pripadala. Uzdahnula sam, možda zato što sam kukavica imam problema sa bsom, jer bojim s da vrištim, da uradim nešto, čuvam, čuvam sve u sebi dok jednom ne budem pukla, ne mislim na one male trenutke kada izudaram jastuk, ujedem ga ili bacim nešto, mislim na pravu eksploziju, trenutak kada će me bes vođen mržnjom prema bednom biću koje jesam odvesti u nepovrat. Stisla sma zube, ne zbog sapuna koji mi je upao u oči već zbog nečeg drugog, setila sam se sna. Tako davno sam ga imala, pre možda više od sedam godina, da, sa jedanaest godina sam bila peti razred. Tada sam prvi put čula francuski i učila biologiju. Maštala sma da studiram biologiju morskih sredina na Serboni u Parizu, da idem hodnikom iznad koga je napisana ćirilica kao najsavršenije pismo, potpuno fonetsko, sanjala sma kako bih se vratila u Srbiju sa nekom retkom biljkom ili životinjom iz Karibskih mora koja možda može da izleči rak ili pomogne u evoluciji, ali to je sve samo san. Zašto se onda smejem? Jer je dečije i nevino.
Gde je otišla moja nevinost? Kada sam prestala da budem dete? Da, imam osamnaest, skoro devetnaest godina, ali ne želim da budem odrasla, želim da se zavučem u nečiji zagrljaj za vreme oluje, da se plazim i smejem, ljuljam na ljuljašci, izgleda da želim da radim sve stvari koje nikada nisam radila sa roditeljima, radila sam ih sama, uskakala u zgužvani jorgan i pretvarala se da je tata koji me jako grli dok napolju gmi, sama se ljuljala i često vrištala "jače mama, gurni me jače", iako je nije bilo, bila sam srećna da postoje, a onda se sve srušilo.
Izgleda da samoj sebi dugujem objašnjenje za to što sam ovakva. Kada sam bila sedmi razred saznala sam da su se moji roditelji venčali nakon tri meseca, nije bilo duge romantične veze o kojoj mi je pričala, nije bilo razvoja ljubavi, mene su dobili posle pet meseci, u sedmom mesecu trudnoće, mrtvo rođenu i oživljavanu bebu koja je bila jako dugačka i sa problemima na srcu.
Automatski sam prešla rukom preko grudi.
Sa tri godine otkrivene su anomalije na levoj komori, opeacija je značila ili smrt ili život na aparatima, moji su odlučili smrt, zašto? Jer sa četiri godine je moja mama ponovo ostala trudna, abortirala je. Sećam se trenutka kada mi je u izlivu besa to priznala, da je abortirala jer bi beba bila "oštećena". Sećam se besa koji sma osećala, ne smao zato što je ubila nekog već zbog reči koje su usldile. "Da nije bilo tebe, beba bi bila zdrava1", moje stanje i težak porođaj sa mnom izgleda da su ostavili užasne posledice na nju, u tom trenu me je sve zabolelo.
Kao što me i sada boli, zato svaki put kada se svađamo u besu joj to kažem, da je bolje da mene nije rodila. Možda bi to dete, moj mali brat, kako sam saznala pre dve godine, bio bolje dete, savršeno dete koje su oduvek želeli. Zbog abortusa s se odlučili na operaciju, ona im je naravno izbila sve pare iz džepa, sećam se da u jednom trenutku nisam imala čistog veša jer je mama uključivala smao jednu mašinu nedeljno, za vreme niske struje i to na najbrži program.
Spustila sma ruku sa grudi da mi padne pored tela dok je čista voda sapirala nepostojeću prljavštinu sa mene. To nije bio proslednji abortus, kako sma saznala prošle godine, kada sma bila šesti razred ona je zatrudnela i otišla na usavršavanje za posao u inostranstvo, tamo je saznala da nosi blizance, ali dane bi preživela porođaj i opet učinila isto. Tada su počeli problemi, barem da ih ja primećujem, pustili su da maske padnu na srećnu porodicu.
Voda je ugašena, ali zašto mi i dalje klizi niz lice, zašto me oči peku ako sam isprala sapun, zašto se gušim? Jer plačem, suze klize niz moje lice, a usne su mi čvrsto zapečaćene jer ne mogu da vrištim, nemam snage. Skliznula sma niz zid kupatila i obgrlila kolena. Ne znam da li volim svoje roditelje, da stavljaju hranu na moj sto, stavljaju krov nad moju glavu, ali, ali...
Meni treba nežnost, da treba i drugima, li meni treba više nego drugima jer sam je jako malo imala. Iznenada sam shvatila zašto toliko volim ljudski dodir.
- Jer mi dopušta da seosećam sigurno, barem malo.
Volim da budem uzano zavijena u pokrivače, stisnuta negde, jer shvatam koliko sam mala naspram sveta, ali se osećam i sakriveno od svojih misli i strahova. zajecala sma i pogledala vagu, da li da stanem? Možda sam teška zbog težine koja je zaključana u meni?
To je glupa pomisao, promrmljala sma i ustala, ogrnula sma se peškirom i izašla, nema nikog u stanu, moji su otišli na selo da srede papire oko kupovine neke zemlje i izdavanja na arendu u narednih deset godina. Pažnju mi je privukao zapakovai paket na stolu, bio je dovoljno mali da mi stane na dlan. Uzela sma ga i sklonila nalepnicu s amojim imenom, otpakovala sam crveni papir i pogledala u malu crnu kutiju, otvorila sam je papir je pod pritiskom izleteo, pao je na sto, ebo i čist, okrenula sma ga i u meni se sve steglo.
Jednom sam ti rekao da su svi ljudi galaksije, jer ih kriju u svom umu, zato ti dajem ove zvezde, prve zvezde tvoje galaksije.
Nenad
Dve minžuše sa tri spojene zvezde u nizu stajale su i cakile se, skliznula je suza na desnu i ja sam je stavila. na desnom uhu imam dve rupe, na levom tri. Pogledala sma u velu minđušu i dotakla je. Izabrao ih je za mene, potrošio je pare za mene, zašto je tako glup?
Predomislila sam se, hajde na tu izložbu danas, en mogu da čekam do subote.
Opa, postavka u galeriji počinje u subotu, tako d anažalost ne možemo, ali možeš sa mnom na sok i picu večeras, ja uzimam dve porodične! Ti plaćaš pića! Vidimo se u osam ispred gimnazije! Kupimo te.
Milica
Samo dve? Smanjila si.
Ha. Ha. Ha.
Iako nije bilo lepo od mene i sve me je zatezalo nasmejala sam se i otišla u sobu, šest popodne je, oko sedam ću da krenem, tako da sada želim da se spremim.
Volim da se šminkam i eksperimentišem sa šminkom ali nikada se ne našminkam za izlazak, uvek je scensko i neobično. Izgleda da mi nije suđeno da budem normalna.
isto kao što normalne osobe najdnom pšrestanu d aimaju anomaliju na srcu, dobiju napade besa pa plača i povređuju same sebe. A, ne, ja sam mazohista.
Udarila sam glavom o površinu stola i jauknula. protrljana sam bolno mesto i videla da sam skinula ono malo pudera. uzdahnula sam i nanela novi, tanak sloj, srdila sma tri bubuljice, na obrazu, bradi i vratu. Preko tečnog pudera i korektora stavila sma puder u kamenu i krenula da senčim lice, hrpe knjiga oko mene su me podsetile na jedan izraz koji sam čula u animeu. Nenad se nasmejao kada sma ga pitala i rekao "To je tvoja mama", sada mislim da razumem.
Kyoikumama- majka koja neprestano gura svoju decu da budu akademici, nemilosrdna je da ih natera da postignu nešto.
Savršen opis za moju majku. pomislila sam i krenula iz stana.
Stala sma ispred gimnazije kada je crni auto stao, prozor se spustio i milica je promolila glavu.
- Ako uđeš u kola daćemo ti čokoladu.- rekla je sa širokim osmehom.
Osmerila sma je, tako ume da bude nezrela, prevrnula sam očima i ušla na zadnje sedište.
- ćao.- njen verenik me je pozdravio i vratio pogled na put dok je gledao kuda da prođe na glavni put.
Klimnula sam glavom. Zaboravila sam mu ime i stidim se oko toga. Utonuli smo u tišinu dok je Milica neumorno kucala po laptopu koji je držala naslonjen na stomak, čini mi se kao da je svakim danom sve veća i veća. Osmehnula sma s ei uživala u muzici.
- Izgledaš vrlo lepo.- rekla je i ja sma otvorila oči, gledala me je na retrovizoru i imala polu osmeh utisnut na usnama.
- Hvala.- rekla sam i nervozno potegla za rubom crvene tunike na dole.
- Neobično je da e nosiš suknju.- rekla je i jauknula uhvativši se za stomak- Alo bre!- viknula je i čula sma kako tapše po stomaku- Budite mirni.
Nasmejala sma se kada je njen verenik uzeo njenu ruku i krenuo d aje grdi.
- Ne viči na decu.- tiho je rekao dok je ona pravila grimase.
- Kada se rode prvo ću ih naučiti kako da te udare u međunožje da osetiš barem deo bola koji ja osećam.- namrštila se i izvukla ruku iz njegove prekrstivši ih iznad grudi i na stomaku.
Bio je red da on napravi grimasu i zaustavi se na semaforu kako bi potegao pojas i poljubio je u obraz. Gledala sam kako spušta ruku na njen stomak.
- Budite dobri, dobri dečaci ne stvaraju mami problema, oni joj donose cveće i okrivljuju tatu za sve što je polomljeno.- rekao je i videla sam kako ona crveni pre nego što okreće glavu od njega dok on daje gas i smeje se.
- A šta rade dobre devojčice?- uhvatila sam sebe da pitam.
- One puštaju da ih roditelji razmaze.- ovo me je zabolelo.
znam d anije mislio, ali bolelo me je kako su njih svoje zapravo divni. Milica je uhvatila moj pogled u retrovizoru i coknula.
- Hoću moju picu!- skrenula je sa teme i namignula mi.
Videla je bol koji je prešao mojim licem pre nego što sam uspela da ga sakrijem, zaista je kao Nenad, možda su njih dvoje u srodstvu. Ko zna, ne znam ni kako mu se zvu roditelji. Kada već razmišljam o tome ne znam ništa o njegovim roditeljima, spomenuo ih je jendom ili dva puta, ne sećam se.
- Dolazim po vas u deset.- izjavio je i ja sma shvatila da smo na parkingu.
- Ne ideš sa nama?- pitala sam začuđeno.
- Ne.- napravio je grimasu- Moj brat dolazi u Srbiju, hoću da ga doček.
Setila sam se šta je Milica rekla, on i njegov brat su blizanci i usvojeni.
- Ako mi opet bude prevrtao po stvarima nabiću mu one tange koje mi je kupio na glavu i isteatui ga na ulicu takvog!- prpretila je.
- Poznavajući ga učiniće da to izgleda kao novi modni trend.- uzdahnuo je uz osmeh.
- Mrzim ga.- nadurila se.
- Zar je toliko strašan?- pitala sma između njihovih sedišta.
Čak i kada razgovaraju o nečemu što ne znm postoji ta vrsta odnosa da se ne osećam izostavljeno, kao da su spremni da mi sve objasne, smao ako ću da slušam.
- Ne. Zapravo je divan, pa...- pogledala je njegovu skeptičnu facu i zakolutala očima- Koliko on može biti divan, samo voli da se petlja u perverzne stvari..- videla sma kako je pocrvenela.
- Čekaj, pocrvenela si?- pitala sma kroz smeh.
- Milica uvek crveni kada nešto seksualno dođe na red.- postala je još jače nijanse crvene i krenula da ga slabo udara po ruci- Nemaš pojma koliko je bila crvena prvog puta.
Krenula je da ciči i da ga udara po ruci dok s eon smejao i pretvarao da ga boli.
To je ta dečija nevinost i anivnost koju želim, osmehnula sam se.
- I dalje crveni kada je uhvatim za ruku na javnom mestu, a kamoli poljubim.- dodao je dok se Milica durila i pokušavala da nas ne sluša- Nemaš pojma kako je ciknula kada msa je prvi put uhvatio za dupe napolju. Oraz me i dlaje boli.
- Neću da pričam o svojim seksualnim iskustvima pred maldima.- nadurila se.
- nisam toliko mlada!- sada se ja durim.
- I ti si perverznao kao svi!- rekla je.
Sada sam ja pocrvenela. Nikada sebe nisam smatrala perverznom osobom. Ovo me je iznenadilo.
- Nisam perverza!- ciknula sam.
- jesi!- isplazila se.
- Nisam!
- Nisi, Milice ti jesi.- dodao je.
- To je to, ti i tvoj brat spavate u hotelu!
- Vraćaš se kući peške.- isplazio se.
Pogledala ga je ispod nabranih obrva, bilo je retko videti devojku s aprirodnim obrvama ovih dana, a njene su bile potpuno prirodne, guste, deblje, ali svetlije dlake nego njena tamna kosa, onda sma primetila da ima plave pramenove u kosi, a kako su nas farovi obasjali kosa je krenula d ajoj se preliva u crveno.
- Dobro, dobro. Volim te.- pre nego što smo uspele da reagujemo poljubio ju je u usta da je puklo i odvojio s eod nje kezeći se.
ostala je u šoku i pocrvenela dok su faroi sijali u nas.
- Ti nisi normalan!- otkopčala je pojas i ja sam je pratila izvan auta.
Tako je mala, iako ima dtomak veličine mene kada se skupim.
- Volim i aj tebe.- čula sma kako mrmlja kada smo prolazili pored njegovog prozora i kako se on smeje.
Zacerekala sma se i ona mi je poslala smrtonosan pogled.
- Ne smej se, štapiću!- ovo je prouzrokovalo da se samo još jače nasmejem.
- Bila sam nazivana raznim imenima, ali nikada štapićem.- rekla sam i ona je zakolutala očima.
Sele smo i konobarica nije uspela da saakrije iznenađenje na količinu hrane koju je Milica naručila.
- Možeš da pojedeš sve to?- pitala sam.
- mogu? Pih.. ono što ne pojedem nosim lešinarima u stanu. Samo ne znam kako ćemo se nas četvoro pogurati u moj jednosoban stan.- izdahnula je.
- četvoro? jednosoban? pitala sma i nakrenula glavu.
- Moj verenik, njegov brat, njegov dečko i ja.- rekla je i pogledala meni za dezert, meni bi bilo glupo d apored tolike hrane još naručujem, ali izgleda d anjoj, nije, uzela sam to za primer i odlučila se za voćni kup- I da, jednosoban stan, u njemu sam od prve godine fakulteta, pošto nisam iz grada.- zaključila sam to po njenom akcentu, pričala je previše tačno da bude odavde- Kain ima stan u gradu, ali mi je previše daleko da idem odande do fakulteta, te kada smo zajedno onda smo kod mene, a pošto sutra imam predavanja kod mene svi dolaze. Kain me ne ostavlja samu, znaš, osmi mesec trudnoće.- rekla je.
- Zar već?- pitala sma.
- Maj je.- odgovorila je kroz nos kao da joj ne smeta moje uzbuđenje- Mi smo se upoznale početkom aprila, ne znam ni d ai je April počeo ili ne.
- Ali opet, uopšte nisi toliko velika!- rekla sam
- Eh..- odgovorila je i konobarica se pojavila sa našim pićima i prvim narudžbinama.
- Htela sam da pričamo o..
- Budućnosti.- odgovorila je za mene i presekla prvo parče pice kako bi ga orekrila kečapom i lagano ubacila u usta.
- I o ličnostima.- rekla sam i skrenula pogled.
- Ličnostima?- izvila je obrvu.
- Mislim više.. ovaj.. Ti si starija od mene osam godina, znaš više stvari.. kako.. kako da se postavim da se dopadnem ljudima.
Gledala me je začuđeno dok sma ja crvenela, a zatim se nasmejala, jasno, kratko i vrlo glasno. Stolovi oko nas su s eokrneuli, ali kao d aniko nije smetalo, mogla bih da kažem čak i da su uživali.
- Vrlo lako.- rekla je- Budi ono što jesi. Ako si impulsivna, kao ja, budi takva, svidećeš se impulsivnim ljudima jer će pokušavati da ti se nadmetnu i stvorićete zreli rivalitet, a tihe i osobe jakog temeramenta će te se držati blizu jer im prija što reguješ dok oni razmišlajju. Ako si agresivna pokaži to, oni manje agresivni će ti prići, a drugi agresivni će pokušavati da odmere tvoju agresivnost sa svojom i d autvrde ko je beta, a ko alfa. Ako si osoba od zabave, pokaži to, smej se glasno, pričaj viceve i videćeš da će ti svi prilaziti. Ako si tiha privući će te oni koji su ako ti, uživaćete u tišini, ali privući ćeš i galamdžiju koji će učiniti sve da se glasno smeješ njegovim šlama. Samo budi ono što jesi i tri vrste ljudi će ti prići. 1. oni koji su kao ti, 2. oni koji su ti suprotni, 3. oni koji su ti komplementarni.
Zahvalial se konobarici koja je donela drugi deo njene ture hrane i ostavila račun. Uzela je salvetu i iz tašne izvukla hemijsku, krenula je da skicira.
- Oni koji su kao ti, razumeće te donekle, ali ti neće toliko odgovarati jer će biti prilično dosadni tvom mozgu, to je zato što ćete upasti u šablon, ne kažem da ne treba imati takve ljude za prijatelje, sjajni su, ali po mom mišljenu bolje da ti budu malo dlaji prijatelji, koje ne viđaš tako često, onda će ti više značiti. Drugi, odnosno suprotni, oni su dobri jer su interesantni, predstavljaju izazov,a li često dolazi do nesuglasic,a oni su ti sledeći po bliskosti, a sada. Nacrtala je centralni krug na salveti- Komplementarni, oni su kao boje, ljubičasta i žuta, sjajan kontrast, a opet nešto ih povezuje, okej, boje nisu najbolje, ali ovako. komplementarni ljudi imaju zajedničkih tema sa tobom, da li je to stav prema nekoj sitnici, poput sa koje strane neko treba da izbuši nos ili nešto ogromno kao pitanje egzistencije života na Marsu i trave na Mesecu, biće različitosti koje će te terati da budeš kreativna u razmišlajnu. Kain i ja smo takvi, msilim, on je meni prvo drug, a onda dečko, videla si u kolima, osramoti me i tek onda krene da se ponaša kao dečko jer zna da me voli više nego prijatelj, dobro, neću sada o nama.- pocrvenela je- Kain i ja smo komplementarni, on voli plavu, aj zelenu boju, ali oboje pijemo samo čaj od hibiskusa sa limunom i malo, malo ruma, uvek stavljamo prvo levu čarapu, ap desnu, iako smo dešnjaci, ali on misli da posle smrti ne dolazi ništa, smao zaborav, dok ja imam sopstvenu teoriju o spiritualnosti i kruženju duha, jer...- zastala je d auhvati dah i pogledala u svetlost iznad nas- Postoji nešto što nas veže, slie koje nauka može d aobjasni, ali i nešto što teče tim silama, i aj verujem da smo se Kain i ja već negde sreli, u snu neke treće osobe, životu pre ovoga ili sam ja možda zašl u njegov san, slučajno, bez anmere, ali kada smo s eupoznali osetila sam kako i telo drhti kada me je dodirnuo da se rukujemo, bila je to nervoz, ali me je uplašilo kako sam bila oputena, taj put sam zamalo pala, on me uhvatio, iznenadilo me je kako tačno stanem između njegvih grudi, tačno u ruke, kao u neku sigurnost, tada sam znala da samga negde sela. On iako ne veruje u to voli da sluša kako ja o tome razgovaram, otkrivam nove stvari, a ja volim njega da slušam, kako objašnjava svoje shvatanje. Mislim da je ono što pokušavam d aobjasnim da... najbolje ćeš se slagati sa komplementarnim ljudima, jer njih ima najmanje, ali su anjbolji jer uvke slušju, aznima ih tvoj različit stav jer zanju koliko ste slični u suštini, vole da stavljaju svoje argumente i razmatraju tvoje, poštuju svoje mišljenje iako u sebi zamišljaju kako te udaraju u glavu dokle god ne prihvatiš njihovo.- završila je i shvatila sma da se obe smejemo.
Smejem se jer samnašla tu osobu, en samo omplementarnu, već kako je Milica rekla, osobu koja će mi prvo biti prijatelj, a onda životni saputnik. Omseh mi je splasao, jer tu osobu moram da napustim.
Nenade... Zašto oliko prokleto boli?
____________________________________________________________________
Jedno weep-weep za 4000+ reči! :D Do sledećeg ponedljka!
Bạn đang đọc truyện trên: Truyen247.Pro